Šetam tako na Čistu Sridu kroz Novo Normalno. Plaža pusta, u daljini jedan par sa psom, dvije tete brzim korakom dijele sa mnom iste iluzije o mršavljenju, a kiša kao da iz zemlje raste prema oblacima. Ubacio sam pet kuna u stroj koji hvataljkom vadi igračke i uspio izvuć mini balun za američki nogomet. Malo izdušen. Da sam cilo popodne mislio o predmetu koji mi manje triba, ne bi se ovog sitio. Nemoš ga dat ditetu, a šta će odraslom? Niko se s tim ne igra, dakle ni za bacit ni za čuvat… Eto, čak i kad čovjek nešto dobije u Novom normalnom, to je neupotrebljivo ili nedovoljno kao mjera Stožera. Osim cjepiva. Tu sve štima. Čim baćuška pošalje Sputnjik pjat cjepivo, a u svakoj dozi zamišan i glas za Radničku frontu, vidit ćemo oće li ili neće dogodine bit štafete, sleta za omladince i obaveznog služenja vojnog roka.
Sputnjik pet će umjesto Novog normalnog donit Staro nenormalno. Ne znaš šta je gore. Nema veze jer Makarska će k’o Rijeka konačno postat Europska prijestolnica kulture. Prvo će se velika crvena petokraka Makarskim Jadranom uz bengalke i defile brodica donit iz Rijeke i stavit na zgradu općine kao umjetnička instalacija (provokacija), a onda će se sve, i općina i kladionica i sve do pijace, zamotat najvećom hrvatskom zastavom u Hrvata. Na žalost, gigant zastava je tek jednom korištena, a omotavanje zgrada je tako lijep i ukusan čin domoljublja, pa je prava šteta što se ne vidi najbolje od šake u oko.
To se ja malo šalim i sanjam kako bi bilo lijepo da naša kulturna i društvena različitost konačno postane prednost. S tugom mislim na sav intelektualni potencijal građana koji je parceliziran u razne kulture crvenih, plavih, zelenih i bezbojnih. S figom u džepu se slavi taj pluralizam mišljenja, nekritično postavljen kao nekakav temelj demokracije. Svaki put kad u javnom prostoru čujem frazu : „Imate pravo reći svoje mišljenje…“, moram zatvoriti oči i duboko disati dok mi se puls ne smiri. To što imamo pravo reći svoje mišljenje je postavljeno kao temeljni uvjet demokracije, i svak onaj u poziciji moći vidi sebe kao oličenje tolerantnosti što vas uopće pušta da govorite. E ali, nakon što ste rekli svoje mišljenje slijedi preglasavanje i potom možete svoje mišljenje staviti pod ruku i lagano s njim doma.
Ne kažem da glasovanje nije mehanizam demokracije, ali zamislite čudnovatu zemlju u kojoj kad jednom dođeš na vlast točno znaš ishod svakog sljedećeg glasovanja. Sve dok se jednom ne prevariš u procjeni mahača i onda moraš gledat kako drugi primjenjuje na tebi taj isti princip batine bez mrkve. Blagoslovljeni kakvi jesmo, mi hrvati ne trebamo zamišljati tu zemlju, to smo radili devet stoljeća. Sad ju imamo.
Mučno je gledati kako državna vlast sebi lijepi predznak nepogrešivosti, a oporbu još od polupredsjedničkog sustava smatra ukrasnim dijelom demokracije. Ti oporbeni smušenjaci su tu samo da bi se imalo koga pobijediti na izborima, obrisati pod Sabora njihovim amandmanima i povremeno ih sebeljubivo podučiti kako svijet funkcionira. Nekom vertikalom zarazne bahatosti tako funkcioniraju i gradska vijeća kao i ostali seoski oblici udruživanja radi stjecanja moći. U tim vijećnicama, u tim crnim rupama provincije nestaje naš intelektualni potencijal i veliki dio identiteta. Umjesto da ovo malo pameti što je još ostalo razasuto po raznim društvenim bojama skupimo na jedno mjesto i pokušamo čuti o svemu, u naše vijećnice se kao obavezan modni detalj nose gluve uši.
Prošao sam pedesetu, a još čuvam ideale kao nekad značke i albume sa sličicama nogometaša. Stalno bi htio da nam svima bude bolje, i nepokolebljivo vjerujem da su ljudi dobri. Sve se ufam da će oni slijepi kod zdravih očiju progledati, čuti i prigrliti bližnjeg svog. Čuda su moguća. Jesam li naivan? Jesam li u zabludi?
Ako jesam, nemojte mi reć. U korizmi se odričem vašeg odgovora.
Piše:Davor Šegota / foto: Goran Morović
