U vrijeme ‘socijalizma s ljudskim licem’ jedna je od parola glasila – Stvoriti ćemo novog čovjeka! Takav je ‘novi čovjek’ trebao biti oslobođen od religioznih okova i nazadnjačkih klerikalnih utjecaja. Ako je išta mrsilo račune tom projektu, onda je to bila tradicija. A gdje ćeš više tradicije nego o Božiću? Od teča s bakalarom, terinama s fritulama, betlemima ispod bora, pa do ponoćke, običaji su iskakali iz svakog kantuna.
Božićno je vrijeme u socijalističkoj praksi znalo donijeti komplikacija više od Uskrsa koji je prolazio potiho i uz manje skandala. Iz jednostavnog razloga što uvijek pada nedjeljom. Stoga nije bilo problema oko izostanka s posla zbog tobožnjih ‘nenadanih’ viroza. Božić se tvrdoglavo nije dao, već uporno držao svog 25. prosinca, pa u koji god dan da je padao.
-A da je dogovorit sa Svetim Ocem da bi nama u Makarsku bilo najzgodnije slavit Božić prve nedije po dvasipetom?, predložila je crkovna reduša Mare velečasnom. Štuf od ‘mudrih’ prijedloga vjerničke pastve, nije joj ništa odgovorio već samo dišperano pogledao, pa je odmah odustala od drugih ideja i krenula luštravat banke usput mrmljajući –A šta bi falilo da nam Ditić Isus dolazi uvik sa subote na nedilju. Niko se ne bi triba pravdat zašto ne dolazi na posal, a žene bi imale više vrimena za spremit bakalar i frigat fritule! No, Maru nitko nije obadavao.
Dok je ona šoto-voće brontulala, velečasni je u sakristiji brinuo svoje brige. Briga je bilo i inače s dišpetožim vjerničkim stadom, no o Božiću bi se redovito umnažale. Ono što ga je morilo, zujalo mu je po glavi poput dosadne brekuje. –U najsvetije doba dolaska Ditića Isusa, ja moram razbijat glavu s bezbožnim ludostima!, dumao je velečasni. Ludosti su bile slijedeće…
Iz stanice Narodne milicije, dobio je poziv da se na sam Badnjak ima javiti drugu referentu iz odjeljenja za kriminalitet. Znao je zašto ga traže, te se grizao –Napast me natirala naručit ta nesritna tri bakalara!
Župnik je za Badnjak imao primiti misionara koji se spremao u Ruandu. Dogovor je bio da pred odlazak na daleki put predahne u Makarskoj, sudjeluje na ponoćki i za Božić održi propovijed. Htio ga je počastiti s dobro spremljenim bakalarom, no s onim kakav se nabavljao u trgovinama Primorja i Razvitka, to bi bila teža misija. Žene su mu priopćile da je isporuka loša i da bi bakalaru trebalo više od dvije nedjelje natakanja, te bar toliko vremena mlaćenja drvenim batom ne bi li omekšao. Stoga je zamolio Marka Kapetanovog, da mu na povratku s navigavanja donese tri prava norveška bakalara prve klase. S jednim je namjeravao počastiti na Badnjak misionara, a druga dva mu pokloniti za misiju. I sve bi dobro završilo da pomorcu Marku nije palo na pamet umjesto tri naručena primjerka norveške sušene ribe, donijeti tri oveća saketa božićne delicije. Naravno, ne za potrebe misije u Ruandi, već za šverc-komerc.
Neka je dežurna špija prišapnula narodnim organima kako iz konobe pomorca izlazi veći broj građana s duguljastim zavežljajima, te da se intenzivan miris širi do dna kale. Rabota je raskrinkana, a švercer-honorarac dao izjavu kako je roba naručena od župnika.
