Pisao sam i prije (i nadao se da nisam u pravu) kako ćemo potezom pera izgubiti ljetnu pozornicu. Pisao sam i vjerovao da to ipak nije istina. Kako sam naivan, to je odavno bilo riješeno. Prije par dana, tu na našem portalu pročitam članak da će se milošću Splitsko-makarske nadbiskupije ljetna pozornica moći koristiti za Makarsko kulturno ljeto, iako već postoji građevinska dozvola za taj prostor. Građevinska dozvola za stambeno poslovni objekt koji gradi nadbiskupija. Stambeno-poslovni objekt za koji se samo zna da će biti stambeno-poslovni objekt. Sve drugo je obavijeno tajnom nalik na one Fatimske. Ogroman prostor u srid grada, na Rivi, za koji niko ne smije znati šta će biti. Dva su pitanja za gradske vlasti: Znaju li šta će u tom prostoru stvarno biti; šoping centar, etažna garaža, dom za umirovljene svećenike?… i drugo pitanje je zašto se to ne smije znati? Ne znaš šta je gore… da Grad ne zna šta se gradi ili da zna pa šuti. U prvom slučaju je to sramota, a u drugom zavjera šutnje protiv vlastitih građana. Čisto sumnjam da se stambeni i poslovni prostori grade, a da se već bar dobrim dijelom ne znaju korisnici. Onda,čemu takva stidljivost i suzdržanost glede skidanja vela s namjene prostora?

Šta vi mislite? Osobno ne mogu prihvatiti objašnjenje koje pojednostavljeno zvuči ovako: to je njihovo, crkovno, pa mogu u okviru zakona radit šta žele. Da se razumijemo, ja ne sporim da je to punopravno korištenje vlastitog prostora, i da je (valjda) sve po zakonu. Ali… od dvije tisuće godina stare institucije koja nas uz sav svoj trud očito nije uspjela učiniti boljim ljudima, ne očekujem prozirnost nego bar transparentnost… najjača duhovna organizacija u Hrvata oduzima prostor potrebitima, građevinski napastuje prostor korišten također samo za ono duhovno. Šeretski nakrivljenom biskupskom kapicom radi se nekakav spin, a do dovođenja pred gotov čin obraz se skriva iza općenitih formulacija.

Oduzimanje, povrat, privedeno svrsi, kompenzacija… sve su to riječi koje su mogle biti ključne u nekom drugačijem raspletu. Prostor kina i prostor ljetne pozornice trebali su ostati u gradskim rukama, ako ne kroz vlasništvo, onda kao dugoročni najam. Moglo se sve procijeniti i kompenzirati nadbiskupiji na razne načine jer i kino i pozornica su prostor koji je bio priveden svrsi. Ali jednim davnim grijehom struktura bivših gradskih vlasti, kupovinom mjesta u Raju, cijeli taj prostor je bez euharistijske transsupstancijacije prešao iz duhovnog u materijalno. Lijepo i novozavjetno skromno.

Notoran je nedostatak prostora u kojima bi se kultura trenirala jer nema teretana u kojima bi dizali mentalne utege. Ta prezrena disciplina je za svoje mukom uvježbane nastupe imala samo tu ljetnu pozornicu (nemojte mi ni spominjat Arte dvoranu koja može poslužiti samo za manji klavirski koncert i koja je uostalom i službeno dvorana Glazbene škole. Za sve ostalo je nedostatna scenski i sadržajno). Dakle, i lokalni antitalenti i oni koji za skupe pare dođu iz ostalih dijelova Hrvatske mogu u budućnosti birati za svoje nastupe između parkinga na Osejavi, glavnog gradskog trga i valjda Velikog mula. Hvala Bogu, zato ćemo imati još stambeno- poslovnih prostora, a to složit ćete se, nije mali doprinos duhovnom sadržaju naše zajednice.

Možda zvučim malo razočarano, ali nekako mi ne ide u glavu da duhovnici dave duhovno, pravno imali pravo ili ne. Ako pretendiraš biti moralni temelj zajednice, širiti dobru vijest i volju, onda je to u suprotnosti s dominacijom materijalno vrijednosnog sustava, i ostvarivanjem dobiti na funkcionalno postojećim javnim prostorima.

Ma, ustvari svejedno je oće li ljetna pozornica biti parkiralište ili prostor za trafo stanicu, a bivše kino restoran ili dućan… ko gubi ima pravo da se ljuti. Ljutite se. Imate pravo kad nemate ništa drugo.
Piše Davor Šegota