Prof. dr. Alojz Ihan je jedan od najboljih tumača realnosti epidemije. Osim iznimnog stručnog uvida i iskustva koje mu je dala dugogodišnja istraživačka i pedagoška karijera imunologa na Medicinskom fakultetu u Ljubljani, kao plodan pisac i publicist, ima i rijetku sposobnost povezivanja analiza medicinskih i socioloških aspekata, poput trenutno sveprisutne epidemija covida-19. U očekivanju vrhunca novog vala epidemije, razgovarao je za N1 o munjevitom dolasku soja delta virusa, komplikacijama prilikom cijepljenja, školskim prepirkama i budućem životu s virusom.
Trenutno smo, što se tiče broja zaraženih, u situaciji u kakvoj smo bili u listopadu prošle godine. Gdje ćemo biti u listopadu ove godine?
Postoje faktori koji pogoršavaju situaciju i drugi zbog kojih će nam biti lakše. Loše je jer je na našoj trenutnoj polaznoj tački ciljna krivulja vrlo, vrlo visoka, viša od bilo kojeg ranijeg vala. Istina je, međutim, da je delta drugačija, mnogo zaraznija, zato je i moguće da će krivulja biti strmija i viša, ali istovremeno i uža pa će “kriza” trajati kraće vrijeme.
Delta soj virusa ima mutaciju na mjestu vezivanja koja virusu omogućava brz ulazak u stanice. Stoga brzim ulaskom u stanicu virus dobija vrijeme za dodatno umnožavanje prije nego što se aktiviraju antivirusni obrambeni mehanizmi stanica sluznice. Kao rezultat toga je nastanak tisuću puta veće koncentracije virusa u sluznici u odnosu na “originalni”, vuhanski soj virusa.
Ovo je loša vijest za tijek bolesti jer veća količina virusa ranije uzrokuje upalu koja nakon prvog tjedna infekcije može presudno preokrenuti tijek bolesti u tipičnu upalu pluća covid-19. Kao rezultat toga, veći dio imunološki “naivnih” ljudi koji još nisu došli u kontakt s virusom ili nisu cijepljeni dobiju teži oblik bolesti. Ujedno, ovo je loša epidemiološka vijest jer tako visoka koncentracija virusa u sluznici znači da vrlo male aerosolne kapljice sluzi koje izdišemo već pri normalnom disanju i zbog svog “bestežinskog” stanja još dugo ostaju lebdjeti u zraku.
Stoga će mjere suzbijanja virusa kod delta soja biti veliko ispitivanje nepoznatog. Razmak i maske, kao što smo ih do sada prakticirali, svakako su bolji od ničega, ali daleko od toga da se možemo osloniti na postojeće protokole zaštite kod mnogo zaraznijeg virusa. Ventilacija i izdisanje izdahnutog zraka mjera je koja kod delte ima zasigurno još veću težinu nego prije, ali je općenito teže operativno izvodiva zbog naših zima i loše opskrbe odgovarajućim ventilacijskim uređajima.
A dobra strana? Vjerovatno pristup cjepivu?
Cjepiva su uvelike smanjila broj “naivne” populacije koja prvenstveno puni bolnice – dakle, ljudi koji nikada nisu bili u kontaktu s virusom odnosno njegovim komponentama. Na kraju, s takvim zaraznim virusom koji je gotovo usporediv s vodenim kozicama morat ćemo biti oni koji ćemo zaustaviti virus i epidemiju svojim tijelima, našim imunološkim sustavom.
I zna se kako možemo osposobiti naš imunološki sustav za borbu protiv dosadnog virusa na najmanje rizičan način – cijepljenjem. Cijepljenima možemo dodati i one koji su preboljeli virus i koji su također zaštićeni od težeg oblika bolesti, a količinu ovog “dodatka” je teže odrediti, radi se samo o procjenama i također, od ovih potrebno je oduzeti one koji su nakon bolesti bili cijepljeni.
Iako u posljednje vrijeme najviše ragovaramo o verzijama virusa, ne bi trebali ne vidjeti širu priču. Ovo je priča o potpuno novom virusu SARS-CoV-2 s kojim se ljudska vrsta prvi put susrela prije godinu i pol i ova uvertira bit će puna neočekivanih iznenađenja i preokreta sve dok se većina populacije barem jednom ne susretne s virusom.
