Svake godine 21. veljače obilježava se Međunarodni dan materinskog jezika, a dnevnik.hr izdvojio je neke česte jezične pogreške u hrvatskom jeziku.
Pisanje nekih riječi trebali bismo usvojiti već u nižim razredima osnovne škole. Nažalost, često svjedočimo tomu da se č/ć, dž/đ, ije/je ili negacija ne pišu onako kako treba. U hrvatskom je jeziku mnogo pravila (i iznimaka), a neka od njih i nisu tako jednostavna. Čak i da zanemarimo učenje ili to što neke razlike u govoru ne čujemo, samo čitajući te bismo pojmove morali usvojiti. Neoprostivo je napisati čovijek, snjeg, đep, maćka, kuča, ne moguće i neznam jer su to riječi koje su u upotrebi gotovo svakodnevno. Onaj tko se smatra pismenim takve si pogreške ne bi smio dopustiti.
Znate li da je riječ posthumno zapravo pogrešna te da se treba pisati i govoriti postumno? Naime, izvorno latinska riječ postumus, koja znači ‘dijete koje se rodilo poslije očeve smrti’, zbog pogrešnog dovođenja u vezu sa zemljom (post humus) postala je posthumno. To je samo jedan od primjera pučke etimologije, jezične pojave u kojoj govornici povezuju dvije etimološki nesrodne riječi koje slično zvuče, pa ih zbog toga smatraju i značenjski povezanima. Po tom principu sirena (koja svira) postala je svirena, karijes je prekršten u kvarijes, buldožer je požderao sve pred sobom i postao buldožder, a tu su još i namjernice, ekspreso, poluklinika, mladež, ožuljak i druge slične riječi.
Popis pogrešaka od kojih nas zabole uši i oči sigurno bi bio poduži, no navest ćemo još nekoliko onih na koje je većina osjetljiva: zamjena jer i jel (je l’), dali i da li umjesto je li, Hrvacka, samnom, kojeg umjesto koji, sumljam i osumljičeni, helihopter, moje auto/biciklo, biciklista/motorista, Gospođo, jeste vidjela?, mama od Ivana, biti će, smeta me, preporučam, pozdravljam svih, plakati se, pogledaj te (pogledajte), kratice pozz, nz, vjv…
