Plaši li i vas kultura? Spadate li i vi u onu skupinu ljudi koja misli da je kultura uokvirena u apstraktne umjetničke slike i smrtno dosadne opere? Smatrate li da je kultura ono čime se bave dokoni jer za ništa drugo nisu stvoreni? Bježite li kao Đavo od tamjana od pjesničkih večeri, promocija knjiga, klavirskih koncerata, filmova na trećem programu HTV-a, umjetničkih performansa i izložba slika? Bi li vam bilo draže da vaš grad u dogledno vrijeme postane Prijestolnica kulture ili da lokalni klub (pa makar u sastavu s deset Brazilaca) zaigra u višem rangu? Budi li u vama knjižnica ushit zbog količine nepročitanog znanja i ljepote izričaja, ili samo klaustrofobiju? Uživate li u zamišljenom svijetu kazališne predstave ili lagano i bolno umirete od dosade pokušavajući namjestiti guzicu na plastičnoj stolici? Je li vam ugodnije gledati balet na parkiralištu ili u HNK-a? Dakle, plaši li vas kultura?
Dobro, i ja sam navalio s pitanjima k’o mutav na telefon, a treba reći da je kultura širok pojam jer uključuje sve od prikupljenih znanja jednog društva, do jezika, kuhanja i narodnih običaja… Pojam kultura slobodno zamijenite pojmom umjetnost. Tako ćemo prilično suziti područje oduševljenja ili strahova, ovisno o osobnim preferencijama.
E, da… Neki vid umjetnosti je ovako sam sebi namjestiti zamku. Naime, umjetnost je praktično nemoguće definirati usprkos pokušajima različitih mislioca, a posljedicu, tj. umjetničko djelo, još teže. Ne znam gdje sam čitao (Terry Eagleton?), i jako mi se svidio zaključak da je umjetničko djelo ustvari samo ono što umjetničkim djelom proglase kritičari umjetnosti. Naravno, na ovo se onako, laički, nameće pitanje kako se postaje kritičar umjetnosti, kao i zločesta insinuacija da su kritičari umjetnosti mahom oni koji nisu uspjeli kao umjetnici. Vrag će ga znati… S ovoliko neodgovorenih pitanja o samoj prirodi umjetnosti i umjetničkog djela sasvim bi prirodno bilo bojati se nepoznatog. Bar je to normalna ljudska reakcija. Umjetnost koju jednom svevažećom definicijom ne možemo obuhvatiti, čini se onkraj ljudskog i poznatog pa zbog toga i neobjašnjivom. Odgovor na moje pitanje plaši li vas kultura, odnosno, umjetnost logično bi morao biti potvrdan: ja sam samo čovjek, dakle, da, bojim se nepoznatog. A opet… ima li nešto što više smatramo ljudskim od te čudnovate sposobnosti stvaranja?
„Čovjek se rađa umjetnikom, kao što se vodeni konj rađa kao vodeni konj; i možete se učiniti umjetnikom u jednakoj mjeri u kojoj se možete učiniti žirafom.“ (John Ruskin viktorijanski kritičar, filozof i patron umjetnosti)
Jedna od rijetkih stvari koja nas razlikuje od naših životinjskih rođaka je mogućnost apstraktnog razmišljanja i stvaranje umjetničkih djela. I to nam je izgleda urođeno. Možete naučiti crtati, ali ne možete učenjem postati vrhunski slikar, kao ni pisac ni glumac. S tim se rađamo. Odnosno, s tim se rađaju neki sretnici, a ne baš svi mi, nažalost. Dakle, u skladu s tim se onda ne bi trebali plašiti umjetnosti? Pa eto, izbor je na vama.
Naravno, ne mora se voljeti umjetnost u svim njenim izričajima. Evo, da ja prvi otvorim dušu: balet je nešto što nikad nisam shvatio ni zavolio, iz opera mogu zviždati samo arije ili imati rington na mobitelu. Apstraktno slikarstvo mi je gotovo u cijelosti nezanimljiva dekorativna kategorija, a naročito izbjegavam performanse svih vrsta…
Usprkos mom tako očito ljudskom i ograničenom doživljaju umjetnosti, često sam onako hrabro iza leđa bio optuživan da vodim kazališnu udrugu koja je zatvoreno, elitističko društvo u koje se ne može tek tako upasti. Ništa nije dalje od istine i to bi mogao nadugo i naširoko elaborirati, ali reći ću samo da je ta udruga toliko elitna da ne postoji niti audicija za prijem, a ja koji je vodim volonterski nisam po ničemu osim upitnog talenta i velike volje kvalificiran za taj posao. Bojim se da svi oni strahovi i poimanja umjetnosti koje sam prije naveo ostavljaju traga i na udrugama u kulturi te im tako direktno ili posredno otežavaju rad. I onako sve s kulturnim ili umjetničkim predznakom ima status svinje u Teheranu i niko pravovjeran baš ne želi imati puno posla s tim. Volio bi da je drugačije, ali objektivno gledajući nije. Razumijem da je puno lakše potisnuti želju za pokušajem umjetničkog izražavanja nego se izložiti kritici.
Razumijem i mentalne okove provincije i patrijarhalnog odgoja, gdje cinizam mahale guši sve različito. Sve je to tako od stoljeća sedmog i nije ništa novo. Napredak u razmišljanju se ne može ostvariti nekakvom revolucijom kulturnjaka niti se može bazirati na rijetkim pojedinačnim uspjesima udruga. Promjena paradigme, počinje od odnosa institucija nadležnih za kulturu, njihovog davanja značaja zapuštenoj društvenoj stvarnosti pa unutar toga i njezinim umjetničkim aspiracijama. Jednom kad odnos tih institucija prema kulturi ne bude samo bacanje novčića u šešir uličnog svirača, i to radi podizanja osjećaja vlastite vrijednosti, tada ćemo biti na pravom tragu. Koliko je to važno, puno bolje od mene rekao je jedan od naših najvećih pisaca:
„Umjetnošću čovjek mjeri vrijednost svojih nazora o svijetu i o zbivanju. S njom se čovjek miče tminama i fosforescira na mračnom dnu stvarnosti, osvjetljavajući svoju tamnu stazu njenim sjajem, kao magičnim sumpornim okom, i tako se miče između zvijezda i tako živi.“ Miroslav Krleža
Piše: Davor Šegota / foto Goran Morović/ilustracija O.F.
