Nakon što su se teškom mukom 1725. konačno ‘dočepali’ svoga patrona i priskrbili relikvije na čuvanje i štovanje, Makarani su s pomijom pazili da im se sa svetim Klementom ne dogodi kakva dežgracija. Da opreza nije nikad dosta, uvjerili su se 107 godina kasnije, kada su ostaci drugog pribavljenog sveca, Vicenca, zauvijek odselili put Podgore. Prilika za posjedovanje još jednih dragocjenih moćiju, tako je zauvijek otišla u vjetar i postala dijelom predaje. Premda je crkveno-pravna situacija bila prilično jasna, u puku je ostala priča o podgorskoj berekinadi. Kao što je sve što ima elemente avanture zanimljivije od svakodnevnog, tako i ova zgoda postaje atraktivna za prepričavanje. Naravno uz pridodavanje dramatičnih ‘fijoreta’. Epizodu iz lokalne povijesti, uvijek nadožuntavanu novim detaljima, mularija je godinama slušala od starijih. Upijajući ‘ko spužva more’, priču su kasnije prenosili slijedećim naraštajima. Sve dok vrijeme nije istrošilo sjećanja.

Oglas

Gotovo svaki događaj s predznakom legende kod nas prati poneki stihoklepni uradak. Tako je i u ovom slučaju. Tko zna kada i od koga je smišljen stih: ‘Oteše nam Vicu svetog učenika, vaja dobro zakveštat Klemu mučenika!’ Ta je domaća rima o (ne)zgodama sa svecem dugo živjela, pa se i izgubila. Evo prilike da iz makarske naftaline izvučemo poneku fjabu iz lokalne prošlosti.
Sveti Kleme je zaista doro ‘zakveštan’, baš kao što se i preporučuje u spomenutom narodnom stihu. Relikvije su pohranjene u dvodijelnoj arci, raci, grobu ili kako se sve već ne nazivaju mjesta u oltaru rezervirana samo za Klementa. Na svjetlo dana, moći izlaze užežin svečevog blagdana. Kao i svih proteklih, gotovo 300 godina, 20. studenoga.

Kovčeg je osiguran s četiri brave. Ključeve su tradicionalno uvijek čuvali viđeniji građani i uglednici svog vremena; providuri, preturi, plemići, poteštati, crkovinari, fabricijeri… Nekoć su se, dostojno svečanosti trenutka, ključevi predavali s navučenim bijelim gvantama, svilenim rukavicama. Svećenik potom otključava kovčeg i poslije jednogodišnjeg prebivanja u mraku oltara, relikvije izlaze na viđenje vjernicima. Kako ništa ne može proći bez komentiranja i čuvari su ključa redovito bili podvrgnuti prosudbi naroda. Jer što ima veze što je netko uglednog statusa, ako ne komoda puk. Odmah bi krenule neopravdane ili opravdane pecete. -Nije pošteno da on drži ključe, a nije se ispovidio ima deset godina ili – Ko da su familja šta rađa pape Vatikanu! Tribaju i drugi doć na red, a ne samo njihov rod! ili -Vidi kako se čini sveta duša, a nikidan sam ga čula da je zabeštima kad se okliznio na kali i pribio prisvitlu!

Kada je u novoj državi, gradonačelnika lijeve opcije pripala počasna dužnost ključonoše, jedna je stara i demencijom načeta teta glasno uzdahnula –Eto nek’ mi sad neko kaže da komuništi nisu za Klementa. Da ne bi Kleme, ne bi ni dobili na izborima!
Iz ‘Običajnika sutolnice’ vidljivo je kako se u čast svetog Klementa nekad već od 5 sati ujutro do 10.30, slavilo čak 8 misa, uz dvije procesije i pohod groblju. U novim prilikama, običaji se mijenjaju.

1946. godine, župnik u ljetopisu napominje: ‘Podsjetili smo NOO (Narodnooslobodilački odbor) da dođu na otvor rake, kako je to inače gradski običaj da u svečanom činu sudjeluju, te drže ključeve i civilne vlasti. Prošle su se dvije godine rado odazivali, ali je sada stigao odgovor –Mi to više ne možemo!’ Razlog je naravno ideološke prirode.

U vrijeme okupacije, jedan talijanski časnik biva iznenađen i zbunjen. U Italiji je častio svetog Klementa papu, čiji spomendan pada dva dana kasnije. Misleći da je riječ o tom Klementu, a ne našem makarskom, pri običajnom ljubljenu kovčega s lubanjom, nemilo se iznenadio. Naime relikviju s ostacima glave cjelivao je i u jednoj rimskoj crkvi. Valjda je promislio; kako to jedan svetac, a dvije glave, pa prokomentirao –Dio mio! Un santo e due teste! Jedan svetac, a dvije glave! S nedoumicama oko miješanja dvaju mučenika i o kultu Klementa u svom znanstvenom radu ‘Kult svetog Kelementa rimskog’ bavi se dr sc. Antonija Zaradija Kiš, boravkom i školovanjem, također vezana za Makarsku.

Moći svetog Klementa, lubanja i kosti, časte se, dotiču i cjelivaju isključivo u crkvi Svetog Marka i u trodnevnici svetkovine.
Relikvija lubanje, ipak se 1965. prenosi u filipinsku crkvu na rivi. U to se vrijeme katedrala rekonstruira i onemogućeno je štovanje na uobičajenom mjestu. Svetu lubanju u ostakljenom kovčežiću župnik prenosi taksijem. Kratka relacija od Kačića do rive, naplaćena je prilično skupo. Čak 12. 000 dinara, što bi bila polovina tadašnje prosječne plaće.

Neke od dijelova relikvija sigurno posjeduje i crkva Svetog Filipa Nerija u Splitu. To je i očekivano jer je, osnivajući Filipinski oratorij, daje izgraditi makarski biskup Bijanković. U izdanjima ‘Novog doba’ i ,Jadranskog glasnika’, redovito se pojavljuju izvještaji o okupljanjima Makarana u toj splitskoj crkvi u čast patrona. Kako na isti dan pada i Gospe od Zdravlja, svečane se mise služe u prvu nedjelju nakon Gospine svetkovine. Makarani nastanjeni u Splitu organiziraju koncerte, izlete, druženja, večere, predavanja… Slična se praksa odvija i u Šibeniku. Iz pisma rodbini, u Italiju iseljene Makarke rođene Pasco, razvidno je da se lokal-patrioti u talijanskoj Goriziji, također okupljaju proslaviti zaštitnika. ‘Zajedno smo zapjevali najdražu našu pjesmu ‘Klemento sveti’, završava ganuta Pascova pismo.

Himna ‘Svetom Klementu mučeniku’, tradicionalno se pjeva pri izlaganju relikvija. U napjevu se zorno opisuju zbivanja oko pribavljanja svetih moći i iščitavaju prilike i običaji vremena. Finalna i čini se najvažnija poruka izrečena je u kitici: ‘Sve Makarance koji se natiču, štovati tvoju svetkovinu daruj! Daruj došljaca kano starenika, nek’ ti je dika!’

Kad bi se i danas vodili ovom porukom, te poštivali grad i njegove užance, podjednako ‘starenici’ kao i ‘došljaci’, sigurno bi se u napretku popeli za koju skalu više. Stoga bili religiozni ili ne, barem razmislite što nam riječi iz himne makarskom patronu pokušavaju poručiti.

Klemento sveti, bdij i dalje nad svojim gradom i svima koji se zateknu u njemu!
Piše: Marino Srzić / foto IKA, privatni album