Nesretni slučaj koji je prije nekoliko dana zavio grad Knin u crno, naime, slučaj dječaka kojega je otac nehotice i nesvjesno ostavio u automobilu, izazvao je u javnosti tugu zbog tragedije, no ujedno potaknuo rasprave o tomu može li se takvo što dogoditi najboljem i najpribranijem roditelju. Naime, u javnosti se dalo pročitati da je otac bio u stanju pojačanog stresa koji je većini postao sastavni dio svakodnevice, međutim, najčešće se osvijesti kada izazove zamjetnija “oštećenja”, bilo u vidu fizičkog, emocionalnog ili mentalnog zdravlja.

O sindromu izgaranja, porastu anksioznosti i nesretnim okolnostima novog doba, ujedinjenog s nesretnom pandemijom, razgovarali smo s Patricijom Batinović iz savjetovališta Lanterna. Batinović je dipl.psihologinja i koordinatorica volontera u Lanterni se primarno i bavi psihološkim savjetovanjem.

Uočavate li povećanu rastresenost i sindrom izgaranja kod roditelja i koji faktori na to utječu?

Oglas

Sindrom izgaranja se kod roditelja očituje zadnji niz godina. Osim redovnih obaveza, posla, brige za financijskom sigurnošću, svakodnevnog osiguravanja toplog i zdravog obroka, razvoženja djece po raznim slobodnim aktivnostima možemo sa sigurnošću reći kako i bavljenje školskim obvezama vlastite djece obuhvaća sve više roditeljskog vremena. Situacija s pandemijom je zasigurno tu njihovu uključenost značajno povećala. S obzirom na to da su svakodnevni stresori koje uglavnom i ne primjećujemo glavni razlog sindroma izgaranja, a koji su kod današnjih roditelja u stalnom porastu možemo govoriti o povećanoj rastresenosti i preplavljenosti roditelja.

A kod mladih?

Što se mladih tiče tu možemo govoriti o pojačanoj pojavnosti zabrinutosti za budućnost i njihovo mjesto u njoj. Sve se više mladih žali na depresivna i anksiozna stanja što ima za posljedicu slabljenja pažnje, nemotiviranosti za rad, osjećaja bespomoćnosti što onda ima za posljedicu postizanje slabijih ili nikakvih rezultata što dodatno aktivira depresivna i anksiozna stanja s početka kruga. Važno je s mladima razgovarati, pitati ih kako se osjećaju i kako bi oni željeli da im pomognemo. Nekada je razgovor i pokazivanje interesa za njihove probleme dovoljno, a može spriječiti ozbiljnije posljedice.

Prošla su godina i tri mjeseca od početka pandemije, što možemo ugrubo rezimirati za sada? 

Ne možemo paušalno donijeti mišljenje o utjecaju pandemije na društvo. Možemo govoriti o nezadovoljstvu ljudi vezano za odluke vodećih struktura, možemo govoriti o neizvjesnosti gospodarske i financijske situacije, možemo govoriti o strahu od zaraze ili negiranju postojanja same bolesti, ali kakve će to stvarne posljedice na društvo imati za to još moramo pričekati neko vrijeme.

Ipak kroz medije dobivamo informacije o pojedinačnim incidentima i ne primjerenim reakcijama pojedinaca što možemo pripisati izrazitom frustracijom i ne uspijevanju kontroliranja iste.

A što zamjećujete na lokalnoj razini, s domaćim ljudima? Koliko je dramatično?

Lokalno situacija nije alarmantna, ljudi se polako vraćaju u normalu, pokušavaju se pripremiti za sezonu i osigurati mirniju i stabilniju zimu. Kada su ljudi potpuno zauzeti osiguravanjem vlastite egzistencije nemaju osjećaj da su pod stresom već ih taj stres drži budnim i aktivnim. Možda je jesen bolja za analizu stanja. Za situaciju na globalnoj razini nemam dovoljno podataka, ali možemo reći da ukoliko se situacija pogorša globalno ona će se preliti i lokalno. Pokazalo se da su područja i zemlje koje su imale strože karantene suočene s pojačanim posljedicama na mentalno zdravlje ljudi.

Na lokalnoj razini mi se nismo susreli s tako teškim ograničenjima pa sukladno tome očekujemo i manje posljedice, kod nas posljedice mogu biti vezane uz ugrožavanje financijske stabilnosti.

Koliko stres utječe na fokus/zaboravnost?

Određena količina stresa nam je potrebna kako bismo bili aktivniji i usmjereniji na zadatak. Veliki stresni događaji kao što su pandemija, potres, te druge nepogode kod osoba regrutiraju sve kapacitete kako bi što uspješnije odgovorile na izazov koji je pred njima. Kada takvo stanje predugo traje ili kada količina svakodnevnih stresora pređe našu sposobnost nošenja s njima tada govorimo o kroničnom stresu. Kronični stres ima za posljedicu slabijeg svakodnevnog funkcioniranja, zaboravljanja, slabije koncentracije. Na primjer: popušta nam pažnja u prometu, zaboravljamo odraditi važne stvari, ostavljamo upaljen štednjak i hranu na njemu. Svakodnevno počinjemo svjedočiti sitnim nezgodama ili nam se to počne odražavati na fizičko zdravlje u obliku glavobolja, raznih bolova ili smo skloniji ozljedama. Kada se to počne događati tek tada osvijestimo da nam je potrebna pomoć.

Kako si možemo pomoći?

Osoba si može pomoći tehnikama mindfulnessa ili usmjerene svjesnosti, može se više posvetiti hobijima koji će pomoći da ostane u trenutku. Potrebno je nekad da osoba zastane i duboko diše kako bi resetirala sustav, pomaže i bavljenje stvarima koje volimo i koje nas čine sretnima kako bi se odmakli od briga i negativnih misli. Preporuča se i šetnja prirodom, uz more, po šumi ili samo promatranje boja u prirodi što značajno pomaže u opuštanju. U svakom slučaju svakoj je osobi potrebno vrijeme samo za sebe.

Kada potražiti pomoć stručnjaka?

Potražiti pomoć stručnjaka je moguće bilo kad, ako osjetimo potrebu obratiti se stručnjaku to je legitiman razlog. Često ljudi misle kako su njihovi problemi bezvrijedni i da je pomoć potrebnija drugima, ali svaka nedoumica je vrijedna razmatranja i razgovori sa stručnjacima su uvijek dobar savjet.

Ivona Ćirak /foto MD