Ovako je to bilo redom: Bog ili Bog zna, Ništa, pa onda Nešto/Singularitet, Veliki prasak, Atomi, Zvijezde, Zemlja, i konačno Život. Putujući dalje niz vremensku crtu neki misle da ste vi, ja i sve ostalo nastali evolucijom, a neki vjeruju da je sve kreacija inteligentnog Dizajnera. To je nebitno. Meni je važno da ste tu jer kome bi ja inače pisao. Dakle sad kad sam vam dao odgovore na najteža pitanja, i više za vas nema tajni svemira ni postanka života, opravdano tražite od mene da vam objasnim zašto nam je ovako kako je u našoj lipoj Mezopotamiji, tu između rijeka Cetine (Tigris) i Neretve (Eufrat). Mala digresija… Nekad se ovaj prostor nazivao i Paganija. Trebalo bi razmisliti o vraćanju tog ljupkog imena, npr. Pagansko kulturno ljeto Makarska, Pagansko gradsko vijeće Makarske i sl.

Evo male pomoći od Aristotela: „Polis (grad) nije udruženje za obitavanje na zajedničkom mjestu ili u svrhu sprečavanja međusobnih nepravdi i olakšavanja razmjene (premda su polisu ti uvjeti nužni, oni nisu dovoljni). Cilj i svrha polisa jest dobar život, a sredstvo za taj cilj jesu institucije društvenog života.“

Grad (naseljeno mjesto Makarska) koji se samo bavi trgovanjem, ekonomskom razmjenom valute za krevet ili ležaljku na plaži, a u isto vrijeme je ravnodušan spram moralnog i građanskog obrazovanja svojih građana, osuđen je na status pripizde ljetovališnog tipa. Ako je Aristotel prije skoro dvi i po tisuće godina shvatio u čemu je bit zajedničkog življenja na određenom geografskom području, kako za ime Boga i Evolucije ne mogu to oni koji obnašaju vlast otkad je god suvremene, samostalne i međunarodno priznate Hrvatske.

Oglas

Krenite redom kroz institucije društvenog života našeg naseljenog mjesta, pa će te ubrzo shvatiti da ih ili nema ili imaju status Potemkinovih fasada. Proplamsaji duhovnosti vlasti rezultiraju tragičnim ishodima, pa tako uz navodnu dobru volju da se pomogne konstituciji ili održanju institucija društvenog života, dobijete Frankenštajn rješenja kao što je Gradski Muzej u Vili Ireni na plaži. Tako je to, kad se u nešto ne razumiš. Nebuloznost ovog projekta, s kojim će se sigurno mahati kao barjakom opredijeljenosti vlasti za investiranje u kulturu, je šaka u oko Aristotelu. Kad god mislite da ne može gluplje… Evo ti ga na. Da me se krivo ne shvati, neka muzeja tamo, nek konačno dobije pristojan prostor koji ne prokišnjava, nek ga pojede sol, zapišavaju kupači i nek figura ko svjetionik kulture u okruženju đet skija, dušeka i preglasnih bič barova. Ali ako je i jedan prostor mogao biti komercijaliziran, pa onda na njemu zarađena sredstva uložiti u kulturu – onda je to ta Vila Irena. Jedina imbecilnija inicijativa od ove kvazikulturne egzibicije, bila je za vrijeme komunističkog mraka kad je taj prostor korišten(?) kao Partijska škola.

Jasno mi je da ekipa iz Gradskog muzeja pristaje na preseljenje jer bolje Vila nego rupa u kojoj su već godinama. S tom Vilom, isto kao i sa zgradom tzv. Merkur 5, se u nedostatku svake kulturne strategije vječito licitiralo. Te je jedne godine knjižnica, pa Dom kulture, pa onda nije gradsko, pa je… Sad je (predizborno) po treći put Dom kulture u điru. No, neovisno o tome koja se udruga, zadruga ili institucija (mogla bi porezna uprava, zašto ne?) naseli u Vilu – isti je promašaj. Iako Sydney ima Opera House na moru, mislim da je u našim uvjetima sve osim komercijalne djelatnosti na takvoj lokaciji ludost. Kultura ne treba toćat noge u moru, ništa više nego što političke stranke trebaju imati svoje prostorije u centru grada.

Stoga svakako treba postaviti spomen ploču i uklesati tko je odgovoran za tu ideju tako da kupači i prolaznici čitaju, a ekskurzije iz unutrašnjosti mogu čuti i nešto poučno o dičnim sumerskim muževima koji su je ostvarili.

I tako od Velikog Praska do Velikog Fijaska prođe i ova kolumna.
Piše: Davor Šegota / foto:MD