Dijana Žderić rođena u Gradcu, a veći dio svog djetinjstva provela je u Drašnicama vlasnica je Poduzetničkog centra “Aktiva” za lokalni razvoj i poticanja poduzetništva sa sjedištem na otoku Braču, te surađuje sa skoro svim jedinicama lokalne uprave na otoku Braču. Imenovana je lokalnim razvojnim koordinatorom u ukupno pet općina te je zadužena za strateško planiranje i razvoj te iznalaženje sredstava za financiranje putem investitora, EU fondova te ostalih izvora. Zadnje imenovanje za lokalnog koordinatora dolazi iz naše općine Podgora, a za svoju rodnu općinu Gradac nakon promjene vlasti radila je razvoju strategiju. Ambiciozna poduzetnica, majka jednogodišnje Maše, provela je 13 godina na menadžerskim pozicijama u banci, nakon čega je, prije nekih sedam godina, odlučila otvoriti svoju privatnu firmu.

Kazat će da joj je u banci postalo dosadno zbog nedostatka novih izazova. Povod za intervju s Dijanom, inače i dobrovoljnom vatrogaskinjom, bila je njezina frapantna objava na društvenim mrežama, koju smo uočili na njezinoj stranici, a iz koje se da iščitati da vrlo tražena i dobro plaćena radna mjesta stoje nepopunjena jer – fali ozbiljne radne snage.

Objavila je, naime, osvrt na trenutačno stanje glede domaće radne snage i uopće motivacije za rad. Po njezinom mišljenju TikTok gerenacija neće biti sposobna upravljati niti jednom organizacijom. Dodaje da odgajamo nerealno neodgovorne mlade ljude s visokim očekivanjima i bez ikakvih radnih navika i bez osjećaja za odgovornost i da je zabluda da nema posla, a sve to nisu samo floskule i zapažanja s kojima će se složiti većina, nego je njezin stav argumentiran konkretnim činjenicama.

Oglas

– Posla ima, ali nema sposobnih ljudi da upravljaju kvalitetno poslom. Planiram i realiziram mnoge projekte sa svojim timom i najveći je problem što nema tko upravljati istima, veli Dijana.

Kad je otvarala svoju tvrtku, smatrala je nakon dugogodišnjeg rada u banci da ljudima nedostaje novaca da bi se razvijali. Iz istog razloga ciljano je otvorila tvrtku koja osigurava iznalaženje tog istog novca. Sad pak kaže da nije u tome problem; novaca ima, ali nema tko s njima upravljati.

– Ljudi nemaju ideja, limitirani su, nema originalnosti, ako netko nešto i želi onda ili kopiraju druge ili rade sve krivo, a imaju stav da su najpametniji i da im nitko nema što za reći. Evo, trenutno treba mi netko tko će preuzeti restoran bez kune uloženih osobnih sredstava, sve će se urediti kako on ili ona želi, samo treba raditi. Treba mi netko tko smatra da je sposoban biti voditelj poslovnice banke kao i oni koji misle da su sposobni raditi u banci na drugim pozicijama, navela je poduzetnica s adresom na Braču.

Zainteresirali smo se oko navedenih radnih mjesta, i sve nam je to u telefonskom razgovoru potvrdila, objasnivši kako restoranom upravlja jedna institucija te kako je spremna renovirati restoran na Braču od svojih sredstava. – Ne samo to, znam da stanovita banka traži desetak ljudi, a najmanje 10-15 ljudi nama treba na realizaciji raznih projekata. No problem je što tih ljudi naprosto – nema. Otkad vodim ove dvije firme 50-ak je ljudi prošlo razne edukacije upravo s ciljem da se zaposle, ali je tužno da nitko od njih nije bio dovoljno “zagrizao” i pokazao volju da nešto pokrene. Očito je da je sve otišlo u krivom smjeru i da mladi nemaju realnu sliku. Svi prezentiraju nekakav high life na društvenim mrežama, žive u lažnim medijima i žive nekakve lažne slike.

Nerealno su posloženi prioriteti, kao da ne shvaćaju da je život stvaranje, a ne to vječno poziranje. Da se razumijemo, nisam ja neka klasična „dosadna“ i strogo službena poduzetnica, u privatnom životu sam dosta ekstravagantna za poslovni svijet i da, i i ja volim pozirati, iako za to nemam više vremena otkad je došla Maša.

