Sve što je lijepo kratko traje. Uvjeren sam kako je tu životnu istinu vjerojatno prva spoznala i onda razočarano izrekla neka žena, ali ću tu misao zadržati za sebe. Dakle, pošteno prema tebi rijetki moj čitatelju, i iskreno prema sebi, stavljam točkicu na i ove naše jednosmjerne komunikacije. Gravitacijski uteg provincije za koji sam lancima vezan, junački sam vukao kroz sve kolumne zveckajući upozoravajuće. Kao neka suđenica pokajnica što pletući niti društvenog života konačno progovori o sudbini, ja sam kukao i naricao, trudio se prikazati i dokazati ono što već i onako znate, samo vas baš i nije puno briga. Razumljivo.
Dobro, ajde, ima sigurno nekih koje sam malo trznuo pokojom rečenicom, i onih kojima sam samo potvrdio njihovo mišljenje. Možda sam nekog nasmijao ili rastužio, ali, sve u svemu, prilično sam zadovoljan napisanim, a vama kako vam drago.

Ostalo je naravno puno toga što se da reći o našem zapuštenom društvenom životu, o vječitoj enigmi odabira gradskih prioriteta, o znanju, želji, sposobnosti i mogućnostima svih dionika uljudbe na našem sve skučenijem životnom prostoru. Usprkos tome, odlučio sam da ovo 25. javljanje u bespuća interneta putem portala Makarska danas, kojem dugujem zahvalnost što me uopće pozvao na svoje stranice, bude i posljednje u ciklusu kolumni Gravitacija provincije. Naime, kopajući po memoriji svog kompjutera u potrazi za nečim desetim, spoznah da sam gotovo svake godine počevši tamo negdje od 2005. davao dijagnoze, analize i prijedloge za poboljšanje stanja na lokalnoj kulturnoj sceni. Tekstovi su pisani za javnu i za internu upotrebu, a u njima sam se obrušavao na neaktivnost institucija, tražio pravedniju raspodjelu gradskog proračuna, izgradnju kulturne infrastrukture od ljudi do objekata, molio i kumio da se promjeni način gledanja na kulturu.

Govorio sam o potencijalu sinergije turizma i kulture, bunio se protiv financijski privilegiranih manifestacija i zahtijevao da se promjeni nepovoljni omjer ulaganja u domaću proizvodnju kulture naspram nekritičnog i preskupog uvoza kulturnih događanja. Iz godine u godinu ponavljao sam ove svoje mantre prilagođavajući ih različitim oblicima kulturocida koji je na djelu sve ovo vrijeme. Osim što sam sebe uspio afirmirati kao produktivnog, ali dozlaboga teškog i tvrdoglavog šampiona vlastitih ideja, ostavio sam samo plitke ubodne rane na tvrdoj koži odgovornih, kao ubode komaraca na slonu koji je u sobi.

Oglas

O kojem se uporno ne priča. I tako čitajući te svoje starije tekstove, sa žaljenjem sam ustanovio da se zbilja kao na Srzićevom kavaliricu, vrtimo i u krug i oko sebe. Teme su već dvadeset godina iste, uvjeti slični, glave identične, volja nepostojeća, a ruke u džepovima. Slažem se da bolne teme treba ponavljati, tražiti rješenja i biti uporan, ali ja bi, drugovi i drugarice, sad štafetu predao malo nekom drugom, pa nek održava živim plamen borbe za bolje sutra. Ja ću iz nekog kafića, s pozornice ili korniša i dalje promatrati kuda idu divlje svinje, ali micat ću im se s puta.

Čekat ću pritajen, da prvenstveno postanemo iskreni prema sebi, kad bi se konačno javno reklo do čega nam je i koliko stalo. Taj trenutak koji nosi promjene će te prepoznati po tome što će prvo klape prestati pjevati o izmišljenim srednjovjekovnim težačkim motivima i konačno opjevati apartmane i ležaljke povišću pritrujene. Njima će se pridružiti Turistička zajednica oglašavajući se sloganom „Ovo svak može platiti“, a gradska vlast (neka buduća) s onim kvazigrunfovskim „Bilo je i većih problema, pa ih nismo riješili“.

Do tog trenutka, do katarze i iskrene ispovjedi institucija i građana jedan na jedan u ogledalu, dakle, do daljnjeg (ako izdržim javno šutit toliko)… lijepo vas pozdravljam. Nemojte sad plakati, bili ste krasna publika, stoga nek vas Bog blagoslovi, zdravlje posluži, a gravitacija provincije zadrži s obje noge na zemlji. Sretno.
Piše Davor Šegota