Grad Makarska na Srce Isusovo, čiji se blagdan obilježava prvi petak nakon tijelovske osmine, dakle sutra, već 206 godina obnavlja zavjet prisegnut u dramatičnim okolnostima iz apokaliptične 1815. godine. Nijedna godina nije zapisana u dugoj povijesti crnjim slovima kao ta. U epidemiji ‘nenadinje kužne,’ od sredine svibnja, kada su počeli umirati prvi zaraženi, do sredine kolovoza, u gradu je preminulo 555 žitelja. U Makarskoj je do tada živjelo 1575 stanovnika, što bi značilo da je trećinu pošast kuge zauvijek izbrisala s popisa stanovnika. Čak su 42 obitelji potpuno izumrle, a zbog takvog pomora neka su prezimena zauvijek nestala.

Iz stihova ‘Pjesme pučke’, narodnjačkog prvaka Stjepana Ivičevića, o pobožnom zavjetu doznajemo: ‘U Makarskoj dva su Zavieta od kuge devetnestog (misli se na stoljeće) godine petneste: Svetkovina podpuna blagdanu Isusova Srca za obranu, a drugi je Majci Ružarici s poklonima plačućih majki ‘ Kakav je bio to poklon makarskih žena Gospi?

U kratko vrijeme za trajanja pošasti, sakupljena je velika količina srebra. Iz dota se davao nakit; starinske rečine i korduni, ćemeri (filigranski izrađene i poludragim kamenjem urešene pločice s pojaseva nošnje), prstenje i ukrasne igle. Darivao se i skromniji nakit; vere i sitne naušnice bokulice, ali i majstorski urešeni svijećnjaci, zdjele ‘coppe’ i posuđe iz bogatih kuća. Od sakupljenog se čistog srebra dao izraditi zavjetni okvir-oltarić, tri godine nakon epidemije. Prethodno je bio namijenjen za Gospinu sliku. Naravno i uz ovaj događaj vezane su lokalne ‘štorije’, prenošene s koljena na koljeno.

Oglas

Krađa je u okuženom gradu uzela maha. Sudbina je htjela da upravo dijete jedne kradljivice srebrnine bude zaraženo. I s djetetom se iz pokradene obitelji, kojoj je ukradeno srebro bilo namijenjeno za zavjet, dogodio isto. Lopovica probuđene savjesti, uz vruće molitve za ozdravljene djeteta, odnosi ukradeni svijećnjak kao prilog za okvir. U isti dan čudesnom brzinom ozdravljuje oboje djece. I sin kradljivice, kao i dijete iz okradene obitelji. Legende su neprovjerljive, no lijepo ih se prisjetiti…

Pobožnost Presvetom Srcu bila je posebno raširena zahvaljujući utjecaju ‘filipinaca’, Kongregacije Sv. Filipa Nerija, koje je u grad doveo makarski biskup Nikola Bijanković. Njegovi nasljednici nastavljaju s tradicijom propagirajući pobožnost, pa je tako i na biskupskim grbovima istaknut atribut srca kao centralni motiv.

Slika Srca Isusova mletačkog slikara Carla Antonia Bevilacque iz 1791 godine, vjerojatno je i stigla u grad posredstvom biskupa Blaškovića i dana puku na čašćenje. Pred njom su se po svoj prilici kužne 1815. godine Makarani zakleli na vječnu vjernost i čašćenje, moleći za prestanak pomora. 2. lipnja, kuga je harala posebno žestinom odnoseći nove žrtve. Samo je tog dana, umrlo čak 26-toro ljudi. Ranim jutrom u katedrali Sv. Marka, pred biskupovim namjesnikom don Ivanom Pavlinovićem, u ime makarskog puka svečani su zavjet položili gradski uglednici; Jakov Kačić, Dujam Mastrović i Frane Ivanišević. Iskreno se kajući tada obećaše da će zauvijek dostojno častiti Presveto Srce Isusovo. U zavjetu stoji ‘…Presveto Božansko Srce, spasi nas i oslobodi zauvijek od ovog zatornog biča. Mi ti svi obećajemo da ćemo uz Tvoju pomoć s najvećom ustrajnošću popravljati svoje vladanje i na Tvoju se čast obavezujemo se zauvijek: da ćemo svake godine uoči Tvog današnjeg blagdana postiti, da ćemo se na ovaj tvoj svečani dan ispovijedati i pričešćivati i da ćemo Tvoju svetu Sliku pobožno nositi u procesiji na uspomenu svoje vječne zahvalnosti…’

