Prije mjesec dana na funkciju ravnateljice Dječjeg vrtića Biokovsko zvonce došla je Marina Šprajc, a njezin dolazak dočekan je u javnosti kao prilično iznenađenje ponajprije iz razloga jer se radi o kandidatkinji iz Zagreba. Šprajc je desetak godina bila ravnateljica Dječjeg vrtića Mirjam Weller u Zagrebu, a u njezinom je predstavljanju navedeno kako je završila smjer Socijalni rad na Pravnom fakultetu te Učiteljsku akademiju.
Mjesec dana učinilo nam se kao dovoljan period da se “snimi” situacija u ustanovi i stvori početni dojam, kako od strane ravnateljice prema kolektivu, tako i od strane odgojiteljica prema novoj, svima nepoznatoj ravnateljici. Naime, do sada su se ravnateljice uglavnom birale iz redova vrtića, a sad ne samo da imamo nekoga van ustanove, nego iz jedne posve druge sredine. Sve u svemu, uz činjenicu da ravnateljicu do sada zapravno nismo upoznali, dovoljan povod za porazgovarati o prvim impresijama i poboljšanju uvjeta u ustanovi, ali i o privatnim stvarima, kao što su motivi dolaska u Makarsku koju je njezina tročlana obitelj jednoglasno izabrala za svoj novi dom.
Mjesec ste dana na čelu makarskog vrtića. Kako ste se snašli i kakvi su dojmovi?
Od prvog dana kada sam stigla u vrtić, tih prvih dana ipak malo opreznije i ja, a i moji novi kolege započeli smo svoju suradnju, no vrlo brzo je radna atmosfera bivala sve više opuštena zadržavši kvalitetu. Sada mi se čini kao da smo zajedno već duže vrijeme jer smo se zbog cijele situacije, a i naravi posla brzo i dobro upoznali. Kako je kolektiv velik, objekti dislocirani, a u svemu je sveprisutan covid-19, nisam imala priliku sjesti još sa svima uživo, no s velikim brojem jesam i prvi su dojmovi zaista pozitivni. Osjećaj koji daje hrabrost i nadu da se lakše krećemo prema naprijed.
Nakon ovih mjesec dana vjerujem da ste “snimili” situaciju pa samim time i uočili određene probleme i teškoće.Koji su to?
-Dječji vrtić je velik no i dalje ne dovoljno velik za upis sve djece kojoj je socijalizacija potrebna, za upis djece prema Državnom pedagoškom standardu. Ne dovoljno velik kako bi pružio odgojiteljima sve ono što im je potrebno za što kvalitetniji rad, kako bi pružio svakom djelatniku idealne uvjete za rad, no i dalje i usprkos tome se svatko trudi dati i daje maksimum. I većina je spremna čuti i predložiti razne promjene koje su itekako potrebne. Kako za svaku dobru promjenu ipak treba nešto vremena, tako će trebati i za sve što nas očekuje u godinama koje dolaze. Od uređenja eksterijera, preko uređenja interijera, uz promjene u programima koje bismo, uz kvalitetan kadar koji u vrtiću imamo, nudili roditeljima/skrbnicima kako bi djeca, prema svojim afinitetima, mogla birati između nekoliko dodatnih programa.
S druge strane, koje prednosti uočavate u odnosu na vrtić u Zagrebu u kojem ste bili ravnateljica?
-Vrtić u kojem sam bila ravnateljica bio je znatno manji i privatni što daje jednu drugačiju vrstu rada. Ovdje, u Dječjem vrtiću “Biokovsko zvonce”, svako radno mjesto ima svog djelatnika, te svatko zna što mu je činiti. Posao je podijeljen i time je svakome omogućeno da se bavi svojim zadacima. Veliki kolektiv pred svakoga stavlja odgovornost. Ovdje svatko zna i poštuje pravila, a struktura je svakako potrebna.
Koji su Vam planovi i ideje za naredno razdoblje od godinu-dvije?
