Četvrtak, 28 ožujka, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA: PRVO KINO U MAKARSKOJ 'Odvedi me dragi na Pliščevac...

KAMARIN MARINA SRZIĆA: PRVO KINO U MAKARSKOJ ‘Odvedi me dragi na Pliščevac u Eden, dat ću ti poljubac što biti će meden’

U splitskom Novom dobu, 12. rujna 1923. u redovnoj rubrici ‘Iz pokrajine’, izlazi slijedeći napis: ‘U subotu na dan Male Gospe, uz koncentriranje glazbe, te sudjelovanje svih predstavnika mjesnih vlasti i građanstva, svečano u 11 sati bi otvoreno Kino-kazalište Eden u Makarskoj’. Bilo je to finale dugogodišnjih nastojanja da grad konačno dobije prikladnu dvoranu za kazališne predstave, a kasnije i kinematograf.Kina stotinjak godina ranije, naravno nije ni moglo biti, no kazališta je bilo. Posebno pod vedrim nebom. Glavne zvijezde teatra na kalama bili su domaći amateri, koje je puk pošprdno okrstio redikulima. Makar ih bije glas blekova, jedva se čekalo na neku od njihovih kreativnih arlekinada.

Jednog takvog ‘glumca’ spominje i župnik sela u Primorju. ‘Posli svake mise od nedije, prid crkvom je više svita nego na misi. Sve to poradi Jure Vrtimuzala, kako ga prozvaše seljani. Na misi rijetko možeš naći pobožnijeg muškoga. Uz to još i zvoni kad je potriba i skuplja lemozinu. Kad vanka izađe kao da nešto njime ovlada, pa izvodi svake lakrdije na radost puka, no nikad svetogrđa ne učini. Neki prigovaraju da mu valja takve komedije braniti. Ja kažem neka ga, dok je šala i Bogu je draga!’ Demokratični župnik je imao razumijevanje prema glumačkoj žici Vrtimuzala.

U gradu ‘glumica’ zvana Rokoko, zna prevršiti svaku mjeru. U pismu uredništvu beogradske Politike, redovni turist-posjetitelj se tuži: ‘Iz godine u godinu lepu letnju atmosferu ubave Makarske kvari jedna nesrećnica od koje se ne može ni kafa u miru na obali popiti. Krene s pevanjem koje se još nekako može i izdržati, al’ onda komedije izvodi i igra od stola do stola. Ne traži novca, jer kažu da sirota nije, nego se lepim imanjem može pohvaliti. Predstava uvek završi s onim što ovde zovu ‘litretati’, tj. fotografisati. Zadigne visoko haljinu i udara se po goloj zadnjici, što je posebno neugodno, ako su deca ili dame u društvu! Policija je ne dira. Tome bi trebalo stati na kraj. Pa šta će tek misliti otmeniji inostrani turisti o nama!’Što su ‘inostranci’ mislili nije znano, no očito da su grad i okolica s genetski nadarenim naturščicima, poput Vrtimuzala i Rokokovice, imali solidnu osnovu za kazališno-filmsku produkciju. Jednako je i danas, no uloge su sve manje u maniri komedije, a sve više su dramsko-kriminalističkog žanra.

I prije otvaranja Kina Eden vrte se filmovi u starom Filipinskom kazalištu, koje vremenom zapušteno, postaje posve neprikladno. Pokoja kraća projekcija zna se organizirati u Općinskom domu, Franjevačkom samostanu ili kojoj većoj kavani, no riječ je promidžbenim ili edukativnim filmovima. Makarani pate za atrakcijama i sjajem s holivudskih celuloidnih vrpci, te s nestrpljenjem očekuju pokretanje pravog kinematografa.Članak iz Novog doba nadalje piše: ‘Ovo ima da se zahvali općini koja je ustupila zemljište pod poluotokom Svetim Petrom, a u prvom redu imućnim građanima Ljubi Rismondu i Josipu Krstuloviću, koji su ne žaleći troškova znali da od toga neće crpiti bilo koje koristi za uloženi kapital, ipak odlučili za ovo poduzeće, samo da građanstvu dadu užitka i veselja, što može da im služi na čast i pohvalu.’

Ako je istina da tako iskusni i poslovno uspješni ljudi onodobne Makarske zaista nisu računali na nikakvu korist, onda im je zbog ljubavi prema gradu, valjalo reći –Klobuk doli! Osim Rismonda i Krstulovića, u ulozi investitora spominju se i Pino Caralipeo, te Ante Mastrović. Kasnije Caralipeo preuzima ulogu voditelja, a Mastrović je u upravi. Prostor pod Svetim Petrom, na mjestu gdje se kasnije gradi Hotel Miramare, uz sve nehigijenske uvjete zbog obližnje velike klaonice i blizine nezdravog okružja Grme, slovi atraktivnom lokacijom, za kojeg ulagači imaju interesa i mirišu veliki potencijal. Otvaranju kina slijede rigorozne provjere sigurnosnih uvjeta, solidnosti gradnje, unutrašnjeg uređenja, tehničke opreme. Sve strogo i precizno kontrolira komisija, pa konačno zadovoljna objavljuje iscrpan elaborat zgrade Edena. Tako doznajemo da je udaljena preko 10 m od suprotnih kuća, kako bi se izbjegla opasnost od mogućeg požara. Ima 6 vrata za izlaženje označena crvenim svjetlima. Gledalište broji 240 sjedišta, te 30 mjesta u galeriji. Za uglednike i općinstvo je uređena posebna prostorija, garderoba i foaje. Zabranjeno je pušenje u gledalištu. Publici je osiguran muški i ženski zahod s vodom za ispiranje i ventilacijskim zračenjem.

