Unatoč korona krizi, Gradska knjižnica Makarska uspješno je pronašla način kako ostati u kontaktu sa svojim članovima, te istodobno pomoći i mlađim i starijim Makaranima da lakše prebrode ove tjedne. Praktički svakog se dana na facebook profilu makarske Knjižnice može pronaći ponešto novo – ravnateljica Ana Duvnjak i knjižničar Marino Srzić donose književne preporuke, čitaju priče i slikovnice za djecu, organiziraju se online kvizovi ili objavljuju autorski tekstovi poput ovog kojeg ćete moći pročitati u prilogu.
U idućim ćete danima moći pročitati i više o pripremama za ovogodišnju vitualnu Noć knjige koja se održava 23.travnja, a danas prenosimo jedan u nizu vrlo zanimljivih tekstova iz pera Marina Srzića, umočenog u tintu daleke povijesti grada Makarske – priča se zove O ljudima i beštijama. – U pitanju je zapravo serijal od tri nastavka, posvećen suživotu starih Makarana i njihovih beštija kroz zapisana sijećanja starih i odavno umrlih stanovnika našeg grada, kroz praćenje tiska iz davnih vremena te priča zabilježenih i sačuvanih na audio trakama i drugim izvorima. Ima tu, kao i uvijek, različitih pikanterija i zanimljivosti o staroj Makarskoj – govori makarski knjižničar.
Piše Marino Srzić:
Dok se za pojam kućnih ljubimaca još nije ni znalo, suživot s beštijama bio je za Primorce sudbonosan. Sinergija se, kako to danas kažu, temeljila na sasvim praktičnim motivima; mesu, vuni, mlijeku, radnoj snazi i svemu ostalom što su životinje osiguravale. Stoga nema ni jednog stare kronike u kojem su životinje izostavljene. Zapisuju se podaci o količini izlovljenih cipala, skakavcima koji proždiru ljetinu, a najčešće o otimačini stoke. Duž cijelog Primorja caruje razbojništvo i hajdučija. Na meti su redovito stada na ispaši po Biokovu. Ljetopisac 1773. bilježi: ‘ Umakoše 80 ovaca Beginih i Srzićevih i to izabraše šta je bolje bilo. Ukradoše lupeži Laliću iz Tučepi jednoga vridnoga vola. Nađe ga sutradan povrh kuće brez kože. Odnili kožu, a sve meso ostavili osim onoga šta će ručat. Eto šta učiniše. Za imat opanke ubiše čoviku cilog vola!’
Životinje se sigurno pretjerano ne maze, no da bi bile od radne koristi često su sitije i od članova domaćinstva koji ne mogu puno privrijediti. Opis razbojstva hajdučke čete Imoćana Đuzela, svjedoči o nezamislivom nesrazmjeru u vrednovanju ljudi u odnosu na ostale sisavce. ‘Osvetiše se razbojnici starom Primorcu što im ne preda vino tovareno na magarcu. Vino porobiše, a bidno magare svega isikoše na komade. Osta jadan čovik bez svega. Tko zna kako će zimu priživit bez vridne beštije koja mu je puno vridila. Jadno ti je njemu! Još mu ubiše i ćer.’ Da nije tragično, bilo bi crnohumorno. Čitava tirada o kobnoj sudbini dugouhog ljubimca i samo usputno spominjanje kćeri. No ne treba suditi. Tko zna kako bi i sami reagirali u kontekstu vremena?
Gotovo 200 godina kasnije od zapisanih surovih događaja, 1927. Poglavarstvo izdaje proglas u pokušaju senzibiliziranja pučanstva u tretiranju domaćih životinja ‘Zapažena je nečovječna tuča, suvišno mučenje i svirepo postupanje s teglećom stokom, marvom i živinom. Na nekim mjestima u gradu i po predgrađima nadomak Kotišine i Makra to uzima velikog maha. S ovim se vrijeđaju kulturni nazori i sramotimo se pred strancima, a nije ni u skladu s duševnošću našeg naroda. Stoga će mučitelji prema propisu o zaštiti životinja biti strogo kažnjavani“. Ova informacija iz prošlosti posebno bi mogla biti zanimljiva suvremenim aktivistima!
Na preporuke vlasti i crkva se uključuje u propagiranje humanijeg odnosa spram četveronožaca. Župnik na misi propovijeda: ‘Ne budimo surovi prema bićima druge vrste, ta i njih je naš Gospodin stvorio. Nije li magarac grijao svojim dahom Ditića u štalici, a vi mu potomke danas ljuto bijete! Nije li pseto Svetom Roku donosilo kruščiće dok bijaše okužen! Stoga grubo ne kažnjavajte sirote beštije!’ Navodno mu je jedna šantoća iz prvog banka Svetog Marka, u tipičnoj makarskoj maniri poslije mise pribotunala: – A niste stali u obranu bidnih janjčića šta ih papate s bižima i gudinića iz loštere, ali i oni nisu stvorenja Božja?, Prosvjed vjernice sliči na odlomak iz vegetarijanskog pamfleta, premda spomenuta nije bila veganka. Zasigurno nije ni velečasni.
