Čitanja vrijedan intervju na temu turizma, koji nam je svakako glavna tema ovog ljeta, prenijela je Turizmoteka s portala Uplift. Donosimo ga u cijelosti.

Sugovornik je, inače, Josip Mikulić, diplomirani ekonomist, doktor znanosti, pročelnik Katedre za turizam na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, znanstveni savjetnik u Institutu za turizam, glavni urednik drugog najstarijeg časopisa o turizmu Tourism: An International Interdisciplinary Journal, te dobitnik brojnih domaćih i međunarodnih nagrada za znanstveni rad na području turizma.

Ljudi često misle kako se turizmom kod nas nitko dubinski ne bavi, već se pušta da se sve događa stihijski. Očito to nije tako. Koji su najveći fokusi vašeg istraživačkog rada na području turizma?

Oglas

– Često se može čuti sintagma da nam se turizam događa. Međutim, ako nam se događa turizam, onda bismo trebali biti iskreni prema sebi i reći da nam se u Hrvatskoj događa manje-više i sve ostalo, možda i više nego turizam, da sada ne nabrajam određene sektore. Činjenica je da naš sustav turizma nije savršen, da ima slabosti i elemente koji se mogu pretvoriti u ozbiljne probleme, ali načelno je naš turizam dobar i konkurentan, što uostalom potvrđuje i 27. od 140. mjesta u izvještaju Travel & Tourism Competitiveness Svjetskog ekonomskog foruma (2019.). Vjerojatno je zbog njegove važnosti, i nezahvalne okolnosti da o njemu ovisi cjelokupno hrvatskog gospodarstvo, turizam mnogima jednostavno interesantan, slično kao i nogomet, pa o njemu svi imaju mišljenje i znali bi kako „popraviti što ne valja“. Rekao bih i da kao narod volimo tražiti dlaku u jajetu.

– Osobno se najviše bavim istraživanjem turističkih tržišta, trendovima i ponašanjem potrošača u turizmu te učincima rasta i razvoja turizma. U svom radu se volim fokusirati na nesavršenosti, negativne učinke i eksternalije („dlake“ u jajetu), jer tu vidim prostor za poboljšanje i optimizaciju hrvatskog sustava turizma i njegovog mjesta u ukupnom gospodarstvu i društvu u cjelini.

Ako ćemo gledati pozitivno – što smo mogli i trebali naučiti od ove pandemije?  Koje su neke pozitivne stvari koje smatrate da bi nam trebale ostati i u budućnosti?

– Pandemija nažalost još nije gotova, ali neke smo lekcije već naučili. Jedna pozitivna je svakako da je turizam u Hrvatskoj izrazito žilav što se pokazalo i prošle godine. Iako nećemo doseći predpandemijske razine, turistička potražnja, koja je ove godine svugdje bila pod ručnom kočnicom, jedva je dočekala ovo ljeto na sjevernoj hemisferi. S time da je u međuvremenu znatan dio turista prebolio Covid-19, jedan dio se cijepio, i sigurno neće biti nenadanih momenata i naglih povrataka domovima kao prošle godine.

– Ipak, nesigurna su vremena, pa će ljudi radije putovati autom nego avionom, da se mogu vratiti doma ako se nešto zakomplicira, a time smanjuju i opasnost zaraze tijekom putovanja. Taj „efekt blizine doma“ nam svakako ide u prilog. Pogotovo kada pogledamo naša tradicionalno najjača emitivna tržišta, Njemačku, Austriju i Sloveniju, koji su veliki turistički potrošači i koji nam redom dolaze autom. Zbog toga će se naš turizam sigurno oporaviti prije 2023./2024. što govore službene prognoze Svjetske turističke organizacije.

– Daleke destinacije, koje ovise o zračnom prijevozu, duže će se oporavljati, a RH, koja je „ovisna“ o cestovnom prijevozu, što se često isticalo kao problem i nedostatak, puno prije će se vratiti na stare razine. S obzirom na našu ekstremnu sezonalnost turizma, gdje srpanj i kolovoz nose oko 60 posto turističke aktivnosti, a razdoblje lipanj-rujan oko 84 posto, nije nerealno očekivati da ćemo postići i do 80 posto noćenja iz 2019. Bit ćemo definitivno turistički hit ovo ljeto! Pozitivno je, dakle, što su se neke tradicionalne „slabosti“ našeg turizma u ovoj zdravstvenoj krizi pokazale kao prednosti.

Pitanje koje uvijek pitam: kod nas se još uvijek uspjeh turizma mjeri kolonama na cestama i brojem noćenja. Koji su napredniji načini mjerenja koje svi mi, tako i mediji, moramo usvojiti?