Od ostalih pravila istaknuto je da se repertoar mora prethodno predočiti vlastima, te je nužno istaknuti koji su filmovi nepoćudni za mladež i školsku populaciju. Nedjeljom i svetačkim danima ne smiju se prikazivati predstave prije završetka velike mise, a projekcije se moraju prekidati poslijepodne dok u crkvi traje služba!Za današnje prilike pravila zvuče drakonski, no u duhu su vremena i jednaka je praksa prisutna u svim tadašnjim kinima.Premda je poslovanje najavljeno kao neisplatljivo, čini se da ‘roba’ dobro kuri. Publika je šarolikog socijalnog statusa. Oni niže rangirani vjerniji su posjetitelji kino-projekcija, a ‘fijeniji svit’ aboniran je na česta gostovanja kazališnih i operetnih družina.
Pri dolasku Subotičkog pokrajinskog kazališta, vlada prava pomama za ulaznicama, pa je prvi put registrirana i prijava zbog preprodaje karata. Prijavljen je nećak biljetara koji povremeno lijepi plakate po gradu i dijeli letke po kavanama.

Subotičani daju različite komade za dužeg posjeta gradu, te između ostalog izvode i popularnu operetu Kneginja čardaša. Makarske gospođe hrle u Kino Eden u nezapamćenom broju. Neke radi priprema toaleta izostaju i na misama, pa ih župnik u propovijedi strogo kritizira. Sve se odigrava ljeti, u srpnju, na vrhuncu čiča i žege, te ima posla i za liječnike, jer se gospođe ruše u nesvijest što od uzbuđenja, što od toplotnog udara. Mlade Makarke imitiraju zvijezdu nijemog filma Mary Pickford i pokušavaju postići postojanu kvalitetu njenih savršenih lokni. Napori oko frizure obično završavaju debaklom. –Odnio vrag i bioskop i to dilo pakleno i ko ga je doveo!, klele su majke sedmu umjetnost, ugledavši kćeri spaljene kose, nakon tretmana sa uvijačima zagrijanih na žaru.Drugima su iz skromnih kužina nestajale cijele zalihe skupog šećera. U tom su slučaju krivci bili sinovi, nastojeći ukrotiti bujnu kosu u stilu zalizanog zavodnika Rudolfa Valentina, upotrebljavajući stari recept prokuhane vode s obilatom količinom cukra.

Uz preranu smrt mega-zvijezde Valentina, vezana je čak i, ni manje ni više, nego pravna tužba.

Majka M.Š. tuži za uvredu časti i blaćenje imena više lica, koje su joj izvrgle ruglu kćer. Odvjetnik V. objašnjava: ‘Kćerka moje klijentice je u mladenačkoj nezrelosti i trenutnom rastrojstvu krenula iz kuće kazavši majci da će se baciti sa stijena Svetog Petra, zbog smrti omiljenog joj glumca Rudolfa Valentina. Majka ju je u stopu pratila, no kći je brzo odustala od nauma, pa su se vratile kući. No za događaj su doznali i susjedi, te za djevojkom na ulici viču –Jel ti Valentino štogo ostavio u teštamentu?, i slične poruge. Djevojka silno pati, jer uopće nije tip samoubojice, već se povela za modom i histerijom koja je u cijelom svijetu nakon smrti glumca zavladala’.

‘Odvedi me dragi na Pliščevac u kino Eden, dat ću ti poljubac što biti će meden!’, pjevale su cure momcima, pa je staro kino ušlo i u pjesmu. ‘U Edenu ćeš vidjeti američki sjaj, a kasnije na Svetom Petru biti će nam pravi raj!’, odgovarali su mladići, blagoslivljajući dobru poziciju kina zbog neposredne blizine najpopularnijeg makarskog šetališta, prigodnog i za druge rekreativne aktivnosti. Prepričavala se fjaba vezana za projekciju nekog povijesnog spektakla. Davno pokojna stara sugrađanka ovako je prenijela događaj: -Dane je uvik kukala da su svi u Makarsku bili u Edena, a da samo nju niko nije odveo. Sinu je više dodijala pa je jednu nediju odveo. Usrid filma je skoro ošinila kap i počela je na vas glas nabrajat –Brate Ante, gol do pasa i vas zaresta! Je li zato tučeš nadnice po Ameriki! Izveli su je vanka, pa kad je malo došla sebi kazala je –Vidila sam na film brata! Na kojnu jaše, dugih vlasi i cili iznemoga! Jadni brate šta si dočeka u tuđemu svitu! Boje da si doma magare zajašio!’

Pečalbar Ante je u pismu kasnije javio kako je zaista bio jedan od brojnih statista u ulozi pripadnika urođeničkog plemena i tako zaradio pokoji sitni dolar, što je svakako bilo lakše nego rudariti pod američkom zemljom.

Kino Eden, u kojem su Makarani po prvi put na dostojan način otkrili čari sedme umjetnosti nije dugo djelovalo.
Inozemna investicija u vidu novog Hotela Miramar, zauvijek je preselila u povijest prvu lokalnu filmsku ‘laternu magicu’, uz koje je puk lakše podnosio tegobe svakodnevnice.Neke nove, inozemne i tuzemne investicije, odnose danas bokuniće naših uspomena. Tko kaže da ih nismo mogli i dalje baštiniti u pametno osmišljenom skladu s napretkom!

Da nam je samo kino, pa neka se ne zove ‘Eden’ ili u prijevodu ‘rajski vrt’. Neka se zove i ‘Puragatorio’ iliti ‘čistilište’, pa da opet blaženo zaronimo u svijet s velikog platna.A da nam je svima zajedno nužan ‘purgatorij’, kako bi čišći krenuli naprijed, ne treba ni naglašavati.
Piše: Marino Srzić / foto: privatna arhiva, Izgubljena Makarska FB

- Oglas -