–Priznajem da sam naručio, ali samo tri bakalara, a ne 120 koliko ih može stat u tri velika saketa!, pravdao se velečasni, preznojavajući se pred isljednikom. –Mi imamo informaciju da vam je namjera bila krijumčarenu ribu preprodati, te sa zarađenim novcem nabaviti šapirografski stroj za tiskanje sumnjivih propagandnih letaka!, hladno mu je odgovorio ispitivač. –Stroj zaista mislimo kupiti, ali šoldima od dobrovoljnih priloga vjernika i to za štampanje crkvenih napjeva poput ‘U sve vrime godišta’, jer brojne kitice puk ne može popamtiti, objašnjavao je svećenik.Referent je bio neumoljiv –Prijava je zaprimljena i odlučeno je da imate odmah platiti kaznu!, pružio mu je presudu -U protivnom možete završiti u pritvor već danas!Jadnom se popu zamantalo od kaznenog iznosa. –Toliko ne možemo skupit ni od lemozine sa svih božićnih misa u nadbiskupiji!, očajno je zavapio –I tko će predvoditi misu, ako ja završim u pržun? –Ne znam! Snađite se!, odgovorio je službenik.
Snaći se nije mogao, no nešto mu je palo na pamet. –Znate li vi druže da je Ruanda naša bratska afrička zemlja i jedna od istaknutih članica Pokreta nesvrstanih kojeg je utemeljio naš drug Tito! Isljednik se po prvi put zbunio. –I znate li da je ondašnji biskup primljen kod samog maršala zbog zasluga propagiranja nesvrstane politike, a jedan od bakalara možda ide baš njemu na poklon!, očekivao je reakciju ispitivača. Ovaj je ušutio, uzvrtio se na katrigi, pa otišao u susjednu sobu telefonirati.
Velečasni je čuo samo početak razgovora. –Druže nadređeni, imamo problem s bakalarom za Ruandu! Nakon toga je zavladao muk. Službenik se pojavio na vratima i nevoljko promrmljao –Čini se da je došlo do zabune. Imamo indicija da je pomorac okrivljenik u vezi organiziranog šverca bakalarom! Ali prije nego što odete, morali bi o još nečemu.
Don Ivan je dobro znao da će ga referent, ljutit što se škapulao od slučaja ‘tri bakalara’, pokušati namamiti u drugu trapulu i pomirljivo rekao – Šta sam još zgrišio? – Buka koja nastaje s 24. na 25. decembra, toliko je velika da se radni narod buni kako ne može ni oka stisnuti, a ujutro se mora na posao. S tim vašim poganskim običajem unazađujete efektivnost rada i napredak! Zato će za svaku ispaljenu maškulu biti na račun crkve dostavljena novčana kazna, a za svaki tondin odgovarat ćete osobno krivičnom prijavom!
Velečasni se nije uzrujao, nego počeo objašnjavati smirenije nego na pripravi za prvopričesnike. -Ja se potpuno slažem! Dapače i podržavam vaš stav. Božić ili kako vi kažete 25. decembra trebao bi biti ispunjena mirom. I sami znate da mularija najžešće puca u onoj kali blizu crkve i to priznajem !prema mom izričitom nalogu! -Oho, sad smo postali i drski! Dakle priznajete krivnju!, jedva je dočekao milicijski službenik. -Priznajem, ali to činim radi druga Ilije zvanog Minobacač, a ne radi izazivanja nereda! Referentu je dalo u glavu -Kako se usuđujete spominjati ime istaknutog društvenog -političkog radnika i najvećeg prvoborca našeg kraja, kojemu je samo jedna ofanziva nedostajala da postane narodnim herojem! I još je uz to… Kako bih rekao? Živčano napet od posljedica rata!, uspjenio se isljednik. -E baš zbog njegove živčane napetosti to i radim!, smireno je nastavio. -Stidite se! Od jednog klero-nacionaliste se ni ne može očekivati drugo! Ali ima lijeka vašoj drskosti!, zaprijetio mu se drug referent. -Niste razumjeli. Ja to činim za njegovo dobro! Naime njegova mi je sestra Anka rekla ovako -Pope, ne držim ti ja do tvojih svetaca ni Vatikana, ali ti dajem čast! Moj bidni brat kojemu se od pustoga ratovanja u glavi sve pritumbalo, ima mira samo kad čuje eksplozije! Onda je svoj na svome! Zato ga i zovu Minobacač. Najsritniji je kad dica s maškulama zaorjaju. Čeka Božić ko malo dite, a u Boga ne viruje. Zato pope tako ti svega neka ove godine dica opletu šta žešće mogu, pa će bit miran do Prvog maja! Eto tako mi je rekla drugarica Anka sestra druga Ilije, pa kako onda ne bi udovoljio molbi za zdravlje našeg istaknutog revolucionara!, završio je slavodobitno s tiradom župnik. Isljednik nije ni riječju prokomentirao slučaj Minobacač, nego izvadio posljednji as iz rukava.
