Nisam siguran jesam li spominjao u svojim kolumnama da su po mom mišljenju murve ružna i beskorisna stabla. Još manje sam impresioniran ljepotom i korisnošću palmi. Rugobne murve su cijelu zimu gole, kvrgave kao prsti kakve Babe Jage i drugih vještica iz praslavenskih mitova. Na vrhovima tih prema nebu vapijućih kosturskih prstiju rastu izdanci kao dugi nokti. Sve su gole murve u skladu s tom svojom vještičjom dušom tamne, crne i nerijetko gubave. Njihov plod je granično jestiva bobica koja ostavlja trajne mače na košuljama prolaznika, ili na kamenu rive. Stoga ih treba stalno šišati tako da se fina svota iz gradskog proračuna izdvaja i za to. Da rezimiram: rugobe, skupe za održavanje, ne daju ni plod ni bogznakakav hlad. Možda su dobre za vješanje i da na njima gavran predahne. Jedino gluplje i beskorisnije autohtono stablo je kok, ali neću sad o njemu. Naravno, sve ovo nabrojano će biti argument nekome ko odlučuje u korist toga da na rivi bude horor drvored murve.

Nešto manje su mi iritantne palme, jer nisu toliko ružne iako su prilično bezvezne. I one daju plod koji može poslužiti da kroz plastičnu pljucu nekome izbijete oko (zaboravljene vještine moje mladosti), hlad apsolutno nikakav, a na svakoj jačoj buri otpadne koja grana od sto kila. Sad su ih napali i egzotični kukci pa su jedne i proćelave, No, ajde palma je simbol egzotičnih otoka i ljetovališta, pa se u toj simbolici može tražiti razlog zašto je neko odlučio baš njih saditi po Dalmaciji, falsificirajući krajolik i prilagođavajući ga popularnim vizurama razglednica. Svaki Čeh će se ponosno slikati kraj palme, kao što se i svaki Hrvat u novoj skijaškoj jaketi slika na Kupresu u pozi osvajača Himalaje. U tvornici snova palma još može naći svoje mjesto, ali murvu ne bi ni Tim Barton uspio progurati u svoje freak crtane filmove.

Svi koji ste dogurali do ovog dijela teksta vjerojatno se s pravom pitate otkud ovakav herbicidna vatrenost izričaja i kamo to vodi. Heh… logičan nastavak je recimo fontana na Trgu 156. brigade… jer kako možete osjetiti u zraku koji miriše po novim kravatama i goloj ambiciji, vrijeme je izbora. Lokalnih izbora.

Oglas

Tako svake četiri godine dođe vrijeme da čujemo di smo i šta smo, da osluhnemo zamorne rekapitulacije učinjenog i pravedničke liste propuštenog. Podjednako je sve neuvjerljivo, brzo se pretvori u osobno, i dramaturški je prilično predvidivo. No, ipak, u provincijskom siromaštvu društvenih događanja, izbori bilo koje vrste su pravo osvježenje i uživancija. Prije sam mislio da na lokalnim izborima ne treba ideologija, da joj nema mjesta i da su oni tek od komunalnog značenja. Kako sam bio u krivu. Otkad su ideologije umrle, i imamo samo ovaj rani kapitalizam, otkad se uspjeh i neuspjeh mjere novcem, otkad cijela paleta naših različitih boja života stane u takujin, a takujin u Armani odijelo, a Armani u Mercedes sa rotirkom… otad se zalažem za povratak ideologija. Ne jedne, nego onih suprotstavljenih. Želim da se kandidati ekonomski zakrve oko Keynesa i Friedmana, oko npr. nereguliranog stambenog tržišta, tog mahom hercegovačkog laissez-faira, i mogućnosti reguliranog tržišta s velikim utjecajem grada, županije… a ne da se broje šahte i kandelaberi, što ne spada u genijalnost, vizionarstvo ili dobročinstvo izabrane vlasti, već u njihov posao.

I dalje mislite da to nema blage veze s murvama, palmama i fontanom? Ima… naime, nekad davno još u vrijeme Jugoslavije neki ljudi su bili u poziciji donijeti odluke da se sadi ovo ili ono stablo, da se nagrdi ovaj ili onaj teren, te, bez puno pameti i stručnosti, ali uvijek legalno (nekad odlukom CK, danas vijećnika) nametali svoj osobni ukus svima. Šta mislite da je bio referendum hoće li na rivu posaditi palme ili recimo kostele (pred istoimenim kafićem je najbolja prirodna hladovina)? Nije bilo toga… nekom baji su se svidile palme ili ih je bio jeftin uvoz iz zemalja Nesvrstanih i posljedica toga je Riva kakvu imamo narednih petsto godina. Trg 156. brigade je u nedostatku javnih prostora bio mali bombon na kojem se organiziralo svakakvih događanja… sve dok jedan moćnik, kojem niko nije mogao reći ne, nije naguzio tu kičastu fontanu i tako trajno razbio jedinstvo trga. I danas postoje ljudi čija riječ vrijedi više od svih struka, i ako oni daju smjernice šta neki prostor treba biti, onda će to i biti. Javni natječaji će pružiti legitimnost, vijeće legalnost i osobna ideja nekog despota je spremna za realizaciju.

Vrijeme je izbora. Nije vrijeme despota. Hladovina svima, ne samo njima.
Piše: Davor Šegota