Situacija koja se već neko vrijeme događa u TZ-u, sukob na relaciji Grad – Turistička zajednica, u osnovi nije ništa što se kao mogućnost nije moglo naslutiti i puno prije. Naime, gradonačelnik Zoran Paunović, i njegova u javnosti manje eksponirana, no definitivno ne manje utjecajna zamjenica Antonia Radić Brkan, vrlo su rano pokazali da im ne sviđa da suradnici ne misle kao oni. Odmah je također bilo jasno da od suradnika zahtijevaju potpuno povjerenje čiju definiciju, dakako, zadaju oni. Jasno je da svaka vlast želi kontrolu, no ovdje je, kako se čini, sve otišlo predaleko, a posebno kada se radi o socijaldemokratima koji se srčano kunu u uključivost, fleksibilnost i transparentnost.
Naši dužnosnici bi vjerojatno na ovo kazali da je ključ povjerenje, a ne podobnost, te da se te dvije kategorije samo pukim slučajem katkad podudaraju. Isto bi tako po svoj prilici komentirali da im nije bitno da imaju istomišljenike, no da svakako očekuju od suradnika da imaju sličnu ili još bolje, istu viziju. Čini se, kako trenutno stvari stoje, da ju shvaćaju samo pojedini. Međutim, očigledno je da je i takvih sve manje.
Osim što Validžić otvoreno kaže kako postoji mogućnost da napusti funkciju direktora TZ-a, svoj je odlazak, kako smo pisali, najavila i Marina Šprajc, ravnateljica Dječjeg vrtića Biokovsko zvonce. Situacija u samoj stranci je pak posebna tema i bit će prilike da se njome ozbiljnije pozabavimo.
Međutim, ono što je vrlo rano postalo jasno kao dan jest da Paunoviću nije strano, u pravoj korporativnoj maniri koja uvažava samo efikasnost i dobru ambalažu, dovoditi ljude kojima osobno vjeruje i eliminirati neistomišljenike i(li) one za koje vjeruje da mu rade iza leđa. Prvi smo put tome svjedočili kada je gradonačelnik smijenio predsjednika Upravnog vijeća Stjepana Zelića, ujedno i koalicijskog partnera, jer je postalo bjelodano da je svoj glas dao HDZ-ovom kandidatu, starom kadru kojega su se Paunović i Radić Brkan očito užasavali, Jošku Kosoviću.
Bez da je trepnuo, gradonačelnik je sam na Facebooku objavio kako na njegovo mjesto stavlja Matu Leticu, a svoje je objašnjenje ponudio u neobičnoj formulaciji iz koje se moglo zaključiti kako ga je Zelić izdao. Izbor Kosovića nazvao je igrokazom u “dobro poznatoj kužini”. Očito je da su ciljali na to da je Zelić iza zavjese zapravo HDZ-ov igrač, ali nekako je ova naprasna smjena u javnosti primljena kao da se radi o najuobičajenijem političkom potezu. Zanimljivo, ni Zelić se čak nije bunio. Javnost je ovo primila kao jednu pedagošku packu s ciljem dovođenja našeg rasklimanog i raštimanog grada u red.
Kad već spominjemo Gradski sportski centar, nije se loše sjetiti ni odustajanja dugogodišnjeg predsjednika Zajednice sportskih udruga Mira Urlića od kandidature. Kazao je kako se razilazi s gradonačelnikom i bilo mu je jasno da tu više nema što tražiti. Na ovo se mjesto nije javio nitko osim nešto ranije imenovanog direktora Makarske obale Ante Bilića.
Ne treba posebno podsjećati da je jedna od prvih stvari koje je Paunović poduzeo bila smjena članova upravnih vijeća i odbora. Kazao je otvoreno kako mu trebaju stručne osobe, ali i one u koje ima povjerenja. U koga će imati povjerenja, tko će znati bolje od prvog čovjeka grada?! Iako, povjerenje je pravno nepostojeća i subjektivna kategorija, što se kasnije u nekim odlukama pokazalo kao potencijalno opasan filter; ljudi koji godinama žive u ovom gradu ne mogu imati preciznu procjenu, a kamoli oni koji ne žive.
Kako bilo, na Gradskom vijeću su mu spočitavali kako je trebao provesti natječaje za ove pozicije, ali Paunović se nije osvrtao na to ponavljajući vrlo samouvjereno da mu je važno biti okružen ljudima od povjerenja. I dakako, ne bi se propustilo natuknuti kako članovi odbora niti ne primaju novčanu naknadu, kao da to umanjuje njihovu moć i kao da implicira samo po sebi da su i njihovi motivi i njihove sposobnosti apriori nedvojbeno dobri.
Ponavljamo, ništa novo; novo je jedino to što je tada malo tko očekivao od Paunovića takav pristup.