Tada ćemo doći u novu, stabilniju fazu odnosa između nas samih i virusa. Gotovo svi ćemo imati dugotrajne memorijske T limfocite protiv virusa, a oni će nas zaštititi od ozbiljnijih bolesti. Čak i ako se budu pojavljivale nove verzije virusa, malo je vjerojatno da memorijski odgovor T limfocita neće dovoljno djelovati protiv starih verzija kako bi se spriječilo teže oboljenje.
To znači da će epidemija, u današnjem smislu riječi, kada strahujemo zbog akutne preopterećenosti bolnica, konačno proći. O virusu i novim verzijama moći ćemo saznati više što će nas još više neugodno iznenaditi, na primjer nove činjenice o uzroku kroničnih bolesti kod preboljelih. Ali tako velika zdravstvena i sveobuhvatna društvena kriza koju je izazvala ova dvogodišnja uvertira s novim virusom, to više ne očekujem.
Nakon što svi svojim imunološkim sustavom budemo upoznati s virusom, cijepljenjem ili infekcijom, ući ćemo u mnogo mirniju, endemsku fazu odnosa s virusom. Virus će zaraziti nove i nove generacije djece i starijih osoba čija će razina antitijela pasti, ali se neće ozbiljnije razboljeti zbog memorijskih T limfocita. Sve ukazuje na to da ćemo ovaj korak u narednim mjesecima, početno upoznavanje s virusom, završiti jer će se vrlo vjerojatno zaraziti praktično svi koji zarazu još nisu preboljeli i nisu bili cijepljeni.
Dakle, je li pred nama zadnja teška zima?
Vjerojatno da. Naravno, postoje scenariji koji mogu zakomplicirati budućnost ako se na primjer, virus uspije promijeniti toliko da može potpuno izbjeći imunološki odgovor, što je malo vjerojatno, jer je odgovor T-stanica izuzetno širok i teško nastane druga verzija virusa koja bi mogla “skriti” sve svoje molekularne mete koje mogu napasti T limfociti.
Trenutno evolucijski virolozi vide najveću mogućnost daljnjeg štetnog razvoja virusa uglavnom u dodatnom povećanju zaraze, iako s druge strane mnogi također vjeruju da je delta dostigla gotovo najveći mogući maksimum. Jer vodene kozice su, kao prototip najveće moguće zaraze, samo dva – tri puta zaraznije od delte.
Što se tiče “imunološkog bijega”, evolucijski virolozi također sumnjaju da bi promjena virusa bila moguća u takvoj mjeri u kojoj bi se oni koji su bili zaraženi ili cijepljeni počeli razbolijevati tako ozbiljno kao da nikada prije nisu bili u kontaktu s virusom.
Tu je i treća linija “užasa”, koji opisuje mogućnost promjene virusa na način da se antitijela protiv prethodnih verzija virusa vežu za novu verziju i izazovu ozbiljnu sistemsku upalu – fenomen ADE (Antibody-dependent enhancement). ADE je bio primijećen kod srodnih virusa (SARS, MERS), kao i kod nekih drugih. Može se pojaviti tijekom ponovne zaraze ili nakon cijepljenja, kada već postojeća antitijela s virusima stvaraju imunološke komplekse i izazivaju jaku upalu koja bi, za razliku od covida-19, jednako utjecala na ljude svih dobi. Kod covida-19 se, na svu sreću, pokazalo da prisutnosti ADE-a nema kako nakon cijepljenja tako i nakon ponovne zaraze.
Naravno, kao što je rečeno, neki nagovještavaju da bi se ADE mogao dogoditi s nekom novom verzijom, na primjer, prema teorijskim modelima lambda verzija je blizu toga, ali praksa na svu sreću pokazuje drugačije.
Kada sam vas prošlog travnja, tijekom prvog vala epidemije, pitao hoće li cijepljenje biti obavezno nakon dolaska cjepiva bili ste protiv odnosno bili ste mišljenja da to neće biti potrebno. Jeste li od tada promijenili mišljenje o obaveznom cijepljenju, s obzirom na nizak stupanj cijepljenih?
I dalje sam istog mišljenja, ali to je stvar subjektivnog načina razmišljanja, razmišlja li čovjek više više kao osobni ili klinički liječnik ili više kao epidemiolog. Epidemiologu je bliža obaveza cijepljenja jer je to u određenom trenutku obično efikasnije. Kao liječniku na osobnoj razini, čini mi se da je naš zadatak obavljen onda kada se ljudima ponudi cjepivo i kada ih upoznaš s tim što donosi odluka o cijepljenu ili necijepljenju.
