Neandertalci su imali mozak od 1500 kubika, dok mi vozimo ovaj sadašnji od 1300 kubika. Znanstvenici više nemaju nikakve sumnje da je neandertalac bio jako inteligentan, iako ga svi zamišljamo kao polumajmuna u životinjskom krznu s toljagom u ruci.
Neandertalac, vrsta čovjeka s kojom smo jednom davno dijelili planet, bio je u to vrijeme jači i inteligentniji od nas, homo sapiensa. Znao je loviti i kuhati, izrađivati odjeću i nakit, slikao je po zidovima špilja i pokapao svoje umrle. Kako to da smo onda mi opstali, proživili ledena doba i ko zna kakve sve nedaće, a jači i pametniji neandertalci nisu? Prevladavajuće mišljenje je da su ljudi imali bolje socijalne vještine, bolje učili od drugih i oslanjali se jedni na druge.
Za razliku od „genijalnih“ i relativno usamljenih neandertalaca, mi smo formirali veće zajednice unutar kojih je bilo lakše preživjeti. I preživjeli smo, za razliku od naših izoliranih dalekih rođaka koji su se pravili pametni i furali svoj „ne triba mi niko“ kulerski đir. Čiča-miča gotova priča. Kao i svaka dobra priča i ova ima pouku, a to je shvatili ste: udruživanje.
Dakle, sad znamo da je naša potreba za stvaranjem udruga instinktivna ljudska potreba jer pruža bolje šanse za opstanak. Udruživati se može na razne načine, a najpopularniji oblici udruživanja su nogometni klubovi, stranke, svi protiv jednog, Prstenova družina, udruženi zločinački pothvati i naravno udruge građana.
Imao sam sreću sudjelovati u radu nekoliko udruga građana u kulturi, a jednu sam čak i, blago meni, osnovao. S tom udrugom sam unutar proteklih dvadeset godina prošao i najbolje i najgore. Uz moj obiteljski život i vrlo neoriginalnu karijeru u turizmu, ona je postala gotovo jednako velik dio mene. Ali ne samo mene, već i puno drugih koji su sudjelovali i još sudjeluju u njenom radu.
Od zbilja neambicioznih početaka, bez prave ideje, financija, brojnosti članova, preko praznih partera i ovacija onih prepunih, do ovog trenutnog životarenja u epidemiji, udruga je postala entitet, živo biće. Kao u SF filmovima o luckastom znanstveniku koji izgubi kontrolu nad svojim izumom, tako se i ja ponekad osjećam gledajući kako ta ideja živi svoj život.
Svi članovi dolaze sa svojim stavovima, očekivanjima, talentima, i tako pune pluća udruge. Svakome od njih ona predstavlja nešto drugo, no u konačnici isto. Ponekad kako se to lijepo kaže ona može nekome biti majka, a nekome maćeha, jer je ipak samo zbroj ljudskih htijenja. Prevrtljiva je i ćudljiva, stvara opipljiva čuda i nemoguće probleme.
Podložna je bolestima administracije i sujete, zna biti sjetna i depresivna, a još češće raskalašeno, bonvivanski euforična. Kao svako živo biće ona se bori za svoj komadić neba.
Na žalost, ova udruga o kojoj pišem i koju s ostalim članovima živim, jest živo biće ali endemsko živo biće, usamljena u svom neobjašnjivo dugom trajanju. U kreativnom Big Bengu, puno ideja, nukleusa iz kojih su trebale nastati udruge u kulturi, nije doživjelo prvu zoru. S jedne strane nisu imali dovoljan gravitacijski efekt koji bi zadržao sve potrebne elemente stvaranja na okupu, dok s druge strane uvijek prijeti rušilačka snaga tamne energije. Ona kao da postoji kako bi udaljavala ljude jedne od drugih, neobjašnjiva sila čije poluge su novac i moć.
Neke udruge su se uspjele oduprijeti i početi s radom, ali dugoročno nisu mogle izdržati pritisak na dušu, tijelo i mozak. Izgorile su padu ostavljajući kratak sjajni rep i bez buke legle u masovnu grobnicu udruga, inicijativa, festivala i događanja.
Zašto je kulturni život, a unutar njega posebno udruge građana sveden na endemsko ili pokojno? Zašto se zadovoljavamo zatupljujućim ponavljanjem kvazikulturnih obrazaca kao što je Makarsko ljeto, vječito financijski poniženo i maštovito složeno poput sendviča s fitom sira i fitom šunke?
Jesmo li sami krivi? Jeli nas okvir unutar kojega jedino vrijednost ima materijalno lobotomiziralo do te mjere da se u interesu svog opstanka počinjemo bojati izlaganju drugima? Jeli nam koma prirodna ili umjetno izazvana pasivnošću institucija? Ubijaju li nas u pojam namjerno i sustavno ili novonormalno?
Na neka od ovih pitanja odgovore znam, na neka naslućujem, ali trebao bi svak za sebe o njima razmisliti.
Kultura, a pogotovo ne kulturnjaci nemaju što tražiti na barikadama. Nema revolucije u kojoj bi se visoko vijući barjak s nacrtom doma kulture vlastitom žrtvom osiguralo infrastrukturu i financiranje. Kultura kao dugoročna investicija u bolji život nije tek jedna od mogućnosti, nego jedina mogućnost, jedino cjepivo kojim se može spasiti intelektualno i moralno truljenje grada iz kojeg svak pametan bježi.
Pozivam sve odgovorne da se hitno cijepe kulturom i to ravno u čelo da bi efekt bio brži, a nuspojave svedene na nulu.
Piše Davor Šegota
