Makarski kipar Vice Glibota jedan je od lokalnih umjetnika čiji rad je velikom dijelu javnosti nepoznat, iako je upravo on autor skultpura u Astro parku na Glavici. No to nije ništa neobično s umjetnošću, koju kao lijek koriste rijetki, i koja uvijek traži put do šire publike, ne zbog brojki, nego komunikacije, poruke, reakcije, pitanja koja će se na tom putu postaviti, odgovora koji će zagonetno ostati plutati; svega onoga što je u maloj sredini dosta zahtjevno. Akademski kipar Glibota ne mistificira oko toga i s osmijehom i uzemljen baš onoliko koliko su njegovi radovi zvjezdani, metafizički, gotovo pa mistični, traži svoje mjesto pod suncem. Prijavljuje se na projekte, koristi društvene mreže, ljeti se više bavi komercijalnim radom, i kaže kako je očito da je svijet globalno selo. Što radi, što ga inspirira, kako je to biti umjetnik u Makarskoj, čitajte u intervjuu.

Na čemu trenutno radiš i kako napreduje?
Trenutno radim na konceptu za izlaganje koji sam počeo razvijati krajem prošle godine, a uključuje djela u reljefu i skulpturi. U procesu rada imam tendenciju raditi istovremeno na nekoliko komada što mi pruža mogućnost boljeg uvida u likovnu problematiku djela, što me opet naposljetku tjera da iznjedrim bolje likovno rješenje za pojedini rad. Osim toga pišem, odnosno “brusim” i dotjerujem tekst o radu u kojem nekad znam biti i previše samokritičan, što dodatno usporava proces, ali trenutno sve napreduje jako dobro.

Spomenuo si da negdje uskoro izlažeš. Gdje, koji je postav, koncept…?
Pa trenutno sam u fazi pregovora s Galerijom Razvid u Zaprešiću, u kojoj sam već imao priliku izlagati još 2016. a od koje sam dobio povratnu informaciju da je moj koncept, između ostalog izabran na natječaju za izlaganje 2022., te da će biti uvršten u godišnji program galerije. Čekam rezultate još  par natječaja koje sam uspio uhvatiti nakon i više nego iscrpljujuće ljetne sezone rada.

Postav za izlaganje uključuje kiparska djela reljef i skulpturu, a sami koncept na koji se ponekad i referiram kao svojevrsnu vizualizaciju Shellyjevog djela “Ozymandias”, možda je odraz neke duboko ukorijenjene izopačene fantazije, sitne sadističke tendencije i vizije sebe kao promatrača i svjedoka katastrofe, što u nekom smislu na osobnoj razini i jesam…Sebe kao svojevrsnog kroničara kaosa i propadanja. 

Kako to postižeš?
Poslužit ću se ulomkom iz svoje izjave o radu. Djela predstavljaju simbole, relikvije i ostatke naše davno zaboravljene civilizacije, ali i proizvod unutarnjeg nemira i fluktuirajućeg mentalnog stanja.

Postapokaliptičan i distopijski, cijeli koncept života nakon ljudi mi kao vizualnom umjetniku djeluje iznimno primamljivo, a seciran na osnovne elemente, naposljetku i primjenjiv u smislu vizualizacije istog u obliku likovnih elemenata kojima gradim djelo.

Lomeći oblik i plohu, elementima koje koristim u radu podsvjesno gradim narativ priče svog rada koji “diše” distopiju. Inspiriran proučavanjem elemenata pravilne i fraktalne teselacije koje superponiram i njima pokušavam “rastočiti” formu u skulpturi. Pritom stvaram varijacije i gradacije strukture koja se ponavlja i razlistava u prostoru, koketirajući pritom s umjetničkim pravcem nadrealizma.

U tom naumu da razlomim formu, te je ponovno rekonstruiram u drugom obliku najboljim se pokazala tehnika upcycle i assemblage, koja podrazumijeva reciklažu postojećeg otpadnog materijala u svrhu stvaranja novog sadržaja veće vrijednosti, slaganjem i preslagivanjem, te spajanjem elemenata u jednu cjelinu.

Kakve ti se ideje motaju po glavi za neki novi projekt?
Zanima me puno toga, ali da citiram meni omiljenog karaktera serije “True detective”, Rusta Cohlea: “Život je jedva dovoljno dug da postaneš dobar u jednoj stvari, zato pazi u čemu postaješ  dobar”…Što se čini ekstrahirano iz dijela teksta Kurta Vonneguta: “Mi smo ono što se pretvaramo da jesmo, stoga moramo paziti što se pretvaramo da jesmo”. Tu i tamo napišem koju crticu, naškrabam nekakav storyboard za neki planirani kratki filmić u budućnosti i slično. Radim  nešto u programima za videokompilaciju i cutscene. Jako me privlači režija, kadriranje i scenografija. Jednako kao i digitalno oblikovanje u 3d programima. S obzirom da raspolažem s ograničenom količinom vremena na dnevnoj bazi, moram postaviti neke prioritete, što nas vraća na početak mog odgovora na vaše pitanje.

Kako se kao umjetnik osjećaš u Makarskoj, što bi se po tebi moglo/trebalo napraviti da se oživi kulturna scena i malo snažnije promoviraju  lokalni umjetnici? 
Možda očekujete klasičan kritički osvrt na stanje kulturne scene u Makarskoj i nekakav vlastiti utopijski stav o tome kako bi zapravo sve trebalo biti, no međutim osobno gajim blago rezignirani stav prema svemu tome jer shvaćam da sam kao umjetnik prepušten samom sebi. Trenutno najvažnijim smatram angažiranost svakog umjetnika ponaosob po pitanju inicijative u smislu kontakta s publikom, galerijama, te kustosima koji ne ovisi nužno o sredini u kojoj se nalazite. Svijet je globalno selo, a trenutno vrijeme u kojem živimo ima odlike strelovitog tehnološkog napretka u smislu digitalizacije i društvenih mreža koje vam pružaju mogućnosti da prikažete svoj rad široj publici i uspijete u tome da isti postane viralan. Nebitno nalazite li se u nekom velikom urbanom središtu ili nekom zabačenom ruralnom zaleđu, uvjet je jedino da imate kontinuiran pristup internetu. Ali bez obzira na sve, od esencijalne važnosti je radna etika, radni output, kontinuitet u radu koji će vam pružiti mogućnost da iskristalizirate vlastiti rad, likovno i koncepcijski. Ideja o umjetniku kao boemu koji uživa u vlastitom kaosu je romantični stereotip, na trenutke donekle i primamljiv, ali u mom slučaju neodrživ i u potpunosti kontraproduktivan.

Što te trenutno/inače osobito inspirira za rad?
Inspirira me svašta nešto nevezano. Ako pokušam to “svašta”, naizgled nepovezano vizualizirati, dobijem “tkanje”. Tkanje  predstavlja brdo nesortiranih informacija koje ja, kao i svaka druga osoba obrađuje na određen način stvarajući vlastiti narativ i priču.  Volim čitati, bilo da se radi o nekom djelu nekog SF autora ili nekakvom znanstvenom članku. Crtica o životu nekog umjetnika koja potakne na razmišljanje. Utisnuta slika u glavi neke teksture ili uzorka iz prirode koju sam zamijetio šetajući, a koja se pohrani u folderu “Vidi poslije” u glavi. Dobra izložba ili film. Ali stvarnost je čudnija od fikcije. Sama činjenica da vrijeme protječe sporije u području veće gravitacije meni je inspirativna. Ne znam, završit ću na tome, jer ja sam čudna petlja…

Ivona Ćirak /foto privatni album