Kada je rečeno tko je autor spomenika postrojbi Kobac u Makarskoj, a radi se o Zeničaninu Brunu Maganiću, Google nije bio od neke velike pomoći u otkrivanju umjetnikova životopisa. Slučaj je, naime, htio da je Maganićeva web stranica uništena, ali i dalje uz njegovo  ime izlaze imena poznatih holivudskih blockbustera, poput primjerice X-mena ili Planeta majmuna. Krenete li pak istraživati dalje, dođete u konačnici do impresivne životne priče. Maganić je, naime, glavni kipar u stotinjak  holivudskih hitova među kojima ćemo spomenuti samo neke; Riddickove kronike, Izgubljeni na Antarktiku, Alcatraz, Fantastična četvorka, Šesti dan, D-Tox, Noć u muzeju, Superman, Big Valley, seriju Altered Carbon, Smallville…

Svestrani umjetnik koji se bavi i kiparstvom, i slikarstvom, a kruh već preko 20 godina zarađuje u filmskoj produkciji, svoj je atelje međutim smjestio podno Biokova, u selo Bast, gdje živi i na spomeniku Kobcu radi već mjesecima. I kako kaže, ne misli se vraćati u Kanadu niti na zahtjevne i iscrpljujuće filmske setove. Bast je njegov raj i utočište, mjesto na kojemu zatvara stvaralački krug koji je započeo još u studentskim danima, kada je na Makarskom primorju za džeparac zarađivao slikajući portrete na makarskoj, baškovoškoj ili pak podgorskoj i tučepskoj rivi.

Sve to unatoč tome što ga iz Kanade, točnije, iz holivudskog studija u kojem je radio protekla dva desetljeća, stalno zovu da se vrati. Sada ga mijenja sin koji je, kako veli, izuzetno talentiran, a za razliku od njega koji niti nakon 27 godina nije “istjerao domovinu iz sebe” (a domovinom smatra Hrvatsku jednako kao rodnu BiH), sin se osjeća kao pravi Kanađanin.

Oglas

– Zovu me, ali ja sam kupio kartu u jednom smjeru. Ne mislim se tamo vraćati, osim zbog posjeta mojem sinu, unučici, sestri i familiji. Dosta je, čovjeku u mojim godinama više ne priliči po 12 ili 14 sati dnevno raditi na setu, a često i vikendom. Evo, sad me zovu i nude mi 12 do 15 tisuća dolara mjesečno, ali novac u mojim godinama više nema tu vrijednost kao mir koji ja ovdje imam, kazuje nam Bruno u svojoj kiparskoj radioni.

Kiparska radiona i njegov slikarsko-dizajnerski atelje nalaze se u kući koju ovaj neobični umjetnik naziva svemirskim brodom. Jer uistinu izgleda kao svemirski brod. Vidi se da Maganić voli SF, ali on nas ispravlja: kaže kako ga štošta zanima. U njegovom ateljeu gdje nam pokazuje različite motive i tehnike to je itekako vidljivo, jer je vrlo neobično da umjetnik toliko vrluda stilovima i izričajem. Maganić se nije “vjenčao” ni s jednim, pa kod  njega nalazite i apstraktne prikaze sarajevske Guernice, i realistične prikaze cvijeća ili prirode, te uza sve to, jaki SF pečat i impresiju distopijom, koji se vide i na arhitektonskom rješenju kuće u Bastu.

– Neki ljudi se bave slikarstvom, drugi kiparstvom, ja sam, kako se ono kaže, multitasking. To je dar, Božji dar, što da kažem…I onda mi se teško odlučiti za nešto, iako me je životni put naveo na to da zarađujem kao glavni kipar, ili slikar scenografije. Što je zanimljivo, jer sam prvi put u holivudski studio došao kao slikar, pripovijeda nam Bruno.

Priča kako je završio u holivudskoj industriji je vrlo zanimljiva, a Bruno ju tumači fatalistički. – What meant to be…, smije se. Ili u prijevodu, što treba bit, bit će. Čudno kako to zvuči banalno kad se dogodi, ali sve ono što prethodi tom trenutku-prekretnici nije nimalo ni banalno ni lako, slaže se Bruno.

– U to sam vrijeme imao mladu obitelj, suprugu, malog sina, a kruh sam zarađivao slikajući portrete u Vancouveru. Radio sam na muralima, ali kako je to takva, nepredvidiva vrsta posla, par mjeseci nisam imao angažman. I tako sam radio portrete na ulici kako bih zaradio i kaže mi jednom prilikom jedan čovjek da znam li kako u Vancouveru postoji filmska industrija. Bila je to sredina 90-tih. Ja nisam znao, i odem tamo, raspitam se i najveći problem je bio što se na set nije moglo ući. A kako ću se prezentirati nekome ako mu ne mogu predstaviti svoj portfolio, a još je i moj engleski onda bio loš. Dođem u prvi studio, vrate me, dođem u drugi, opet me vrate, i tako na trećem isto. Ali onda je bila smjena, mijenjali se zaštitari i odem ja na drugi ulaz. Vrata otvorena, ja uđem s mojim portfoliom. Ako me zaustave, mislim se, vratit će me, i to je sva šteta, ako me ne zaustave, unutra sam, što je super. Sreća je da sam ušao na set bez problema. Nosim ja tako svoj portfolio, i pitam tko je glavni kipar. Pokažu mi na jednoga koji je taman počeo jesti. Kad sam mu pokazao svoj portfolio, ostao je zadivljen, i tako sam počeo, prisjeća se Maganić.

