Splitski svećenik don Ante Žderić, dobro poznat Makaranima s obzirom da je nekoliko godina služio i u našem gradu, objavio je na svom Facebook profilu tekst posvećen posvećen gradu Vukovaru. Prenosimo ga u cijelosti.
-Misli mi lete Vukovaru. Posebno u ove jesenske dane. Život je takav da te tijekom godine kojekuda odvuče i vrijeme učini svoje. Valjda tako treba biti. Svake godine dođe i taj Dan sjećanja, u kojemu ovaj grad i njegova tragična prošlost iz Domovinskog rata na neko vrijeme isplivaju iz zaborava.
Nekako, čini se da svake godine nakon 18. studenog i Vukovar potone u zaborav. U neki kolektivni san. Ostane budan samo u srcima i mislima onih koji u njemu žive, posebno onih koji su u ratu izgubili svoje najmilije. Čim prođe obljetnica, oni se vrate svojem svakodnevlju u kojemu moraju živjeti s traumom koju su preživjeli. Oni koji su bili sretni pa su preživjeli. Kalvarija ovog grada živi u njima i oni s njom. Kad padne mrak 18. studenog, ostanu svjetla lampiona. Nad Vukovarom ostane mrak. Do neke sljedeće obljetnice ugase se svjetla. Ostane tragedija grada kao potencijalni plijen političkih grabežljivaca, za kojim je tako lako posegnuti jer su rane još svježe i bole.
Ne trebam ni spominjati one koji još uvijek tragaju za istinom o sudbini svojih bližnjih koji su nestali u ratnom vihoru. Tragaju za istinom i njihovim kostima, kako bi se i oni imali gdje isplakati, barem na današnji dan i o svetkovini Svih svetih. Kad se nakazno zlo nacionalizma sručilo na jedan grad, tuđu je djecu poslalo u smrt.

Oglas
Misli mi lete Vukovaru. I to živima. To je moj narod. To su moji ljudi. Mrtvima je tamo lakše nego njima. Mrtvi su iznijeli svoj križ do vrha Kalvarije, zvao se on Ovčara, Velepromet, bolnica ili nekako drugačije. S pijetetom spominjem mrtve, ali – kao čovjeku su mi važniji – živi. Vukovar, kao i svaki drugi grad i mjesto, nisu samo zgrade i mrtve kosti, to su – u prvom redu – živi ljudi. Meni je dobro živih važnije od lijepo okićenih grobova mrtvih, iako ni to nije nevažno. Mrtvima ne treba ni jelo, ni stan, ni plaća. Oni ne trebaju školovati djecu i uputiti ih u život, dati im kruh ili platiti režije. Mrtvi nisu kao umirovljenici, koji trebaju primanja koja su zaradili za vrijeme svog radnog vijeka i koja će im osigurai dostojanstvenu starost. Sve to živima treba. I još puno toga. A nemaju. I to me boli. Još više jer je to moj narod. To su moji ljudi. Njihove poginule nitko ne može vratiti, ali po Vukovaru će ovih dana hodati mnogi koji bi im i te kako mogli vratiti tvornice, plaće i radna mjesta.
I toliki spomen na branitelje uopće! Dostojanstvo braniteljske populacije ostvaruje se društvenim uvjetima u kojima se može dostojanstveno živjeti od svoga – rada! Ili pošteno zarađene mirovine. Sve drugo bilo bi naplata. A domoljublje koje se naplaćuje nije domoljublje, nego trgovina, najamništvo.
Misli mi lete Vukovaru. Htio bih tamo vidjeti obične ljude. I političare, izmiješane s narodom, ne u prvom ešalonu na misi i u Koloni sjećanja. Ljude iz naroda i za narod. Za sve građane. Društvo koje živi u prošlosti i od prošlosti -nema budućnost. Ono se vrti u začaranom krugu sjećanja koje iscrpljuje. Pijetet ne smije biti trijumfalizam zbog konačne pobjede u ratu, koji je poodavno završio. On mora biti odraz naše ljudskosti, izdizanja iznad logike mržnje i osvete te znak naše usmjerenosti prema budućnosti. Isto tako, to smo više ljudi što više priznajemo žrtve druge strane u ratu.
Da, radost mi je u Vukovaru vidjeti i Hrvate i hrvatske Srbe, od koje bih htio čuti ono – oprostite! I koji dobivaju oprost jer priznaju istinu. Žao mi je i žrtava i s njihove strane, osobito nevino ubijenih civila. To je moja ljudska i kršćanska dužnost. Kao sin branitelja, to dobro razumijem. Opraštanje je djelo pomirenja, a pomirenje je djelo pravde.
Razoreni grad i rijeke krvi i suza vječna su opomena da se nikakve velike idološke tvorevine ne mogu graditi na tuđoj nesreći. Prezirem svaku ideju nekih velikih Srbija, Hrvatskih ili bilo kojih trećih zemalja. Svaka je ideologija zlo maskirano u neko veliko dobro, zlo koje u ponor na kraju uvijek odvede vlastiti narod. To nas je naučila povijest. Ne priznajem države ni organizacije koje pate za tim da budu „velike“. Veličina zemlje i naroda nije u veličini teritorija koji obuhvaća. Priznajem samo čovjeka kad je velik po svojim djelima ispunjenima dobrotom, na dobro svih ljudi.
Misli mi lete Vukovaru. To je moj narod. To su moji ljudi. I mrtvi i živi – napisao je don Ante Žderić.