Gegam se rivom lijevo desno jer pri brzini koju postižem uvijek sam na rubu da padnem. Trebao bi ostat doma ili šetat sa kacigom. Jureći tako svojom prosječnom brzinom od 2 km/h, putem ka Plišćevcu imam priliku svjedočiti srednjovjekovnom pristupu sigurnosti na radu. Cisterna naftne prerađevine nehajno parkirana u red za trajekt iskrcava gorivo u tankove pumpne stanice za brodove. Sigurnosni ventili klopoću, gorivo kulja kroz crijevo, na zidiću ispod znaka Zabranjeno pušenje puše konzumenti kofi tu gou and piva tu sit, i, srećom, sve ove godine nije došlo do eksplozije koja bi zasjenila novogodišnji vatromet i potaracala jedan dio grada koji je i stambena zona. Jeste možda negdje čuli da je prioritet ovu bombu iz centra grada premjestiti na manje opasnu lokaciju? Naravno da niste. Očito su standardi sigurnosti usavršeni do te mjere da je pumpa manje opasna nego Zippo upaljač, samo ja nemam pojma o tome.

Općenito, kriteriji su se promijenili. Pogledajte ko je do jučer bio predsjednik svjetionika demokracije, najveće ekonomske i vojne sile na svijetu. Retard je imao prst na nuklearnom okidaču 4 godine, a ja brinem o nekoj pumpi u Makarskoj. Raspoloženje mi luta od ljutnje do zen faze. Da rukne pumpa i ode cili kvart u tri p.m. vjerojatno bi podigao nagorjele obrve, slegnuo ramenima i s tupom rezignacijom promrmljao: A, šta sam vam reka…

No, dobro. Ne želim postati nekakva kolumnistička špija koja samo hoda okolo i prokazuje propuste u zdravoj pameti. Svatko od nas ima više identiteta, pa sam ja tako i otac, i suprug, prijatelj i turistički radnik, i član amaterske kazališne skupine, pa fantastičan bućar fri stajlom i još puno toga… Problem nastaje kad se svedete samo na jedan identitet, kad ste samo taj jedan lik i sve ostale svoje sastavne dijelove isključujete u korist tog jednog. Fanatik. Jako nezdravo za vas i za okolinu. Fanatičnost su kroz povijest uglavnom tražile iščašene vjerske, nacionalističke i vojne organizacije, na primjer ISIL, Križari, Nacisti, NKVD, Kamikaze i Crveni Kmeri…

Oglas

Rupu u društvenim devijacijama koju za sobom ostavljaju ove propale humanističke organizacije, odanost članova ideji i pokretu pokušavaju nadomjestiti političke stranke. Neki uspjesi se bilježe ali smrću ideologije, ostao je samo kapital kao motivacijski faktor stranačkog tijela. Teško je postić križarsku razinu predanosti članova, kad se barata nečim tako nestalnim i fluidnim kao kapital. Borba da on ne promjeni vlasnika, da ne završi u tuđem džepu, iscrpljuje potencijale aparatčika i guši njihove ostale ljudske i eventualno moralne identitete. Dakle ono što se ne napravi, ukrade ili uništi nije ništa osobno nego nema se vremena raditi drugačije.

Nema se vremena biti čovjek među ljudima. Dakle, sve ovo pišem kako ne bi više špijava o pumpama, i čudio se drugim sramotama u našem prostoru i društvenom uređenju. Odbacujem taj špijunski identitet. Uostalom, vidite ih isto kao i ja. Više se ni ne koriste okriljem noći. Društvo se već dugo resetira na osnovne građevne elemente, one dominantne prije Francuske revolucije: crkvu, plemstvo i vojsku… i svi ostali (kad dođu na red).

Shodno poretku i moralu, krade se po zakonu i mimo njega. Radi se na tome stalno. Nema vremena za pumpe. Ali kad se krade zdravlje, zadnji i možda najveći kapital našeg kapitalizma, onaj koji bi trebao biti jednako distribuiran u sve vene, onda čemu se još treba čuditi?
Nekoj bombi na Rivi? Ma dajte, molim vas…
Piše: Davor Šegota