Mi liječnici, još od Hipokrata, nikada nismo tjerali ljude na liječenje. Naš zadatak je da ljudima opišemo najbolje zdravstvene opcije koje su u datom trenutku moguće i ponudimo im pomoć u njihovoj upotrebi. Pritom se također mora uvažiti da odluke ljudi, po našem mišljenju, mogu biti na njihovu štetu, to je tako. Ali u tom slučaju ljudima moramo i otvoreno reći za što su se odlučili.
Nedavno sam se susreo s nalazima tridesetogodišnje pacijenice koja mi je prije dvije godine došla po savjet o dijagnozi limfoma. Imala je oblik koji je 95 posto potpuno i trajno izlječiv uz šestomjesečnu kemoterapiju. Zato sam joj rekao da ima sreće u nesreći jer postoje i limfomi gdje su ti postoci upravo suprotni te da bi trebala otići na liječenje i da će za godinu dana praktično zaboraviti na svoju bolest. Ipak se, unatoč mojim riječima, odlučila za alternativnu dijetalnu terapiju, što ne bi bilo pogrešno da joj to nije bio izgovor kako bi odbila onkološko liječenje.
I sada, nakon dvije godine, umire bez mogućnosti liječenja jer i da ga želi, njeno tijelo to više ne bi moglo podnijeti. Katastrofa, još sada se povremeno lošije osjećam kod pomislim da je mlada žena sebi jednom odlukom potpuno nepotrebno okončala život. Ali što sam više mogao učiniti? Upozoriti njenu rodbinu kako bi je “natjerali” na liječenje? Čak i ne smijem, ona je punoljetna i protiv mene bi moglo biti pokrenuto kazneno gonjenje na sudu, ali činjenica je da zbog zaštite njene “slobodne volje” ona svaki trenutak može biti na groblju. Kao liječnik mogu reći svoje mišljenje, ali ljudi odlučuju a mi liječnici to moramo prihvatiti kao činjenicu.
Ali odluka o cijepljenju ili necijepljenju utječe i na druge i ipak ima šire društvene posljedice od odluke pojedinca da liječi svoj rak…
Naravno, kao liječnik znam da bismo se ove jeseni bez većih poteškoća mogli nositi s epidemijom i imati uglavnom normalan život i bolnice koje normalno rade da smo se u većoj mjeri cijepili. Za dobru kontrolu epidemije ponestalo nam je pola milijuna cijepljenjih. I za njihovo cijepljenje bi kao društvo platili 20 milijuna eura. Budući da se tih pola milijuna Slovenaca nije cijepilo, to će nas, osim normalnog života, koštati stotine milijuna eura samo za neposredne troškove dodatnih testiranja, bolovanja i liječenja.
Jesmo li uopće svjesni da kompletno cijepljenje košta manje nego testiranje koje vrijedi samo jedan tjedan?! I onda ljudi tvrde da farmaciju neće podržavati cijepljenjem! Farmacija dobiva deset puta više novca zbog testiranja onih koji se ne žele cijepiti, cijena cjepiva je sitnica u odnosu na troškove nepotrebnog nastavka epidemije. Uz sve dodatne, potpuno nepotrebne, smrti koje će nas katapultirati na vrh zemalja koje nespretno kontroliraju epidemiju covida-19.
Kao liječnik sam ujedno i zbog svog iskustva naučen bez negativnih emocija prihvaćati i iracionalne odluke ljudi. Ipak, odlučili smo tako kako smo se odlučili i platit ćemo cijenu manje cijepljenja jer smo to zajedničkom voljom odabrali. Osobno, radije bih dao tristo milijuna za sportske dvorane, ali ako smo umjesto cijepljenja pola milijuna ljudi radije odlučili dodatno platiti testove, bolovanja, liječenje oboljelih od koronavirusa i karantenu, u redu, dio sam ovog društva, i još uvijek sam radije ovdje nego u Afganistanu.
Zato i ne razumijem ovaj društveni bijes među grupama koje prema cijepljenju imaju pozitivan ili negativan stav. Svi mi, cijepljeni i necijepljeni, još uvijek smo jedna državna zajednica koja dijeli zajedničku životnu sudbinu u smislu plaćanja cijene epidemije, školovanja, slobode življenja, budućnosti naše djece. Volim raditi svoj posao i kao stručnjak dužan sam o cjepiviima reći to o čemu već desettljećima učim studente i što je zapisano u mojim i drugim udžbenicima imunologije. Ali, popodne u šetnji sasvim mi je svejedno tko od prolaznika je za cijepljen, a tko nije.