Velike željezne verete za privezivanje užadi, koje se još mogu naći umetnute u kamene zidove starih kuća, podsjećaju na blisko sustanarstvo s četveronošcima. Centralno parkiralište toplokrvnih prijevoznih sredstava locirano je na Žbarama, gdje ih trgovci i težaci ostavljaju nakon istovara robe za prodaju. Čini se da problem s parkiranjem ostaje isti. Posebno kad je riječ o visokoj tarifi. Poreznici na terenu ubiru naknadu za zob, sijeno i vodu. Usluga nije jeftina, te se vlasnici bune. ‘Narodni list’ piše: ‘Previsoka je naknada za to malo zoblja kojeg se dobije. Težaci iz sela nadomak gradu, pobuniše se kako nije pravično da plaćaju istu cijenu kao i oni što dođoše iz Hercegovine i još dalje Bosne. Traže oslobođenje od nameta ili barem upola manje plaćanje od došljaka’ Sjetimo li se nedavnog ekstremnog poskupljena parkiranja za limene ljubimce na četiri kotača, za zaključiti je kako se neke situacije baš nikad ne mijenjaju. Samo što su kovači-potkivači u međuvremenu postali vulkanizerima, sedlari automehaničarima, a zob je zamijenjena benzinom.
Magarci su danas rijetki pod nebom Primorja kao i antilope. Malo tko pamti drevnu pjesmice ‘Ija-ija magare, sutra ćemo na Žbare’. Ni djeca ne znaju pravila nekad popularne igre ‘Magare gre-neka gre!’ Povođenjem za kvazi-dalmatinštinom danas magare spominju kao tovara, što nikad nije bilo jezičnom praksom Primorja.
Slikopisni spomen na dragu beštiju sačuvan je na fotografijama iz kamera domaćih fotografa; Game, Kapiste, Daskala i Vesne Galić. Na foto-uspomenama je motiv mladih magarčića u plićaku plaže. Zajahani naraštajima rođenim od 50-tih do 70-tih godina prošlog stoljeća te su slike svjedok vremena i čudne mode. Tko od Makarana nema u albumu takav uradak, kao da nije ni imao tipično makarsko djetinjstvo.
Što je s pernato-letećim životinjskim carstvom? Osim gladnih galebova nad portom, primat drže multi-praktične kokoši. Nastambe su im, znane kako kapunjere, poredane diljem Vrpolja, Bidola, Velikog Poja, Dugiša, a nisu rijetkost ni usred grada, sakrivene iza zidova dvora. Uredba o zabrani držanja domaćih životinja u gradu stupila je na snagu već 30-tih godina. Tek su ranih 70-tih kokošinjci zaista i nestali. Kada je jedna građanka bila prijavljena da kokoši drži u kupaonici, u svoju je obranu pred inspektorom izjavila –Nisam ja sejanka da ih držim u kapunjeri!, Na mjestu nekadašnjih kapunjera danas po dvorima stoje bazeni. Kokodakanje i dalje odzvanja cijelim gradom, ali bez krivnje peradi.
Ptice pjevice poput; grdelina, vreduna, faganela i frzelina, hvataju se u oželandi, omiljenom sportu predaka. Tehnikama višča ili plonki, ptičice bi padale u ropstvo kajbi. Iz krletki obješenih o brokve po ponistrama i vratima butiga, hranjenje šemedikanjom, postizale bi milozvučnim veršavanjem visoke tonove na ponos vlasnika. Banalni kosići, pa čak i tustiji repci, imali su kobniju sudbinu. Poklopljeni trapulama po luminarima i parapetima prozora, završili bi fažanani u tečama gladnica i gulozača.
Tko su osim grdelina još kućni ljubimci starih Makarana? Takvo što nije bilo uobičajeno. Sreski školski nadglednik, nezadovoljan uradcima iz srpsko-hrvatskog jezika na temu ‘Moj kućni ljubimac’, traži objašnjenje od učiteljice Štakule. Ona mu ogorčeno odgovara: ‘Bila sam dužna po zacrtanom programu zadati djeci ovu temu znajući unaprijed da dobro neće biti. Većina djece gladno i boso dolazi na nastavu. Roditelji im nemaju ni za pločicu s kredom. Nije ovo gospodski licej da bi djeca znala što su ljubimci; pudlovi ili luksuzne ptice. Zato su i porazni rezultati sastavaka. To nije moja krivnja nego odraz općeg stanja siromaštva!’
Što je stajalo u pismenim zadacima na spomenutu temu? Par sirote djece iz obitelji gradske sirotinje, navelo je za kućne ljubimce; tarantele, gušterice, brekuje, a jedno i pantaganu. Odurnog su glodavca puni dvori i kamare, a nije rijetko ni da su agresivni. Poznato je više slučajeva ranjavanja djece pri spavanju, posebno ugrizom za ušnu resicu. Po Zagori se pak viđaju djeca s pola šake ili čak ruke. Krivicu takvih invaliditeta nose gladni prasci kojima bi se sirotani previše približili. To je crna strana suživota s beštijama.
Završimo s veselijom iz urbane-legende, iz stare makarske fjabe. Sluškinja u jednoj gospodskoj kući bila je izmučena zahtjevima gospoje. Uz sve silno lušijanje i luštravanje, morala je trpjeti i neprekidno kriještanje papagala, naučenog govoriti. Jednog dana kad joj je posebno ‘dalo u glavu’, surovo je zaparila pernatoj morini. Iglu i konac u ruke i stražnjica je papagaja bila ‘punto-kapo’ zašivena. Tužni papagalo, nakon što je pozobao svu ponuđenu šemedikanju nije mogao obaviti što slijedi iza toga, pa je navodno zakriještao gospoji : ‘Gopodarrric, šila Mare guziccc.’ Tako kaže legenda. Postoji indicija da je vlasnica šarenog papagaja-are bila Regineta pl. Ivanišević udana Vranković. I suprug joj je, odvjetnik šjor Bare, imao svog ljubimca, irskog setera Mida. Ako mislite da je u makarskoj štoriji ‘o ljudima i beštijama’, previdom izostavljen pas, najvjerniji čovjekov četveronožni prijatelj, u krivu ste. O njemu u slijedećem nastavku.
