-Imate li vi kakvu ideju što bih trebao tamo raditi, najčešće odgovara investitor, u maniri pojedinih lokalnih investitora koji ne vole kad ih se zapitkuje – protupitanjem. Pitanje potpisane novinarke, dakako, glasi, što će se raditi tu i tu.

Protupitanjem idem na protupitanje: imam li ideju za koga? Da kažem što je dobro za vas i vaš novac, ili za građane?

U tom je pitanju sve sadržano. Odgovor je suvišan.

Oglas

Jer jasno je: za investitora su najbolji stanovi. Čak i apartmani. Najbrže, najsigurnije i najbolje za oploditi kapital. Koji hotel, molim vas lijepo! Za građane koji u Makarskoj žive, čija se djeca u njoj školuju, i koji je ne napuštaju s prvim znacima jeseni, niti stanovi niti apartmani nisu dobro rješenje; naprotiv. Novi stanovi su pogubni za domicilno stanovništvo. Makarani srednje dobi ili pak stariji nekako će se prilagoditi nastaloj situaciji, ali djeca, mladi, krv i tkivo svakog živog organizma, neće imati zašto. Oni koji su fleksibilni, čitaj, manje ambiciozni ili svjesni da politika sva vrata otvara, naći će svoje mjesto pod uvijek atraktivnim makarskim suncem.

Makarsko sunce je makarsko sunce, bogomdano, ničim zasluženo, pitanje je samo hoće li pod tim suncem ti isti mladi prodavati krafne ili upravljati lokalnim hotelskim poduzećem. Kad mladi odlaze, stanovništvo postaje staro, umorno, ogorčeno ili beskrvno. Ili sve skupa.

Jedina konstanta, jedini puls koji posljednjih godina stalno, ritmično, dapače ubrzano kuca je puls građevinskog sektora, vreli puls pun adrenalina. Da je smanjiti dozu adrenalina, puls bi se smirio. U prijevodu, da je odrediti drugačija pravila igre, ni ovaj građevinski biznis ne bi cvjetao sve dok prirodno ne uvene.

Sad ćemo se vratiti na početak teksta. Što je dobro za investitora? Investitor zna što je dobro za njega, i to je prirodno. Problem je samo što se čini da Grad svo ovo vrijeme nije siguran što je dobro za građane.

Kazat ćete kako ne se ne može svima udovoljiti. I to je u redu. Pitajte se stoga što će zadržati mlade u ovom gradu, ili ih barem probati zadržati, jer lokalna uprava nema čarobni štapić za sve probleme ove centralizirane države. Kad na to pitanje budete imali odgovor, onda ćete eliminirati ono što nije dobro. I doći do onoga što bi moglo biti dobro.

No, ako već ne možemo usrećiti sve, neka su barem sretni pojedinci. Za početak, investitori. Koji bi, u nekim normalnim okolnostima, u nekoj normalnoj, zdravoj klimi, trebali biti dočekani širom raširenih ruku jer jedinice lokalne uprave rijetko mogu velike projekte privesti svrsi potpuno sami. Naravno, pod uvjetom da ti investitori donose ono što bi moglo oživjeti tjelesne sokove grada, a to su napredak destinacije, nova radna mjesta, nove prilike za napredovanje, nova vrijednost.

Strukturu investitora trebao bi generirati Grad, Općina, lokalna uprava. Kroz prostorne planove, kroz analizu stanja i potreba, kroz strategije, kroz dijalog. Nažalost, strukturu investitora generira najbanalnija računica, računica u kojoj je jednako vješt tezgar i bagerist i ekonomist, računica  koja se svodi na “pošto kvadrat”. A kvadrat je, kako je poznato, vrlo vrijedan. I jako se lijepo množi i umnaža. I svima se jako sviđa, pa ga kupuju, a dovitljivi građevinari prodaju. Da ne bude zabune, ta računica je sasvim u redu. Problem je u tome što bez upliva i usmjeravanja lokalne zajednice ona, prije ili kasnije, završava – stihijom.

Ivona Ćirak /ilustracija O. F.