Siguran sam da je većini mještana Makarske (status građana treba zaslužiti, to je civilizacijska stepenica više) promaknula novinska vijest kako će Vijeće gradske četvrti Trešnjevka-sjever (10 za, 3 protiv, 4 suzdržana) graditi NLO sletište, i to četvrto takvo u svijetu uopće. Dakle, nakon Kanade, Francuske i Nizozemske eto i mi (Hrvati) ćemo imati sletno-uzletnu pistu za leteće tanjure. Zar to nije izvrsna ideja? Ono što je nepravedno prošlo ispod radara, a vezano uz ovu vijest je kako će se NLO pista kao turistička atrakcija nalaziti unutar parka koji će imati i: kino, kazalište i čitaonicu na otvorenom, prošireni park za vježbanje, montažni nogometni teren, stolove za stolni tenis, ostale sportsko rekreacijske sadržaje i drvene kućice s ugostiteljskom ponudom. Navodno su sletne staze u Alberti, Bordou i Utrechtu (tamo živi Đoni Štulić) pravi magneti za turiste. U članku se ne pojašnjava po čemu bi vanzemaljci trebali znati da je to sletna staza za njih, a ne tamo neka ledina, kojim oznakama se obilježava i zašto bi sletjeli baš tu, a ne npr. na Poljud gdje objektivno mogu naći više srodnih duša svih vjera i rasa.
No, vratimo se ovom što uz pistu ide: kazalište, kino, čitaonica na otvorenom, sportski sadržaji… Aj, kako to jednom kvartu u Zagrebu dođe kao normalni sadržaj, a kod nas je predmet pedeset godina neuspješnih rasprava? Odakle njima drčnost, potreba, na kraju odakle im lova da tako siju kina, kazališta i sportske terene, a nama sirotinji treba i spomenik pokloniti? Poštuju li oni proceduru i vertikalu? Tko su ti ljudi koji mogu izgurati te projekte? Sumnjivo je sve to… Očito je da nisu naši, osim možda ovih koji bi držali čuveni kulturno-umjetnički segment drvenih kućica s ugostiteljskom ponudom.
Ovih dana se opet čuju razne vijesti o infrastrukturnim objektima kulture, pa tako će se obnoviti Villa Irena, a dolaze i ideje struke da se taj prostor još dogradi ljetnom pozornicom… Reakcije vlasti su, naravno, negativne, naime, dogradonačelnik je oštro protiv svake izgradnje, a vjeruje da će i gradonačelnik biti… kao da je to stvar uvjerenja pojedinca, a ne zakona. I ja sam protiv izgradnje na plaži, kao što sam protiv izgradnje na Osejavi koja se vidim uredno minira s blagoslovom tih istih zaštitnika prostora. Nisam protiv gradnje samo iz prvoloptaškog razloga tzv. betoniranja, već zbog toga što navedeni prostor ne odgovara potrebama neke pozornice.
Sve se može improvizirati, pa tako su već uz improvizacije za razna događanja korišteni parkirališta i gradski trgovi, spomenik palim borcima, Sv.Petar i Kotišina, a ništa od toga nije prikladno niti izgrađeno kao prostor za kulturna događanja. Ako se npr. scena ne može dovesti na pozornicu i ostaviti tamo zaštićena i nakon predstave, ako se glumci nemaju gdje presvući, ako gledatelji ne mogu doći zbog izoliranosti ili teškoće samog prilaza ili zbog nedostatka parkinga, ako postoji opasnost od požara… onda to nije dobro mjesto za takav sadržaj.
Recimo, zahvaljujući jako kvalitetnom i radišnom pojedincu L.V., izboksana su sredstva za obnovu kaštela u Kotišini. To je krasno napravljeno i izvrsna ideja. Ali, nažalost, nalazi se u okruženju sramotne zapuštenosti. Dakle, do tog simbola sposobnosti struktura da isisaju novce iz raznoraznih fondova, ne može se doći jer se srušila zapuštena cestica koja je vodila iz Makarske ka novorođenoj turističkoj atrakciji. Da je i ostala ta jadna jednotračna prometnica, njom ne može prići ništa više od osobnog vozila pa bi mi bilo interesantno čuti na koji način bi obnovljeni kaštel bilježio velik broj posjetitelja. Možda bi goste trebalo organizirati po hotelima u četverorede i jašući uz njih potjerati ih uzbrdo, pa bi dio i došao do cilja. Nadalje, u sramoti koja do neba vapi, selo Kotišina duboko u 21. stoljeću još nema vode. Selo se nalazi se na tolikoj udaljenosti od Makarske da bi malo bolji bacač kamena s ramena lakoćom razbio prozor na zgradi općine. Ima selo realiziran milijunski projekt ali vode, jebiga, i dalje nema.
Doduše, ima planova i obećanja da će bit. Nema ni ceste, ali obnavlja se. Bit će. Do tada, usamljen u svojoj veličanstvenosti, solarno energetiziran na obronku planine sjaji obnovljeni kaštel kojem prići jedino mogu planinari ako nose svoje zalihe vode. A, ko je moga znat da će to tako bit? Vis major…
Da bi stvar bila bolja, odmah ispod sela je nova zgrada Vodovoda. Svi mi kolokvijalno zovemo tu firmu Vodovod, a punim imenom je Vodovod i Kanalizacija. E, vidite, ta nova zgrada Vodovoda i Kanalizacije nema kanalizaciju, nego se iz kancelarija kaka direkt u fonju. Od takvih majstora koji ni sebi ne mogu osigurati kanalizaciju teško je očekivati da će nekome drugome donijeti dobra u okviru opisa svog radnog mjesta… Počeo sam s NLO sletištem i pratećim sadržajima kao dobrom idejom, ali priča me odnila ravno u kanalizaciju. Ispričavam se.
Možda je za razmisliti, ako već nemamo prostora za kazališta i kina, pozornice i parkove, možda da napravimo sletnu stazu za one koji su pali s Marsa.
Piše Davor Šegota