No radi se o tome da je to postalo stil i svrha života. Imala sam slučajeve gdje su mladi ljudi imali tolike prilike, ali su propustili jer ih više zanima prezentacija u toj nekoj virtualnoj stvarnosti od života i od borbe da sami nešto stvore, otvoreno će naša sugovornica.

 

– Mladi žele voziti dobro auto i nositi skupu odjeću, ali ne žele raditi. Ako ne, kamo to onda vodi, odakle im novac za sve to? Hoće li dilati i prostituirati se?! Ima slučajeva da se roditelji niti ne zapitaju kako njihove kćeri iz manjih sredina, sa skromnim džeparcem, stavljaju umjetne trepavice, nokte i nose torbe peterostruko skuplje od mjesečnog džeparca. A trebali bi se zapitati, jer ovo ne vodi nikamo, ovo nas vodi u društvo u kojemu neće imati tko kvalitetno raditi u nijednom sektoru a kamoli upravljati istima, kazuje Dijana.

 

Dodaje i kako bi svi htjeli biti lideri u dijelu statusa, funkcije i dobre plaće, ali nisu spremni raditi i preuzeti odgovornost za iste liderske pozicije.

 

– Par sam puta gostovala na fakultetu pa onda ja studentima lijepo kažem kako je i to moguće, ali u tom slučaju trebaju stranačku iskaznicu da ih negdje se uvale preko veze pa da im govore što trebaju govorit, a šta radit, što za mene znači ne imati svoju slobodu. Ali ako nisu spremni na to, onda moraju biti mentalni kapacitet, moraju biti spremni na rad i na preuzimanje odgovornosti. No niti ne trebaju svi biti na takvim pozicijama. Evo, ne samo ja nego i razne konzultantske tvrtke mogle bi zaposliti 10 do 15 ljudi, ali nemamo koga, objašnjava naša sugovornica.

Kako bi sebe lišila problema i gubljenja i vremena i novca s ljudima koji nemaju ni volju ni kapacitet, umjesto probnog roka ona kandidatima za posao pošalje linkove sa zadatkom, odnosno konkretnim mjerama.

 

– Nije poanta da sve znaju nego da barem imamo o čemu razgovarati i da vidim da ime je stalo da su se voljni potruditi. Znate li koliko mi se povratno javi nakon što im dam zadatak? Nitko! Ja sam u banci počela kao sezonski djelatnik s radnim vremenom od 8-14 sati, molila sam direktora da mi ostavi ključ da mogu nakon radnog vremena istraživati i učiti i to je razlog mog uspjeha u banci. Ne ono što je banka od mene htjela, nego ono što sam ja od banke htjela. To uvijek pitam mlade ljude: poslodavac vas treba zbog tog i tog, a zašto vi njega trebate? E to je najvažnije. Ali rijetko tko me shvaća što uopće pitam, kazat će.

Ispričala nam je jednu anegdotu odnosno caku koju zna ispričati na nekakvim poduzetničkim kavama. Kaže ljudima za zatvore oči i zamisle da su im na račun sjelo 8 milijuna eura. – U očima svih vidi se žar, a u glavi odjednom vrte puno opcija, kako tko; putovanja, noćni život, lake žene, skupocjeni automobili, nakit, fileri, botoks… Pustim ih malo da guštaju, a onda ih pitam. Da li ste sposobni te novce uložiti u nešto što će za pet godina početi vraćati uloženi novac? Nitko se ne javi. Onda ih pitam da li znaju neke svoje susjede, prijatelje ili poznanike za koje misle da su to sposobni? Nitko se ne javi. E to je žalosno…, veli Dijana.

– Nitko nema strpljenja. I domaći investitori žele odmah povrat uloženog i brzu zaradu. To tako ne ide. A novca, kako sam rekla, itekako ima, samo nam nedostaje pameti, znanja, volje za rad i strpljenja. S obzirom na to u kojem smjeru ove nove generacije idu, čini mi se da nam se crno piše. Ali eto, doći će nam stranci, oni znaju što mi ne znamo, pa će bit kasno kukat o našoj didovini. Šta god smo mogli, prodali smo, a zbog nerada ćemo prodat i sebe, za kraj će naša sugovornica.

Ivona Ćirak