Dok pripovijeda svoju životnu priču, naglašava kako je to sve jako teško sažeti, jer iza njega je stotinjak filmova i toliko anegdota. Pokazuje fotografije sa setova, a za oko nam zapnu Riddickove kronike.

– Ma Vin Diesel je strašan čovjek, baš prijateljski raspoložen. Ovaj čovjek što gleda kroz zid, to je bila moja ideja. Kad je Vin Diesel vidio, pitao je tko je to radio, bio je sretan kad je vidio kako je napravljeno to što su njegovi dizajneri nacrtali…Onda su me zvali da me želi upoznati. On je u Riddickovim kronikama bio i producent i glavni glumac, praktički je živio s nama na setu, kazuje Bruno.

Pokazuje nasumično fotografije, među brojnima tu su i Halle Berry i Steven Spielberg s filmom “Taken”.

– Za Spielberga sam, pored ostalog, trebao napraviti svemirski brod koji su nacrtali njegovi dizajneri. U to vrijeme nije bilo digitalnih kamera ni kompjutora. To je proces koji traje, a moja satisfakcija u tome je da kažem sebi, ne mogu ja raditi sve što oni hoće. Ja ću raditi po svom, samo tražim dozvolu od nadređenog. On mi kaže, Bruno, mi tebi vjerujemo, ali Spielberg hoće tako…Kažem mu, znam ja to, ali oni ne znaju nešto drugo, pa neka uzmu i neka rade. Lako je nacrtat, ali ajde ti izvedi cijeli proces i napravi taj svemirski brod, pretvori ono nacrtano i zamišljeno u opipljivo, kazuje Bruno.

Na pitanje na koji je projekt najponosniji, kaže kako je ponosan na svih 100 filmova. No kazat će da mu je poseban izazov kad dobije komplicirani zadatak. Nedavno je za prvu sezonu serije Altered Carbon radio stablo koje je, prema naputcima scenaristice,” trebalo biti stablo i ujedno ne biti stablo, i uza sve to, u futurističkoj maniri, biti predočeno kao stablo za 750 godina”. – Ja sam joj rekao, mogu ja napraviti stablo koje je 750 milijuna godina unaprijed, smije se.

Listajući dalje, dolazimo do TV serije Sabrina. I tu eto anegdote. – Dali su mi zadatak da radim prema referencama dizajnera, ali kad sam napravio, ispostavilo se da je jedan element pogrešan jer je glumici bio pukao zatvarač na haljini, a uz to su mi rekli da nisam treba raditi čizme nego štikle. A ja radim prema onome što mi oni daju. No nema veze, sve sam ja to iz početka. I kad sam vidio kako je pomoćni kipar napravio portret glumice, morao sam na kraju sam to raditi jer ne znam na koga je to sličilo, ali na Sabrinu ne, kaže nam Bruno.

Teško mu je reći koji mu je film najdraži, ali onda navodi Izgubljene na Antarktiku. Glavni kamerman je bio Zagrepčanin. – Taman su se s vratili s glečera kad je on zaustavio snimanje jer je želio znati tko je glavni kipar (headsculptor). Rekli su mu da sam njegov zemljak, upoznali smo se, i otad smo ostali prijatelji, pripovijeda Bruno koji na setu unatoč tituli zapravo radi sve.

Nije samo glavni kipar nego je, kako on to kaže, na sve strane, a timovi kojima upravlja broje od nekolicine pa do 30-ak članova, ovisno o setu. Opet ponavlja kako se mora smiriti i kako je poručio bivšim suradnicima da se snađu jer je on, kako veli, dao zavjet.

– Dao sam zavjet prije 20 godina, i pokojnom Zuki (Damiru Zukiću, bivšem zapovjedniku postrojbe Kobac, op.a.) i svima njima da ću napraviti spomenik i napravit ću ga. Planiram završiti do petog ili šestog mjeseca i onda se odmarati, govori nam umjetnik.

– Ja se osjećam i Zeničanin i Livnjak i Makarska “rivijeranin”. Ne mogu se vidjeti u Sjevernoj Americi, ovo ovdje je moj život, završava naš sugovornik čiji stvaralački procesi time, kaže, ne završavaju.

Jer, očito je da su mirovanje i apstinencija od kreativnog stvaranja nemoguća misija kad netko, kako to i on sam kaže, ima tako živu maštu i nemiran duh. Koliko je u svojim umjetničkim procesima spreman ići daleko, izvrsno govori jednoipolgodišnji proces stvaranja i kasnije izlaganja u zeničkom rudniku. Naime, u rudniku je radio njegov otac i Bruno je želio iskusiti kako je to raditi u  rudniku, te je čak nakon završene Akademije likovnih umjetnosti želio biti rudar. Tijekom pola godine bivanja pod zemljom odlučio je napraviti atelje na četiri kilometra dubine Zemljine utrobe, što nije bilo jednostavno. Za ići pod zemlju sam samcat morao je proći neke specijalne obuke te se tako spuštao godinu i pol dana sve kako bi napravio izložbu, a o tome je snimljen i dokumentarni film.

Ivona Ćirak / foto: D.Vuletić,O.Franić