Čitam da nasipanje Zabiokovlja lijepo ide. Rastu neki novi planinski lanci. Odlična ideja. Na nesretnoj Baniji otvaraju se rupe i gutaju naš mukom izboreni i međunarodno priznati hrvatski teritorij. Rupe oko Petrinje i Siska – nasuta brda i plaže Makarske rivijere, i u prosjeku smo tu negdi. Koliko tamo padne u rupu toliko, i za dišpet duplo više materijala mi vratimo na Biokovu.
Svim srcem pozdravljam taj domoljubni čin nasipanja u cilju stvaranja hrvatskog teritorija. To je meni za Spomenicu. Žao mi je samo što nitko ne nasipa Sv.Juru jer ne bi trebalo puno nasut da bude najviši u Hrvatskoj. To bi baš bilo super… Kad imaš najviši to je skoro kao da imaš najduži. Čisto zadovoljstvo spoznaje (eto dobrog slogana za Tur. zajednicu).
Možda nasipati vrh finim šutom u opetovanim zrakomlatnim naletima iz onih kanti kojima gase požare. A Kanaderi? Treba razmisliti o tome. Plan nasipanja mora osmisliti neki (kako danas izvole reći u medijima) Inđinjer koji znade postavit Kontenjer. Eee, moj jeziče… zasipaju te i
nasipaju kako kome padne na pamet. Nekad smo u osnovnoj školi morali pisati sastave na temu, kao na primjer: „Kako sam proveo Ljetne/Zimske praznike“. Cijeli razred bi sastav bez obzira na temu počinjao sa: „Svanuo je lijep i sunčan dan“.
E, to je u Makarski faktor X! Lijep i sunčan dan. Ima ih valjda tristo godišnje i oni su naša kolektivna droga. Antidepresiv od sunca i arije. Makarani se drugačije ponašaju na lijepe dane. Formiraju kolone kolica s ukrasnim mamama. U bljesku Rive prolaze skupine zabrijanih mladića s hitlerskim cufovima, cure i gospođe u trenirkama nude vrijednost utrošenih sati teretane na procjenu znatiželjnim šetačima i sidrunima po šentadama. More šuti kao na kakvoj slici nadrealista i namigne ponekad mrljom nafte.
Koće lijeno ljuljaju trilje, kozice, mole i grdobine, a skuteri se nadglasavaju s gladnim galebovima (ovdje mislim na ptice). U manjim grupama Rivom s noge na nogu šetaju Bosanci koji imaju stanove u Makarskoj, a palme njišu grane. I nikog ništa nije briga. Sve što treba za neotkriven zločin u prirodi ili u društvu je da svane lijep dan. U mojoj ruci friško smotana sarma leži anatomski kao kašikara. U zasjedi sam, spreman da pokvarim ovo idilično raspoloženje. Samo ne znam više kako, pa zato onda kuvam i grintam: K vragu vi, vaša riva i sunčan dan. Vjerojatno sam takav, jer sam rođen u godini kad je počela Kulturna revolucija Mao Cetunga.
Dobro, tamo u dalekoj Kini su bili malo preagilni u borbi s klasnim neprijateljem i mijenjanjem društvenog sadržaja, pa to po milijune Kineza nije ispalo dobro. Anegdota kaže da su drugovi kineski talibani čak tražili da se zamjene značenja crvenih i zelenih svjetala na semaforu, jer se nisu mogli pomiriti da crvena boja znači stop. Naravno, ne zalažem se za takvu hiperaktivnost i društveni angažman koji kinji one koji drugačije misle, i na kraju se zločinački obračunava s njima. Ali, ali, ali… sve ove mame s kolicima možda neće imati drugu šansu da toj djeci omoguće normalan život u Makarskoj ako ne reagiraju sada. Zašto? Pa zato što se to već dogodilo drugima. Priroda se nezaustavljivo uništava od
planine do mora, a društvo sistematski zanemaruje.
Jednom će nestati prostora na koji će se građevinski predatori širiti i Makarska će postati preskupa za život. Postat će ljetovalište u kojem će svi stambeni prostori biti poslovni. Isplativo i logično ćete iznajmiti vaš stan u Makarskoj i za iste pare živjeti u kući s bazenom u Kozici ili Šošićima. Kolica sa zimskim gumama gurat ćete oko umjetnih planina, a u Makarsku će se ić tek ponekad, na izlet. Na sladoled i đir po Rivi, da djeca vide more.
Dok vama iz bazena vuci piju vodu, društvo će izumrijeti jer u gradu duhova nitko neće živjeti izuzev turista u onom kratkom periodu kad im to bude zanimljivo. A bit će im sve manje zanimljivo jer neće biti ničeg što ne mogu naći negdje drugdje i to jeftinije. Mučki će past ovaj grad, nestat će sve urbano što i onako imamo samo u tragovima. Grad je stanje svijesti, ono što osjećate kao svoje, što vam ispunja potrebe duše i tijela, a ne zbroj količine betona i obrtaja novca
Sarme su gotove. Smrdi cijeli stan. A vani je svanuo lijep i sunčan dan.
Šteta je bit u kući. Iđen bacit đir po Rivi.
Piše: Davor Šegota