Dakako, na čelna je mjesta uglavnom stavio svoje bliske suradnike, pa čak i prijatelje, a paralelno s time Turistička zajednica ostaje bez direktorice. Hloverka Novak Srzić odlazi u mirovinu, a umjesto da čim prije raspiše natječaj, Paunović rasteže do maksimuma, a prije samog natječaja rješava se dvaju članova Turističkog vijeća, Mate Židića i Davora Glavine, te instalira Sretana Glavičića i – Ivicu Šodu Cotića. I tu je mogao provesti natječaj, ali to ne čini, premda, zakonske obveze istinabog nema.
Paunović odugovlači s natječajem očito kako bi imao maksimalnu kontrolu, i naposljetku se zadovoljno odlučuje za Validžića kojega objeručke prihvaća i cijelo Turističko vijeće.
Međutim, već tijekom ovog ljeta vidjelo se da gradonačelnik, i još više zamjenica, žele slikati svoju priču koju će financirati TZ, a s prvim nesuglasicama pokazali su da su spremni kazniti neposlušnost. Naime, direktor TZ-a nam je priznao postojanje maila u kojemu je gradonačelnik taskativno naveo na što mu se Validžić sve treba očitovati, te da je jedna od točaka i sistematizacija s pratećom čistkom kakvu smo već imali priliku vidjeti u zgradi Grada. Sve to nakon što je Validžić tražio sazivanje Turističkog vijeća.
Cijela je ova priča naknadno ublažena recentnim pomirljivim narativom, no činjenica je da je i sam Validžić priznao da su pritisci krenuli kad je prestao plesati kako su očekivali.
Tek u Bijeloj kući, punoj različitih kadrova pristiglih s različitim strujama, nije bilo lako održavati maksimalno povjerenje i poslušnost. U tajnosti se priprema sistematizacija, bivša pročelnica za proračun Angela Kuran odlazi s ove funkcije, i to u vrlo neobičnim okolnostima. Raspisuje se natječaj, a na mjesto pročelnice se bira Ivana Kraljević Radalj, koja je – nota bene – bila Paunovićev favorit za mjesto dogradonačelnice u pripremi kampanje.
Dijele se otkazi sedmoro ljudi, mahom HDZ-ovcima ili HDZ-ovim simpatizerima.
Atmosfera u zgradi Grada mjesecima je napeta, službenici ne znaju što je ispravno, što nije, općenito se svi oprezno odlučuju za šutnju dok vide kako će proći u dijeljenju karata.
Neslaganje na relaciji Dragan Srzić – Zoran Paunović, pri čemu Srzić odlazi iz zgrade Grada i javno proziva gradonačelnika, prelilo se van institucije i poprimilo daleko šire razmjere. Neslaganje je i ovdje rezultiralo ozbiljnim potresima, iako je ovdje Srzić taj koji odlazi.
Uzgred rečeno, fama se stvorila i oko dolaska ravnateljice dječjeg vrtića Marine Šprajc koja se, istina, pokazala kao dobar izbor, po nekima predobar za sredinu u kojoj se jako dobro zna što je kašeta puna brokava. Međutim, okolnosti njezina dolaska također su nametale pitanja oko ranijeg poznanstva s dužnosnicima. Ona sama to nije željela komentirati.
Sve u svemu, nakon godine i pol mandata jasno je da gradska vlast nije ni blizu uključiva i otvorena kako se voli predstavljati, naprotiv, Paunoviću se zbog načina upravljanja gradom nerijetko imputira da ima autokratski stil.
Takvo što možda bi moglo funkcionirati u privatnoj tvrtki, ali u vođenju grada treba računati s ljudima različitih profila, provenijencije, a naposljetku, ili prije svega, sposobnosti. Ono što je HDZ imao je bila nekakva spontana stranačka stega koja je bila uhodana i samorazumljiva, znalo se gdje je kome mjesto, i nije se radila drama oko toga što netko baš i nije kapacitet, a od menadžerske sposobnosti više se cijenila praktična funkcionalnost i poznavanje pravila igre koje će, uz malo volje, lako naučiti i onaj skromnijih sposobnosti.
Paunović pak ne zna ni sam što bi: ne bi želio čelne ljude bez odgovornosti, naziva ih forwarderima, iako se prvi sam tako ponaša u slučaju dječjeg vrtića. Volio bi se javnosti prikazati kao netko progresivan kome stranka zapravo niti ne treba i koji je slobodan i od stranačkih i svjetonazorskih okvira, a s druge bi strane, zaštićen i dehumaniziran parlafonom, držao posvemašnju kontrolu, viđenu ni kod jednog ranijeg poteštata u tako grozničavom i nervoznom obliku.
U jednom takvom nepredividom okruženju u kojem je jedino izvjesno da biste u nekoj sistematizaciji mogli nadrapati ako vas netko prepozna ili prokaže kao nesposobnjakovića, i da je jako važno znati odraditi kvalitetan osobni PR, čak i ako radni učinci nisu bogznakakvi, u najmanju ruku ne možete postići željenu radno poticajnu atmosferu.
Ivona Ćirak / foto MD
