U subotu, 27. lipnja, u Zagrebu je održan 39. Susret hrvatskih zavičajnih književnika, zahvaljujući „slavnoj“ koroni prvi put se održao online. Ove godine na natječaj se javilo 85 pjesnika s 358 pjesama,široke generacijske, poetske i zavičajne lepeze, što na standardu, što na dijalektima, a svakako treba istaknuti uspjeh našeg pjesnika iz Podgore Stipe Vele kojem je, u konkurenciji za dijalektalnu poeziju, dodijeljena plaketa Mihovil Pavleka Miškina za pjesmu More umire.

Oglas

Ova nagrada je kruna dugogodišnjeg Velinog sudjelovanja na pjesničkim susretima i natječajima Hrvatskog sabora kulture.U obrazloženju prilikom dodjeljivanja članica Povjerenstva ovogodišnjeg književnog natječaja pjesnikinja i spisateljica Dorta Jagić, između ostalog, kaže: “Pjesma „More umire“ ističe se, osim po izboru teme, svojim tvrdim i golim, narativno realističnim izrazom tako tipičnim za ono naše pjesništvo koje se svojevremeno nazivalo „stvarnosnom poezijom“…..U ovoj se ogorčenoj ali opet toploj stihovnoj kaskadi, Stipe Vela hvata u koštac s jednom od najvećih problema suvremenosti, ekološkoj krizi. Ova dijalektalna, čvrsta dalmatinska pjesma uspjelo je, do usijanja uglačano zrcalo svijeta koji reže granu na kojoj sjedi….”
U zahvali na dodijeljenom priznanju Stipe Vela kaže da je sretan i istovremeno tužan zbog pjesme koju je napisao, čemu ti različiti osjećaji istovremeno najbolje ćete razumjeti kada pročitate nagrađenu pjesmu „More umire“.
M.D.

More umire
Cipli bez repa
prolazu ispod trećega pontona.
Vidin komarče bez mače,
srdela ne bara,
nit’ iz mora iskače,
nema za živit’ voje,
jerbo ćuti da jon neće bit’ boje.

Jadno moje more,
‘ko sve tobon navigaje
i priko bande baca boce,
vriće i škartoce.
Nikoga nije briga,
šta su pocrkale jasture u portu,
a salpe ostale bez žuti’ riga,
sudba je i oko nji’ zapasala kortu!
Gledan gusmeje zakržjalih klišća,
na dnu ima više gliba i lišća
nego purića, koraja i stina,
bidne ribe nemaju di živit’,
od čovika uteć’,
malo se smirit’.
More bortaje,
more krepaje…
Kurenat šporkicu nosa i miče,
gledamo,
ka’ da se to nas ne tiče!
More umire,
a mi se možemo samo stidit’,
jerbo bez njega ni naš život
neće puno vridit’!

Raspadnuti brodi nikako da potonu.
Uvaćeni u svoje iskidane mriže
svome kraju ronu
i svakon tremuntanom dnu su bliže.
Umisto jaki’ konopa,
na kuverti ležu sagnjile uze,
di su bili buceli i gruje
priko murade beživotno visu
gožđene suze,
ka’ ruzinava brodska zvona,
koja, već ne pantu boja vrimena,
ne spominju se ni broda,
ni njegova imena.
Gledan ribe šta ji bota izbaci na svitlo danje,
iz ispijeni dupja umisto očiju
plastične franje
viru iz glave.

Ka’ lešana bila kanavaca škrpina je blida,
ostale su bez boje plave
i tuna i palamida.
Odavno nisan čuja šanpjera
kako svoju pismu gudi
nestaju ribe,
za njima nestat’ će i judi!

More bortaje,
more krepaje…
Ka’ da se to nas ne tiče,
gledamo
kako kurenat šporkicu nosa i miče.
More umire,
a mi se možemo samo stidit’,
jerbo bez njega ni naš život
neće više za ništa vridit’!