„Mi se razlikujemo od ostalih država po tome što čovjeka koji se drži podalje od javnog života smatramo beskorisnim.“ Ovako je zborio Periklo, jedan od najuspješnijih državnika drevne Atene. Od njih smo pokupili ovaj virus demokracije, na njihovim kulturnim dosezima je nastao Rim sa svojim carstvom i papinstvom, dakle korijeni zapadne civilizacije.

Čemu ova kratka lekcija iz povijesti, koju vas većina i onako zna, pitate se? To je zato što je vrijeme izbornih kampanja. Mene to vrijeme zbilja veseli, kao božićni blagdani, kao Dan državnosti ili neki sličan društveni doživljaj koji izaziva ushit. Kao Snježna kraljica na Sljemenu. Kao osnivanje poduzeća za izgradnju žičare. Ja jednostavno raspametim. Iako je uglavnom tužno doživjeti šta sve popliva u političkom cunamiju kad bujice egotripova napune odvode i izbiju šahte, kad programi, projekti i obećanja tuku u mozak kao garbinada o podlokanu rivu, priznajte bar je zabavno. Adrenalin se osjeti u bitkama plakata, baloni i kabanice s prigodnim sloganima bojaju grad, a intelektualni napori da se doskočicom doskoči doskočici, da se angažira bolji bend, da se bude veći rodoljub i u goste pozove što viđeniji uglednik, svakodnevicu čine manje ispraznom i bezveznom. Bez obzira kakvi vam politički afiniteti bili, bez obzira želite li za naredne četiri godine ustoličiti new primitives ili old primitives, ili paranezavisne primitives… ne možete negirati kako nam društvena scena živne. Svako malo zvučnici bubaju Thompsona ili neke tamo lijeve pjesmuljke, mikrofoni urlaju hoćemo, pa onda i šta nećemo, dijeli se vino, rakija i domaća hrana jer svi smo mi naši. Prolaze auta s portavoče, izvikuju se parole što strašno zvuče i tek tad vam bude jasno da je budućnost svijetla.

Ali… imamo jedan problem. Većina ili bar pola vas nezahvalnika nikako da povjeruje u ovu priču. Zašto? Kao… nešto ste pametniji, neću politiku u moju butigu, gledam svoja posla. Kako da ne… Ekskluzivno za vas koji mislite da ste izuzeti od politike, da vas se to ne tiče, da ste iznad toga, ponovit ću Perikla: ko se drži dalje od javnog života smatra se beskorisnim.

Oglas

Dragi beskorisnici, bez obzira koliko vaše zvanje, posao koji obavljate bio bitan u apsolutnom smislu, u relativnom ste niko i ništa.Naravno, sad se pravite da nemate pojma o čemu govorim. Dobro, pojasnit ću: izlazak na lokalne izbore. Vas pola ne glasuje jer vas to ne zanima. Skrivate se iza floskula tipa svi su oni isti. Ne da vam se birati, izdvojiti pet minuta jedne vaše tako sadržajem ispunjene nedilje i zaokružiti neko ime, listu.

Zbog vas, lijenih i neodgovornih, perpetuiramo situaciju da odličnik dolazi na vlast s pola od pola ukupnog broja glasova, i onda se prešetava gradom kao nekakav narodni tribun. Direktno izabran jedino od stranačke vojske, budite bez brige da će vam taj politički top provincijskog kalibra u svakoj budućnosti multiverzuma sjediti u općini i pozivati se na demokratske izbore.

Zar ne bi bilo zgodno da jednom svi glasači izađu na izbore? Ono, baš svi. I da se bar jednom vidi šta zbilja ljudi žele. Ne mogu niti pretpostaviti šta bi ova polovica koja misli da je iznad nas koji glasujemo, koja ne želi participirati u real političkom svijetu, a koja se potom najviše skanjuje rezultatima izbora i posljedično ima najviše prigovora na izabrane vlastodršce… šta bi oni izabrali. Kao društveni eksperiment, kao otrežnjenje nekima i na iznenađenje drugima trebalo bi jednom pokušati saznati kroz izborne listiće šta u stvari mislimo. Bar lokalno.

Glasovanje je anonimno, poslije možete lagati ili nikome ne morate reći za koga ste dali glas. Ne morate se bojati, ne morate se skrivati, ne morate se praviti da vas se to ne tiče, pa onda popizditi kad vašoj društvenoj skupini oduzmu neka prava ili povise davanja. Treba li zbilja ponoviti stoput izrečenu maksimu: ako se vi ne bavite politikom, ona se bavi vama.

Realno, postoje ovi iz stranaka koji bi za svoju stranku glasali i da je na mjestu nositelja liste korpo morto. Kod njih je motivacija i politički nerv više nego jasan. A onda ste ostali svi vi ostali. Tiha većina. To tiha većina je tepanje, a istina bi mogla biti sažeta u paroli: Ne budi šupak – budi glasač.

Piše Davor Šegota /foto O. F.