Kada je konačno oko Velike Gospe epidemija minula crni je ishod bio gubitak 1179 života u gradu i Primorju. U Makarskoj 555 osoba, Tučepima, koji su uz grad razmjerno broju stanovnika najviše nastradali, 363, Gracu 105, Podgori 72, Živogošću 42, Brelima 20, Kotišini 15 i Velikom Brdu 7 ljudi.

Sto godina poslije nemilih zbivanja, na blagdan Srca Isusova 1915., Makarani svečano obnavljaju zavjet pred biskupom Jurajem Carićem. S obzirom da je druga godina Prvog svjetskog rata, posebno se moli za poštedu ‘biča rata, gladi i bolesti’. Događaju je prisutno cijelo Zastupstvo općine Makarsko-Primorske na čelu s trenutnim načelnikom Petrom Rismondom. U potvrdi zavjeta s novim prilagođenim tekstom prisutni izriču: ‘..Naši oci u teško doba prije 100 godina utekoše se svečano Tvome božanstvenome Srcu, proseći Tvoje milosrdje i Tvoju pomoć, i ne prevariše se. I mi njihovi sinovi, nalazimo se u teškim kušnjama rata, pod prijetnjom kužnih bolesti i drugih posljedica ratnih nevolja. Povraćamo se u krilo božanskom Srcu Isusovu, kojemu ipak ostadosmo i ostajemo vjerni…’
205 ljeta kasnije, novom ‘nenadinjom’ obilježene 2020.godine, molitve su upućene za prestanak novovjeke kuge; korone.

Pobožnost Srcu Isusovu je bila čvrsto ukorijenjena u puku bez obzira na trenutni režim. Postala je dijelom pučke tradicije, a ne samo pobožnosti. Tako se jedan partizanski prvoborac nije htio odreći zavjetne sličice-škapulara koja mu je majka ušila u odjeću pred odlazak u borbu. –Ono me spasilo, ja ga štujem i ne stidim ga se!, odbrusio je drugovima koji su smatrali takvo što neprimjerenim za prekaljenog borca i antifašistu.

U čast zavjeta na 200-tu godišnjicu pred šest godina praizvedena je i ‘Himna Srcu Isusovu’ koju je skladao orguljaš Umberto Kostanić. Tekst je u maniri Himne Svetom Klementu, napisao zajedno s autorom redaka koje čitate. Kuriozitet je da je Kostanić izravni potomak (unuk u četvrtom koljenu po ženskoj liniji), Frane pl.Ivaniševića, jednog od prvih koji su prisegli u ime makarskog puka. Pobožnost baštinjena naraštajima, zaokružena je tada na najljepši način.

I ove će godine u procesiji trgom odjeknuti stihovi najpoznatijeg hrvatskog napjeva Presvetom Srcu ‘Do nebesa nek se ori’, čiji je autor domaći sin, Kotišanin, isusovac o. Petar Perica umoren na Daksi 1944.godine.

Zavjetni će se blagdan sutra obilježiti u crkvi Svetog Marka jutarnjom misom u 7, te svečanom svetom misom i zavjetnom procesijom po Kačićevom trgu u 19 sati.
Bilo bi dobro pred slikom obnoviti zavjet bez iskanja za milost od velikih pogibelji. No kako su stari znali reći: ‘Nit’ mora bez ribe, nit’ čovika bez jute potribe!’
Piše Marino Srzić /foto :privatna arhiva