Neki znanstvenici kažu da je možda već rođen prvi čovjek koji će živjeti tisuću godina… to je ovaj koji će moć pješke do Sumartina kojim tempom se nasipa.

Kiper do kipera i riješit ćemo se i trajekta jer će se prometnicom uz šetnicu, vijugajući oko štekata moć laganini prevest ljudi, turisti i namirnice na poluotok Brač. No, vratimo se čovjeku… Zašto život od samo tisuću godina? Ne postoji ni jedan razlog zašto moramo umrijeti.

Starost je samo bolest kojoj još nismo našli lijeka. Ne moramo stariti, i da sad ne bi tu prosipao mudrost i upuštao se u diobu stanica, siguran sam da je sljedeća verzija čovjeka Homo Deus. Čovjek Bog.Zašto sam siguran? Pa evo, zato što sam ja prvi korak, onaj predak Homo Deusa koji je sišao sa stabla jer mu je ispala banana.

Oglas

Ja sam kiborg, spoj tehnologije i čovjeka. Imam u sebi metalne dijelove koji mi omogućavaju normalan život, a imam i električne koji mi taj život mogu vratiti ako ovi metalni kiksaju. Nas kiborge su i prve cijepili tako da smo sad u pet ge mreži sa Bil
Gejtsom. Kad dođem doma svjetla se sama pale, leptop zapišći, TV se pribaci na vijesti HTV-a, a vodokotlić se ne da zaustavit (ovo s vodokotlićem još nije razjašnjeno, ali neko sranje je).

Tako svijet ide tehnološki naprijed, a mi ljudi smo sve gluplji. Ne znam je li to posljedica neke zavjere ili se tako namistilo. Ali vjerujte da ima zavjera. Samo budite selektivni. Eto, garantirano 11.9. u Pentagon nije zviznuo nikakav avion. Nigdi snimke, nigdi krila, nigdi motora, ništa… Morate biti idiot da povjerujete u službenu verziju jer takvo znalačko letenje ogromnim putničkim avionom ne bi izvela ni akrobatska skupina letača Krila Oluje, a kamoli par priučenih vozača Cesne.

Ne znam šta se tog dana tamo događalo, žao mi je ljudi koji su poginuli, ali sam uvjeren da ovo što je sad postalo povijest, nije istina. To me vraća na početak ovog pasusa, a to je da smo sve gluplji. U stvari, možda je gluplji neprecizno, više smo nezainteresirani i orijentirani na sebe pa ispadamo glupi. Recimo taj 9.11. ima toliko nelogičnosti da je svakom normalnom sumnjiva službena verzija, ali izuzev par aktivista, svi ostali su slegli ramenima: Možda je sve fejk, ali šta se mene to tiče?

I tu je ona prekretnica kad sve ode tamo kamo već ide. Može vam se prodat bilo koju priču ne zato što ste maloumni nego zato što vas nije briga. Uvjereni ste da se ništa ne može i to ništa nikad. Uzeo sam taj tragični primjer kao nešto što je svima poznato samo kako bi navodne kamikaze Muhameda Atte prispodobio našem samoubilačkom djelovanju u prostoru, i pričama za djecu koje ga prate. Mi na duge staze gubimo. Sigurno. Sve po čemu smo posebni ćemo poravnat, a ako šta bude stršalo to se ima nasut. Oni koji su zakopani u sadašnjosti neumorno kopaju, nasipaju, ziđaju, ravnaju i bušetaju, a onda vam u zdrav mozak penetriraju bez zaštite i uvjeravaju da je to u vašem interesu. Baš tih pedeset novih pristaništa od šuta i stodvadeset betonskih novih neboderskih nakaza je ono što nam najviše fali.

Uvjerit će vas da se recimo novi hotel otvara zato da bi vi imali gdje raditi, a ne zato da bi neko zaradio. Radnička klasa putuje u raj. Nije to samo lokalni problem. Imamo premijera koji nije u stanju sedam dana nakon potresa organizirati stožer, pa onda izmisli nekakvo „načelo postupnosti“ po kojem je navodno postupao. Kakva glupost, ali to samo govori što taj čovjek misli o vama i meni.

Ima aktivista i stranaka koji se trude zaustaviti devastaciju prirode, nudeći argumente za svoje stavove. Pozdravljam inicijativu i drago mi je da bar nekome nije svejedno. Na žalost, nije moguće s pozicija aktivizma uvesti promjene jer zdrav razum nema što tražiti u ovoj vrsti mehanizirano-betonske agresije na Hrvatsku. Zato transparenti simbolično završavaju kao toalet papiri političarima, a pjev zviždaljki i parole padaju na gluhe uši. Zaustaviti, ograničiti, usmjeriti, planirati… može se samo s pozicije moći, odnosno političke vlasti. Sve ostalo je uriniranje u vjetar. A i ta borba za političku moć aktivista, bojim se, osuđena je na propast.

Jer kao što već rekoh, mi glasači nismo zainteresirani – opečeni, iskusni, mudri, gledamo svoja posla jer znamo da se promijenit ništa neće. I zato ni neće. A još je dobro dok je ovako. Mi kiborzi smo za sad bezopasni, na razini medicinskih fenomena i eksperimenata, ali pitanje je vremena kad će kiborzi postati križanci političara i bagera. Potreba za njima već postoji. Zamišljam osnovni model s blindiranim metalik obrazima, ugrađenim pikamerima s kožnim ručkama, kašikama za utovar s uzorkom, zlatnim flomasterom za crtanje po prostornim planovima i grijanim sicevima fotelja. Time bi se olakšao i ubrzao ovaj herojski napor, taj plemeniti proces da što prije budemo izbetonirani od glave do pete. Naravno, sve za naše dobro.
Piše: Davor Šegota / ilustracija: Pixabay