Naš intervju s ravnateljicom Biokovskog zvonca Marinom Šprajc od nedjelje izazvao je, čini se, veliki potres u redakciji “jedne dnevne novine” u Splitu. Naime, danas je i Slobodna Dalmacija u svom podlistku Makarska kronika objavila razgovor s Marinom Šprajc, uz glasnu kuknjavu o “jednom lokalnom portalu” koji se to usudio napraviti prije njih. Taj jedan lokalni portal smo mi.
U uvodnoj je riječi urednik podlistka “jedne dnevne novine” Igor Caktaš iznio nekoliko tvrdnji s ruba onoga što volimo nazivati “Zonom sumraka” i na koje mu ipak moramo odgovoriti.
Intervju s ravnateljicom vrtića Marinom Šprajc zatražili smo doslovno onaj dan kada je doselila u naš grad. Naime, glavni urednik Makarska danas, potrefilo se, živi ravno 4 metra od njezinih ulaznih vrata. Eto, i ponio joj je koji kufer kada se doselila. Već tada smo, u prvom razgovoru, dogovorili budući intervju i složili se pričekati dok ona odradi uvodnih mjesec dana.
Kako se rok približavao, čuli smo se i razmijenili pitanja, a u dogovoru s njom je fotografirali ispred njenog radnog mjesta. Tamo je u tom trenutku bio i fotoreporter “jednog dnevnog lista iz Splita”, a razlog što smo se svi našli tamo je upravo dogovor s ravnateljicom, koja je zbog svojih obaveza željela obaviti oba snimanja u isto vrijeme.
Naš “foto session” je bio završen prije nego li je kolega iz dnevne novine napravio svoj dio posla. Intervju je, napokon, objavljen puna dva dana nakon toga, i puna dva dana prije nego li je (danas) objavljen onaj u podlistku Slobodne Dalmacije.
Sada se možemo okrenuti i vrsnoj uvodnoj riječi g.Caktaša, koji očito ne dribla dobro kao prezimenjak Mijo, ali zna jednako dobro promašiti penal.
“I pomalo nas je začudila reakcija jednog lokalnog portala, koji je nazvao ravnateljicu za fotografiranje baš istog dana, ali 15 minuta nakon što nas je je Šprajc kontaktirala i pristala razgovarati i fotografirati se, i zamolio je za intervju – poslavši pitanja nakon što smo mi iz Kronike već imali gotov tekst. I onda su ljudi udarnički radili preko vikenda da probaju uhvatiti priključak s Kronikom i ubaciti se, štoviše, pred makarske čitatelje prije našeg termina utorkom” – napisao je Caktaš, i objavio, ovakvu konstrukciju.
Inače, mi smo objavili intervju tek nakon dva dana, što je tempo rada kojeg on, sam to kaže, smatra “udarničkim”. Vjerujemo i zašto, jer njegov posao su dvije dvolisnice tjedno, dok se naš ne mjeri u listovima i traje 24 sata dnevno. Mi pak smatramo da smo bili malo lijeni jer ga nismo objavili isti čas. On smatra da je skroz ok da pričeka 4-5 dana, pa potom optužuje kolege za zavjeru.
I onda rečenica s ruba pameti da su “ljudi udarnički radili preko vikenda da probaju uhvatiti priključak s Kronikom i ubaciti se, štoviše, pred makarske čitatelje prije našeg termina utorkom”, da citiramo Caktaša. Uhvatiti priključak s podlistkom koji izlazi jednom tjedno? Stvarno?
Dalje, iskreno se ne sjećamo da smo ikada pročitali u ijednim ozbiljnim novinama da se jedan urednik na ovaj način bavi kolegama iz drugih redakcija, prosipajući zavist, a pogotovo neprovjereno napadajući da su mu oteli ekskluzivnu priču. Nije nam jasno ni zašto razgovor s novom ravnateljicom drži tako inventivnim potezom jer se radi o ideji kakvu bi predložio vjerojatno svaki novinar početnik.
Jako važno je i kada pravi urednik ostane bez jake naslovne priče malo uoči deadlinea, ne bavi se traženjem “krivca” i pravdanjem kroz teorije zavjere nego pronađe drugu priču. Tome služe novinari.
Splitski urednik Makarske kronike nam je poručio i “Nek se ljudi vesele, jer smijeh liječi sve, ali ne baš sve bolesti”. Zakleli bi se da je i time nešto želio kazati.
Naposlijetku, Caktaš vrlo neoprezno govori i o tretmanu Makarske u novinama čiji je zaposlenik, jer ako je već termin za Makarane samo utorak, kako on već to naznačuje, znači li to da ostatkom tjedna u tim novinama nema baš što za pročitati iz Makarske? Samo pitamo, on to sugerira…
Uvijek ćemo naglasiti, svi članovi redakcije Makarska danas su nekadašnji novinari Makarske kronike, i to iz razdoblja dok ona nije bila dvije dvolisnice utorkom, već dok je bila najveća mala novina u Hrvatskoj, izlazeći na pune 82 stranice. U ta vremena na koja smo ponosni toliko smo puta svjedočili “rušenju” naslovnice nedugo prije deadlinea jer su se promijenile okolnosti. Ili naprosto zato jer je glavni urednik imao bolju ideju. Ili naprosto – jer smo svi znali svoj posao.
A javno lupetanje neprovjerenih insinuacija, ili ovakva djetinjasta zavist prosuta po drugoj strani novina? Tome nikako ne bi smjelo biti mjesta u ozbiljnom novinarstvu, barem se toga držimo mi na jednom lokalnom portalu.
Ozren Franić/ foto MD
