Datum “4. lipnja 1920.” uklesan je na spomeniku na mjestu gdje se dotiču današnja mađarska, srpska i rumunjska granica. Podsjetnik je to na dan koji mnogi Mađari, predvođeni svojim premijerom Viktorom Orbanom, smatraju jednim od najmračnijih u svojoj povijesti.
Toga je dana, nedugo nakon kraja Prvog svjetskog rata, u palači Trianon u Versaillesu potpisan sporazum kojim je nakon raspada Austro-Ugarske znatno smanjen mađarski teritorij.
“Zastave će 4. lipnja biti na pola koplja”, najavio je Robert Molnar, načelnik sela Kubekhaza koje se nalazi na tromeđi triju država, uoči stote godišnjice sporazuma.
“Trianonska granica razdvojila je sela i obitelji“, rekao je Molnar za agenciju France Presse, pokazujući na crkvene tornjeve s druge strane polja, svaki u različitoj državi.
Mađarska je kao dio poražene Austro-Ugarske morala predati dvije trećine svog teritorija i polovicu svog multietničkog stanovništva.
Potezom pera je više od tri milijuna etničkih Mađara, trećina sveukupnog broja, postalo dijelom susjednih država, kao i ekonomski važna područja i povijesni mađarski gradovi.
“Velike sile predvođene Francuskom nepravedno su kaznile Mađarsku”, tvrdi Csaba Pal Szabo, direktor Trianonskog muzeja koji se nalazi u gradu Szegedu, u blizini granice sa Srbijom i Rumunjskom i financira ga država.
“Zapad nas je izdao”.
Szabo smatra kako granice određene sporazumom 1920. nisu “odražavale etničku situaciju na terenu”.
Među povijesnim kartama i uspomenama koje su izložene u muzeju nalaze se i propagandni materijali iz 1920. na kojima stoji “Ne! Ne! Nikada!“ i poziva se na reviziju teritorijalne podjele.
Mađarski čelnik između dva rata Miklos Horthy ušao je u savez s nacističkom Njemačkom, dijelom i kako bi povratio izgubljene teritorije. Novi sporazum potpisan 1947. potvrdio je ipak granice određene uTrianonu.
U iduća četiri desetljeća komunističke vladavine bilo kakav spomen sporazuma iz 1920. bio je zabranjena tema, jer bi to naljutilo susjedne socijalističke države.
O Trianonu se, na primjer, šutjelo usprkos raširenoj diskriminaciji mađarske manjine pod rumunjskim diktatorom Nicolaeom Ceausescuom.
“Nacionalna kohezija”
Članstvo u Europskoj uniji je Mađarskoj i većini njezinih susjeda donijelo veću prekograničnu slobodu kretanja. No ni to nije pridonijelo zaboravu Trianona.
Orban je nakon preuzimanja vlasti 2010. pokrenuo nametljivu “nacionalnu politiku” kojoj je cilj jedinstvo Mađara nakon onoga što on smatra “komadanjem” zemlje.
Mađarski čelnik je 4. lipnja proglasio “Danom nacionalnog jedinstva” te šalje izdašnu financijsku potporu školama, kulturnim i vjerskim skupinama u dijaspori.
Milijunima stanovnika drugih država, pripadnika mađarske manjine, dao je dvojno državljanstvo i glasačko pravo na izborima u Mađarskoj. Oni su se u velikoj mjeri odužili glasanjem za njegovu stranku Fidesz.
U Budimpešti se uskoro planira otkrivanje spomenika “Nacionalnog jedinstva” na kojem će biti ispisani mađarski nazivi sela i gradova prije Trianona, iako povjesničari upozoravaju da mnoga od tih mjesta nikada nisu imala mađarsko stanovništvo.
Orbanova sklonost Velikoj Mađarskoj temelji se na idealiziranoj slici odnosa između Mađara i drugih etničkih skupina prije Prvog svjetskog rata i pada na plodno tlo posebno kod nacionalističkih glasača, ističu analitičari.
Kritičari smatraju da njegova politika ugrožava odnose sa susjednim državama i može pogoršati status mađarske dijaspore.
Tenzije su izbile i početkom svibnja kad je Orban na svom Facebook profilu uoči državne mature iz povijesti podijelio sliku mađarskog teritorija prije Trianona.
Orbanova objava karte, koja obuhvaća i hrvatski teritorij, izazvala je negativne reakcije u Hrvatskoj i Sloveniji.
U Rumunjskoj se, pak, mađarska pomoć Transilvaniji tumači kao miješanje u njezina unutarnja pitanja. Rumunjski nacionalisti Orbana optužuju da potiče zahtjeve za autonomijom u tamošnjoj većinski Mađarima nastanjenoj regiji “zemlji Sekelja”.
Mnogi novopečeni dvojni državljani u Srbiji i Ukrajini, zemljama koje još nisu dio EU-a, iskoristili su dobivenu putovnicu kako bi emigrirali u Mađarsku ili bogatije zapadne države.
Nacionalistička agresija
Mađarska dijaspora u susjednim državama pala je na manje od dva milijuna pripadnika, većinom zbog emigracije i asimilacije u proteklom stoljeću.
Mnogi Mađari i dalje ondje imaju svoju rodbinu i korijene zbog čega je Trianon još uvijek emotivno pitanje.
Minutu šutnje je u četvrtak zatražio i liberalni gradonačelnik Budimpešte, Orbanov politički suparnik, što pokazuje da trauma oko 1920. nije prisutna samo kod jedne političke opcije.
“Nejasno je kako će Mađarska to preboljeti”, govori povjesničar Gabor Egry.
“Službene komemoracije naglašavaju samo patnju, ali ne i nijanse i raznolikost iskustava manjina u drugim državama ili kako su se stvari promijenile“, dodaje.
Balazs Erlauer, 34-godišnji Mađar iz multietničke Vojvodine koji se preselio u Mađarsku devedesetih godina, u vrijeme raspada Jugoslavije, ističe kako bi “rado zaboravio rasprave o Trianonu” kad bi mu to bilo dopušteno.
Ne smetaju mu toliko “linije na zemljovidu koliko nacionalistička agresija”, zaključio je.
Hina /ilustracija facebook
