Svanuo je lijep i sunčan dan. Uopće ne uživam u proljetnim radostima i naglom porastu temperature. NASA se spustila na Mars, a meni se ne da niza skale. Nemam ni padobran da skočim, pa se vučem po kući kao ova magla što se ničim izazvana doselila iz Londona. Nekako sam bez velikih misli. Vidim da nisam jedini takav jer gledam vijesti, čitam vijesti, slušam vijesti i iskreno – nemam vam ništa ni dobro ni pametno za prijaviti. Premijer i predsjednik su i dalje u utrci ko ima veći… rejting, i lijepo pokazuju kako gravitacija provincije nije samo lokalni uteg s kojim prije potoneš, već da težina ega na državnoj razini jednako dobro vuče na dno. Pričati o tri majmuna, kad smo na rubu toga da nam svijet postane planeta majmuna je krasan primjer svega onoga o čemu mi se ne sluša.

Možda mi se raspoloženje popravi kad se otvore terase kafića. Kafići su naši univerziteti. Doktori bi morali na recept davati bar dva sata dnevno sidenja u kafiću. Terapijski, where everybody knows your name, a konobar zna kakvu kavu piješ. Pročitat jedne novine, pa druge, pa portali, pa onda još jednu kavu, pa naleti prijatelj drag pa mu se požališ kako ti je teško, pa skupiš snagu da se makneš po metra jer te počelo sunce peć po kostima… gotovo nepodnošljiva lakoća miroljubive neaktivne egzistencije. Malo sam onako kao čovjek povrijeđen što se stalno u isti koš stavljaju teretane i kafići. To je tako nesretno upareno, a non stop se forsira, otvara i zatvara zajedno. Budimo ozbiljni… kojem to Hrvatu nije svetinja svako jutro prvo otić u teretanu? Znam, znam, ima i vas sportaša ali kontra nas iz kafića zbilja ste manjina. Brojčano je to tu negdi kao ljubitelji kazališta. Što je najbolje, baš ovi moji koji se kisele po terasama, i ovi što se kisele u znoju lica svog, često i nemaju previše razumijevanja za suprotan stil života. Zato molim sve koji imaju utjecaja da što prije razvrgnu ovaj lingvističko idejni paradoks. Teretane i kafane…

Kako danas svaka budala može objavit svoje mišljenje, tako se ja dvojim koje da podijelim s vama. Evo jedna teška rič da bi izgledalo pametnije: atomizacija. To je rič koja je dosta u điru, a dolazi najčešće u paru s društvom. Naime, atomizacija društva je lipši način da se kaže kako smo svak na svom mobitelu, pokvario nas je internet. Činjenica je da mladi ljudi više znaju o svojim on lajn stranim prijateljima, nego o svojim susjedima. I tako se gubi interes za zajednicu jer ne znaš imaš li išta zajedničko sa zajednicom. Potrebni su nam novi i stari načini povezivanja. Evo recimo, velika stvar je ovih dana što je Gradu vraćena Peškera. Kolega skriboman Marino Srzić (čitajte Marina i na zabavan način naučite nešto o svom gradu) je lijepo dao povijesni prikaz Peškere, kao i ljudske nekvalitete koje su se na njemu iznova potvrđivale. Tu se nema kaj za dodat, pa ja zato idem nazad na onu moju misao… Dakle, ja sam za to da se umjesto onih limenki za prodaju japanki i kupaćih gaća, fino podigne jedan veliki sakralni objekt.

Oglas

Onako sto metara visok, kao prvostolnica, katedrala… i ako još mogu predložit onda nek bude u gotičkom stilu. Ali svakako da bude ogroman, koliko god ima mista. Da me grom sad ne ošine, al moram reć da s ovom našom postojećom katedralom nisam nikad bio zadovoljan. Ne mislim na uslugu, nego na izgled. Zvonici su nam strašni, moćni, lipi, erektivni… a crkva… onako. Kako smo gotovo sto posto katolici zasigurno bi iskorištenost ovog novog objekta bila maksimalna i na ugodu velikoj većini građana. Nadalje, u Makarskoj najviše noćenja ostvaruju Poljaci. Kako se dosad baš nismo iskazali u motivaciji poljskih turista da potroše svoje eure tu, možda bi braći katolicima bilo lijepo znati da imaju takav spektakularan objekt u kojem se mogu prikrstit kad čuju cijene apartmana. Agresivnom promocijom vjerskog turizma po Varšavi i Krakovu, kladim se da bi povećali broj noćenja. Ako nam poživi turistička zajednica mogli bi možda napraviti i prospekt, i kad već maštamo možda i CD sa slikama. Zdravstveni i vjerski turizam su nam budućnost, to svako dijete zna. Zato bi možda u paketu s najvećim mogućim sakralnim objektom trebalo promovirati priču i slike novog Doma zdravlja.

Dom zdravlja ne mora biti u gotičkom stilu. Mislim, srednjovjekovni već je.
Piše: Davor Šegota / ilustracija:O. F. / foto: Goran Morović