Sve internetske fantazijske podjele samo su mjehurići sapuna koji pucaju na kraju dana, a ujutro svi moramo zajedno na posao i u školu i svima zajedno bit će jednako neugodno ako epidemija bude srušila još jednu školsku, studijsku i poslovnu godinu.
Epidemija je pokazala da je strah od cijepoljenja mnogo većih razmjera nego što smo do sada mislili. Je li vas to iznenadilo?
Ne znam je li strah ključan. Zbog svoje profesije se već godinama susrećem s anticijepljenjem i u normalnim vremenima činilo mi se to kao neka new age subkultura s karakterističnim izbjegavanjem uzročno-posljedičnog i “daj-dam” društvene logike. Zato je i njihovo karakteristično negiranje društvenih institucija, od “formalnog” obrazovanja, zdravstva, do politike i zaklinjanje u magično mišljanje, labavo i potpuno subjektivno (ne)logično zaključivanje, alternativna medicina, alternativne religije.
Zbog ukorijenjenog osjećaja društvene isključenosti, u toj subkulturi postoji velika potreba da se poveže s istomišljenicima u zatvorenim krugovima i anticijepljenje je za takve ljude idealna poveznica. Jer su svi nekada bili cijepljeni i mogu se osjećati žrtvom društvenih institucija, osobito medicine, koja na neki način ima najveća ovlaštenja da može neposredno posezati u tijelo pojedinca.
Za čovjeka koji odbacuje društvenu logiku, medicina nije pojam vrhunske pomoći koja se čovjeku pruža u najvećim teškoćama, već pojam vrhunskog nasilja. Što se čovjek više interno distancira od društva, to mu se medicina čini užasnijom i nasilnijom.
I nije čudno što je u ovoj društvenoj krizi, u kojoj su se životi mnogih ljudi okrenuli protiv njihove volje naglavačke, kod brojnih ljudi počeo jačati osjećaj distance i isključenosti iz društva koji autoritarno, u nekim uskim krugovima, određuje neka pravila, čije su žrtve svi oni koji o tim pravilima nisu izrazili svoju volju. Ovo je možda dio priče o tako rasprostranjenoj mobilizaciji protiv cijepljenja. U ranijoj marginalnoj pojavi osobenjaka sve je više ljudi počelo prepoznavati svoje emocije isključenosti iz društva koje nisu imali u normalnim vremenima.
Društvene mreže, na kojima je cijeli dan bilo ljudi koji su zbog epidemije bili prisiljeni na neaktivnost, su sve to intenzivirale. Facebook i slične mreže inače su fiktivne zajednice jer ti niko od “prijatelja” u stvarnosti ne bi ni u čemu pomogao kada bi ti bila potrebna prava pomoć, ali naš mozak na ovim mrežama percipira komunikaciju kao prakticiranje stvarne zajednice i s takvom zajednicom se i emocionalno povezuju i nastoje joj “pripadati”.
Vremenom, za mnoge koji pripadaju izmišljenoj zajednici, ona psihološki znači više od pripadnosti stvarnoj zajednici, na primjer državi koja nas svojim pravilima i strukturom zapravo povezuje u egzistencijalnu zajednicu, od čijeg djelovanja ovisi naš stvarni život. Tako dobijemo ljude kojima pripadnost i herojstvo u izmišljenoj zajednici protivnika cjepiva toliko znači da je više nisu psihološki spremni napustiti i cijepljenjem pomoći svojoj stvarnoj, egzistencijalnoj zajednici, od obitelji do poduzeća i cijele države kako bi se riješili epidemije i živjeli normalno.
Pripadnost svojoj virtualnoj zajednici počinje im značiti više od stvarnog života i što se više virtualno angažiraju to ih njihov virtualni krug više nagrađuje lajkovima i srcima i svim mogućim, nastaje zajednica, organiziraju se grupne akcije. I onda odjednom dobijem desetak prijetećih pisama, pred kojim sudom će mi suditi i u kako dubokom jarku ću završiti pa razmišljam da je opet neki facebook guru izmislio neku “akciju” kako bi članovi virtualne zajednice mogli uznemireno čekati što će donijeti sljedeći dan.
Kako to prihvaćate? Je li to kod vas redovita pojava? Mnogim liječnicima, koji su se javno opredijelili, to se već dogodilo. Vi redovito nastupate još od početka epidemije.
