Makarska slikarica Ana Polić Pavlinović, ili točnije, makarska nevjesta porijeklom iz obližnjeg Šibenika, prepoznatljiva je po morskim motivima i uopće motivima Makarske koji nekako najčešće nalaze mjesto na njezinim razigranim, vedrim, koloritom bogatim i umirujućim platnima. Njezine slike kao da – ako nije dobro – navješćuju nešto dobro, a ako smo zaboravili da je sve dobro, nježno i blago podsjećaju nas da je dobro.
U ovim sumornim vremenima, otežalim od strepnje i straha, poželjno je skloniti se, bar nakratko, u okrilje umjetnosti koja liječi ljepotom i skladom, a Anini sutoni, bonace i lanterne nude idilu. Ta idila nije, međutim, bijeg nego tek izbor pogleda na stvarnost.
U intervjuu s Anom otkrit ćete odakle takav optimistični i živahni pogled na svijet akademske slikarice – grafičarke, ali i profesorice likovne kulture. Završila je, naime, Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom brijegu te potom pedagoško obrazovanje na Filozofskom fakultetu u Zadru. Iza sebe ima deset samostalnih izložbi, a sudjelovala je na preko 50 skupnih.
Vaši su motivi dobrim dijelom snažno vezani za Mediteran i morske motive. Ne može se pobjeći od mora?
Ne, bez mora i sunca teško da se može. More je melem za dušu i tijelo. Djeluje umirujuće, meditativno. Ispire sve naše muke. Kako ne uživati u svim paletama boja neba i mora kad se sljube, titrajima svjetla kad zaplešu. More pretvara čovjeka u umjetnika, more poput života nosi svoje bonace i nevere, a kad se primiri, smire se i emocije. Ritam valova uspori disanje, izoštre se osjetila i tad se vidi sva njegova ljepota, izvana i iznutra. A tek iznutra, otkrije se jedan novi tajanstveni svijet.
Vi ste iz Šibenika; kako ste se snašli u Makarskoj i kako biste usporedili te dvije sredine?
Nije se bilo teško prilagoditi, pogotovo meni koja sam zaljubljenik u prirodu. Ta dva mala živopisna grada su se podvukla pod kožu i svaki je na svoj način jedinstven i predivan. Prednost tih malih gradova je što nametnu jedan laganiji tempo života. Nema užurbanosti kao što nosi neki veći grad. Šibenik je grad kulture, ima bogatu kulturnu i povijesnu baštinu koja je danas prepoznatljiva ns svjetskoj razini. I dan danas volim se osjećati kao turist u njemu i gubiti u njegovim kalama jer svaka priča zanimljivu priču. Makarska me osvojila svojim prirodnim resursima, dugim predivnim plažama i borovinom. Tu sam našla svoje mjesto pod suncem.
Bogat kolorit je prepoznatljiv za vaše radove. To opisuje vas kao osobu, vaše viđenje života, umjetnosti, ili je to jednostavno ono što čisto izlazi iz vas, bez “predumišljaja”?
Život bez boja ili bez umjetnosti bio bi zaista tužan. Volim boje, energiju koje one stvaraju. Volim igru kolorita i volim slikati intuitivno. Boje koje se međusobno vežu stvaraju vez poput riječi i energije među ljudima. Život pulsira kroz boju kao i kroz naše misli, osjećaje i sve u prirodi. Sve je povezano, sve utječe jedno na drugo. Svijet koji nas okružuje, u kojem živimo, kreativniji je od svega onoga što vidimo i možemo opipati. Liječenje bojama u svrhu iscjeljivanja koristili su još Egipćani. U liječenju su koristili minerale, kamenje, kristale i pigmente. I tada su bojom nastojali uspostaviti ravnotežu tijela i duha.
Daje li umjetnost neku dublju svrhu životu i osjećate li se privilegiranom jer stalno stvarate nekakvu novu stvarnost?
O da, itekako. Mislim da smo svi mi u svojoj prirodi kreatori jer stvaramo prije svega svoj vlastiti život. A život je onakav kako ga obojamo. Život treba prihvatiti kao prazno platno sa gomilom mogućnosti, a probleme kao izazove koji nas uče kako da budemo bolji. Umjetnost je izvor radosti, pravi je izazov sprovesti ideju u djelo. Kroz umjetnost nastojim ukazati na ono što je bitno u životu, idem putem kojim me vodi srce, intuicija, igra i mašta. Uvijek nađem nešto što me dirne duboko i potakne na stvaranje.
Jeste li puno slikali kao dijete i što vas je najviše vuklo?
Kao dijete sam bila jako razigrana i kreativna. Nisam imala puno igračaka, a većina koju sam trebala izrađivala sam od kartona, papira, šivala ih od starih krpi ili drveta. Crtala sam uglavnom u pauzi od izlazaka. Voljela sam vrijeme provedeno u istraživanju vanjskog svijeta, ali sam imala potrebu sve te doživljaje zabilježiti i podijeliti. Bila sam neumorna u igri, a crtanje me uvodilo u nove avanture, u svijet slobode gdje granice ne postoje i sve je moguće.
Nekad ste vodili radionicu za odrasle. Možda opet nekad?
Već neko vrijeme u planu su radionice za odrasle, ali zbog cjelokupne situacije s koronom su odgođene do daljnjeg. Uglavnom za sada radim na individualnim satima, većinom sa školskim uzrastom.
Kako kombinirate umjetnički integritet s komercijalnim dijelom odnosno zahtjevima turističkom tržišta?
Kao i u životu, nekad se treba prilagoditi, ali pritom ostati svoj. Bitno je uspostaviti dobru komunikaciju s publikom. Godinama sam radila vani, na ulici, i mogu reći da sam prošla jedno korisno iskustvo učenja o sebi i drugima. U tom periodu sam napravila jako puno slika i narudžbi. Naučila sam koliko daleko i brzo mogu ići.
Ivona Ćirak /foto privatni albumi