– Mislim da ćemo teško promijeniti tu paradigmu mjerenja uspjeha turizma i rekao bih da nam je to već malo ušlo i u mentalitet. Jednostavno se iz godine u godinu skoro ceremonijalno radujemo nepreglednim kolonama jer su one znak da će sezona (opet) biti dobra, i potvrda su da nam (barem) u jednom dijelu ekonomije dobro ide. Jednom sam bio rekao, turizam u Hrvatskoj je Normabel za društvo, a Voltaren za gospodarstvo. Mogu danas dodati, Voltarenom liječimo simptomatski, dok stvarna bolest zahtijeva drugačiji pristup, a naša bolest je gospodarstvo koje, nažalost, uvelike ovisi o turizmu.

– Važniji od fizičkog prometa je svakako financijski učinak, a kojega je kompleksnije pratiti od broja dolazaka i noćenja. Pritom je od dva turista poželjniji jedan koji troši dvostruki iznos u destinaciji jer će zauzeti manje prostora na plaži, generirat će manje CO2, potrošiti će manje asfalta na A1, itd. Dakle, fokus bi trebao biti na vrijednosti turista, po noćenju ili dolasku.

– Nadalje, trebalo bi mjeriti i pratiti razinu kvalitete života lokalnog stanovništva jer je temeljna svrha turizma da doprinese blagostanju lokalne zajednice, budući se turizam odvija u njihovom uobičajenom životnom prostoru. Prema jednom istraživanju Instituta za turizam u Zagrebu, lokalno stanovništvo je uglavnom zadovoljno turizmom, ali u nekim destinacijama je donio i brojne eksternalije, kao npr. smanjenu atraktivnost prostora zbog pretjerane izgrađenosti, čime si turizam reže grane na kojoj sjedi, ili nepriuštivost stanovanja i, općenito, povećani životni troškovi u vrlo popularnim destinacijama. Na tome treba raditi.

Kakve su projekcije – kojim smjerom hrvatski turizam grabi za, recimo, petnaestak godina, a u kojem smjeru biste vi htjeli da ide?

– Kada bismo ekstrapolirali trend krivulje rasta turističke aktivnosti, onda bismo mogli postići i 150-160 milijuna noćenja za 15 godina, ali ja se iskreno nadam da se to neće dogoditi. Naime, enorman rast u zadnjih petnaestak godina se primarno temelji na ekspanziji privatnog smještaja, ali ne onog poželjnog, izvornog obiteljskog smještaja, gdje turist boravi u domaćinstvu vlasnika nekretnine, već onog čistog rentijerskog, gdje se u stambenim zgradama iznajmljuju stanovi turistima, i gdje često nema nikakvog kontakta između vlasnika i turista; a vlasnici često nisu niti članovi lokalne društvene zajednice. Takav turizam nije poželjan.

– Još u prošloj strategiji razvoja turizma do 2020. godine, koju je izradio Institut za turizam u Zagrebu, je stoga bilo predviđeno da ne dolazi do daljnjeg rasta takvih „turističkih stanova“, već da se ulaže u unapređenje kvalitete postojećih kapaciteta, što otvara prostor za veću tržišnu cijenu, te da se potakne rast kvalitetnog hotelskog smještaja, s obzirom na to da svojim sadržajima hoteli imaju potencijal produživanja sezone u destinaciji (npr. wellness i zdravlje, kongresi, tijekom cijele godine), a kojeg „turistički stanovi“ nemaju. Unatoč tome je između 2010. i 2018. godine broj postelja u privatnom smještaju porastao za 87 posto, sa 428.464 na 800.108 ležajeva (MINTS, podaci za komercijalni smještaj). A ta predimenzioniranost sustava turizma u jednog malenoj zemlji kao što je Hrvatska sa sobom nosi i sve veće izazove.

– Član sam radne skupine MINTS-a za izradu nove strategije održivog razvoja turizma do 2030., i smatram da se u narednom razdoblju trebamo fokusirati na sljedeće ključne izazove.