-Znate li vi druže duhovniče da uznemiravanje radnog naroda s vašom ophodnjom pri blagoslovu kuća može dovesti do sankcija. Dolazite ljudima na vrata i to u pratnji ministranata koji bi se u to vrijeme trebali radi psiho-fizičkog razvoja dobacivati loptom, a ne mahati kandilima s tamjanom! -U pravu ste da moram pripaziti ubuduće!, složio se župnik -Grad je malen, ali je toliko istih prezimena da katkad pobrkam ko blagosljiva kuću a ko ne Na to me je upozorila i vaša gospođa majka! -Šta moja mater?, izbezumio se referent. -Možete biti ponosni na vašu majku. To je jedna gorljiva, ali samozatajna vjernica. U crkvi je baš i nema, ali joj je crkva u srcu! Šta ćete takve su prilike!, nakašljao se znakovito i pomalo furbasto nastavio – I moram vam odati priznaje kako imate divnu biblioteku. Vidio sam kad me gospođa mama odvela blagosloviti vaš stan dok ste bili na poslu!
Ono što je tada drug isljednik rekao nije za zapisati. Don Ivan je u sebi izmolio tri Očenaša i pozdravio -Zbogom i sretan 25. decembra! -Zdravo!, odvratio mu je bijesno zaposlenik Narodne milicije.
Eto o čemu je dumao naš velečasni, tamo nekih davnih godina. A onda ga je u dumanju prekinula šjora Aneta –Velečasni! Odrišite me i prije nego šta sagrišim, jer već znam unaprid da ću sagrišit!, furiožo je dreknula i počela se ispovjedati. -Ja ću onome mome antikrstu od muža ove godine dobro zapaparit! Oće bakalara, ali ga neće na Badnjak i oće pašticade, ali je neće na Božić! Ja ostanem gladna jer se neću mrsit pašticadom na Badnjak, pa opet ne budem sita na Božić, jer di je to red jist ribu kad se kršteni svit mrsi! E ove godine ću u njegov pijat s bakalarom uvalit najućih paveruna da mu emeroidi pomanitaju, a u pašticadu šode-bikarbone da ga promuti! Pa nek mi je Bog na pomoći! Jeli me odrišujete? -Jesam!, odgovorio je spremno velečasni, makar to s teološke strane i nije bilo baš ispravno. No, nije mu za zamjeriti. Jadnoga su ga svi događaji na Badnjak toliko izmorili, da nije imao više force za raspravu. Čekalo ga je još toliko božićnih obaveza.
Pitate se ima li štogod istine u ovoj štoriji? Ima! Itekako ima. Već vidim kako se nekim zrelijim čitateljima smije brk pri prisjećanju na stvarne aktere.
Dragi pratitelji Kamarina -Na dobro vam došlo porođenje Ditićevo! Čestitam vam tako dok još mogu. Jer tko zna što će biti dogodine? Možda će već tada biti uputnije, europskije, bjelosvjetski, čestitati sa -Na dobro vam došao sveti Orašar!
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