Epidemijom se frekvencija snažno povećala. Sjećam se da sam prije približno deset godina povremeno već dobivao gomile pisama iz kojih sam zaključivao da su se antivakseri opet sjetili neke “akcije”. U ovih godinu i pol dana ova pojava je postala mnogo izraženija.
Čim se pojaviš u javnosti zaspe te gomila pisama s izrazima, argumentima i optužbama koji se iznova reproduciraju, jedan copy-paste uvijek istih rečenica i pitanja i pri tome se pošiljateljima čini da time pokazuju da misle svojom glavom.
Još češći su “aktivisti” koji meni i mojim kolegma dnevno šalju razna “upozorenja” i “zahtjeve” isključivo posredovanjem video linkova na Facebook, YouTube ili na razne internet stranice koje sami, očigledno, svakodnevno sa zebnjom prate i prilikom svakog “velikog otkrića” osjete potrebu da link do snimka proslijede ka što više “zaslijepljenih”.
Čak i neke slovenske kolege liječnici, koje je obuzeo ovaj popularni žanr, mi kao dokaz svojih dvojbi šalju samo još Facebook i video linkove, nerijetko mi o tome ne napišu niti jedne vlastite rečenice – to se prije covida-19 nikada nije događalo, uvijek smo mi kolege razmjenjivali znanstvene članke i komentare na njih, a ne Facebook linkove koje, usput rečeno, na svom službenom računalu ne mogu ni otvoriti. Imamo dogovor da su društvene mreže stvar slobodnog vremena i nisu za radno mjesto.
Odgovorite li nekad?
Ne. Odgovaram, koliko je moguće, samo ljudima koji zaista imaju poteškoće i osobna pitanja. Prošli vikend sam odgovorio na više od 50 pisama, radilo se o pismima onih koji su u vezi cijepljenja imali realne dileme, koje je zanimalo je li cijepljenje kompatibilno s njihovim zdravstvenim stanjem. Na takve poruke pokušavam odgovoriti iako ne uspijevam odgovoriti na sve. Ukoliko je to moguće, uvijek odgovorim i na stručna pitanja kolega liječnika.
Na poruke s teorijama zavjere protiv cijepljenja nemam običaj odgovarati, time neka se ljudi zabavljaju na svojim forumima ukoliko imaju vremena. Imam već previše poruka s ozbiljnim molbama za konkretan osobni savjet.
Zbog toga onima koji bi samo željeli raspravljati o tisuću puta prežvakanim teoretskim tvrdnjama protiv cijepljenja ne odgovaram. Na internetu je more sjajnih odgovora na cjelokupnu horor produkciju covid-19. To je u SAD-u postao poseban žanr koji zapravo nema mnogo veze s medicinom, a ja nisam filmski kritičar.
Ovaj žanr su otkrili manji filmski producenti koji su zapazili da se zbog senzibilizirane publike s vrlo malo ulaganja može napraviti »horor« koji na internetu dobija veliki broj klikova, a posljedično i odgovarajući financijski uspjeh.
Zato postoje cijele zbirke videoprodukcije ovog žana koji odlično zarađuju objavljivanjem video snimaka sa zastrašujućim covid-19 sadržajima. Ti producenti dodatne financijske donacije dobivaju još i od antivakserskih udruženja koja filmiće reklamiraju na svojim stranicama.
Scenariji su međusobno vrlo slični, spominju svjetsku zavjeru i otrovna cjepiva, ali učinkoviti su kod kupaca u svom segmentu jer sljedbenici ovih snimaka svaki dan očekuju novu, uzbudljivu senzaciju, slično tome kao kada smo u tijeku Olimpijskih igara svi zajedno iščekivali nove spektakularne utakmice i medalje naših sportaša.
Bi li u drugim okolnostima bili drugačiji u odnosu prema cijepljenju? Što nas razlikuje od država kao što su Danska, Malta, Belgija, u kojima imaju izuzetno visoku pokrivenost cijepljenjem?
Možda je osnovni razlog u tome da slovenski osjećaj državnosti još nije dovoljno internaliziran. Mlada smo država i naša zbirka pozitivnih iskustava s postupcima svoje države još je skromna, imamo prije svega jedinstveno i pozitivno iskustvo osamostaljenja i ulaska u EU, poslije toga je već kraj – kazao je imunolog .
MD/Izvor: N1/Denis Sadiković