  • Prvo i osnovno, kada strategiju donesemo, onda je se trebamo i pridržavati i ugraditi kontrolne mehanizme njezine provedbe. Još prošla strategija je bila jako kvalitetna, ali se neke od ključnih odrednica nisu provodile.
  • Drugo, trebamo težiti tome da ublažimo daljnji rast sezonalnosti, i to ciljanim razvojem ponude i oblika turizma koji imaju potencijal privući turiste i izvan sezone, i destimuliranjem daljnje ekspanzije apartmanskog smještaja koji nerijetko 9 mjeseci zjapi prazan. Treba tražiti načine kako postojeće kapacitete učiniti atraktivnima izvan glavne ljetne sezone, no to sigurno nije lako, i možda nije niti moguće. Pogotovo u onim slučajevima kada osim apartmanskih zgrada nemate nikakvu drugu ponudu u destinaciji.
  • Nadalje, to zahtijeva i jako dobru povezanost izravnim zračnim linijama jer izvan razdoblja glavnih godišnjih odmora, putovanja i boravci su znatno kraći te turisti žele doći brzo do odredišta, a domaća potražnja u Hrvatskoj nije ni približno potentna kao npr. u Austriji, Italiji ili Njemačkoj, koje imaju znatno veću populaciju i time potencijalne domaće izletnike kroz cijelu godinu (uz to imaju i razvijen skijališni turizam pa time i dvije špice kroz godinu). Snažniji fokus bismo trebali staviti na razvoj kvalitetne turističke ponude koja se temelji na aktivnostima i boravku na otvorenom, kao npr. kamping, nautika, avanturizam, cikloturizam, što će sigurno sve više biti u trendu, i općenito turizmu više dodane vrijednosti.
  • I općenito trebamo smanjiti ovisnost hrvatskog gospodarstva o turizmu, ali ne kroz smanjivanje turističke aktivnosti, već smanjivanjem udjela turizma kroz rast drugih sektora. Situacija u kojoj je cjelokupno gospodarstvo ovoliko ovisno o turizmu nije dobra, ali nije to prvenstveno krivica turizma, već drugih sektora koji podbacuju. Nažalost, to nas je dovelo i do situacije da si zbog niske platežne sposobnosti sve manji broj domaćih stanovnika može priuštiti ljetovanje na Jadranu, pogotovo u hotelskom smještaju, i pogotovo u vrijeme glavne sezone. Postavlja se pitanje da li takav turizam stvarno želimo i trebamo.

Što je s ruralnim turizmom u Hrvatskoj? Puno se priča o njegovim potencijalima, ali i dalje ima relativno malen značaj u hrvatskom turizmu.

– Pandemija je stvorila dodatnu priliku za ruralni turizam, osobito onaj na kontinentu. Zbog ograničene mogućnosti putovanja, svi oni željni privremene promjene okoline, sve više su se fokusirali na domaću turističku ponudu. U to su se aktivno uključile i neke velike financijske institucije, udruge, ali i Ministarstvo turizma i sporta, pokrenuvši prvu nacionalnu kampanju za ruralni turizam.

– Kada pogledamo statistiku, OPG-ovi, kao ključni nositelji ovog vida turističke ponude na kontinentu, zabilježili su puno manji pad u 2020. u odnosu na druge smještajne objekte (izuzev nekomercijalnog smještaja). Gdje je onda „problem“ s ruralnim turizmom u odnosu na priobalni?

– Problema u biti nema, samo nedovoljno shvaćanja o tome da se radi o dva različita, gotovo neusporediva, turistička proizvoda. U biti, njihovo uspoređivanje čini štetu ruralnom turizmu jer je po standardnim pokazateljima uspješnosti, koji vrijede za priobalni turizam, inferioran. Prema broju noćenja, kontinentalna Hrvatska sudjeluje s tek 5 posto u ukupnoj turističkoj aktivnosti, a kada isključimo Zagreb, sve slavonske županije zajedno s tek 0,5 posto.

Nekoliko je ključnih razlika:

  • Gravitacijsko područje je bitno manje. Ako se ne radi o „must-see“ destinaciji, rijetki će se zaputiti u neku udaljenu ruralnu destinaciju. Drugim riječima, što se više ljudi nalazi (živi) u okruženju, to su razvojni potencijali veći.
  • Boravci imaju dominantno izletnički karakter i kraći su (slično city-breaku). Ruralna područja rado posjećujemo, no, ruku na srce, za glavni, višednevni, godišnji ćemo vjerojatno preferirati boravak na moru.
  • Ponuda receptivnih kapaciteta je ograničena, a bez njih, ni ne može doći do rasta turističke aktivnosti.

Što je dakle činiti?

  • Prvo, ruralni turizam ne smijemo uspoređivati sa priobalnim turizmom.
  • Drugo, ruralni turizam i njegovu ponudu treba ciljano promovirati s čime smo napokon krenuli – funkcionalno (informacija o tome što postoji) i emocionalno (pričati priče).
  • Treće, kako bi razvoj dobio zamah, u ranoj fazi promotivne napore treba usmjeriti na što uže geografsko područje (domaće i pogranično; turiste u drugim destinacijama). Kada dođe do rasta, više ljudi će se uključiti na strani ponude, nuditi smještaj što će dati dodatan zamah razvoju.
  • Četvrto, bez potpore države do zamaha će teško doći. Bez aktivacijske energije pomaci će biti spori. „Panonska Provansa“ nije nemoguća, no ona zahtjeva sustavan pristup razvoju i promociji, i jasno opredjeljenje ključnih dionika.