-Iako sam maločas dijelom i odgovorila na ovo pitanje ne bih još spominjala sve što bih željela, čime bih voljela doprinijeti unaprjeđenju. Mjesec dana ipak nije dovoljno vremena da se napravi plan, iznese i stvore očekivanja. Što naravno ne znači da se mali koraci ka ostvarenju nekih ideja već i ne provode.
Možete li nam reći o kakvim se koracima odnosno idejama radi?
-Što se tiče programa i načina rada, naime, intencija nam je da stalno imamo tri odgojitelja, umjesto da se oslanjamo na zamjene. Upravo je sad u tijeku natječaj za 4 pripravnice i to nam daje takve mogućnosti. No sve se to rješava u hodu.
Znači li to povećanje budžeta za kadar? –Preciznije bi bilo reći da namjeravamo preusmjeriti sredstva. Na nekim stavkama se, naime, može uštedjeti, poput didaktičkog materijala i igračaka, pa bi se dio toga usmjerio u kadar. Osim sa zapošljavanjem pripravnicama to bismo riješili zapošljavanjem nekim kadrom koji je tu već bio.
Namjeravate li uvoditi neke nove programe? Jeste razgovarali s odgojiteljicama, imate li već nekakvu sliku o tome za kakvim bi eventualno programima postojala potreba?
Kad sam došla, već sam našla nekakve programe poput engleskog jezika, te muzičkog i dramskog programa. No to najprije treba ići na verifikaciju nakon čega bi se moglo nuditi kao dodatni program. Osim toga imamo i eko program koji se već provodi. Veseli me da je kadar vrlo kvalitetan i velik što omogućuje realizaciju takvih projekata.
Jesu li odgojiteljice entuzijastične oko nekih novih ideja? Inače su poznate po tome što su voljne i kadre, kako se narodski kaže, iz ničega nešto i u načelu su jako kreativne.
– Točno to! To i dalje postoji, ta vještina da od malo resursa stvore nešto kvalitetno, i baš su spremne! Imam dojam da im je najvažnije dobiti vjetar u leđa.
Najveći problem koji muči Makarsku po pitanju predškolskog odgoja je nedostatak prostora odnosno vrtića. Očekujete li da će se vrtić na Zelenki izgraditi do naredne pedagoške godine?
– Voljela bih da se vrtić do tada otvori. Bit će to veliki događaj koji će neminovno donijeti promjene koje treba dobro pripremiti. Vrlo pažljivo posložiti skupine, odnosno način rada, iskoristiti postojeće prostore. Otvaranjem novog vrtića otvaraju se nova mjesta za djecu, a time i nova radna mjesta. Otvaraju se neka nova pitanja iz kojih se mogu iznjedriti dobri, konstruktivni odgovori.
Kako se nosite s grupama koje su prekobrojne i možemo li očekivati približavanje pedagoškim standardima te u kojem roku je to realno?
– Mi, ljudi, se izgleda lako naučimo nositi s kojekakvim problemskim situacijama koje pred nas život stavlja. Uz dobru komunikaciju i dobru volju uspjevamo. Odgojiteljice uspijevaju i svaka im čast na tome. Tijekom ove pedagoške godine teško da bismo se približili pedagoškom standardu upisanih no kako djeca često izbivaju broj upisanih i prisutnih većinu vremena i nije isti.
Nemogućnost da se izgradi potrebna infrastruktura za svu djecu (pod pretpostavkom da i oni čiji roditelji nisu zaposleni imaju pravo na predškolski odgoj) do sada je rezultirala raznim idejama, pa i demografskim mjerama u obliku naknade od 1000 kuna za djecu koja ne pohađaju vrtić. Kakav je Vaš stav i imate li nekakve prijedloge za osnivača?
– Moj stav jest da svako dijete ima pravo na socijalizaciju, na odgoj i obrazovanje na neki način koji je u trenutku dostupan, u okruženju druge djece. Mi roditelji, odnosno obitelj, dajemo djetetu jedan veliki dio u stvaranju temelja za budućnost no ono što djeca uče čineći u prisustvu svojih vršnjaka uistinu je važno i neophodno.
– Postoje ideje kako bi se moglo doskočiti i rješenju tog problema, o čemu sam baš neki dan imala priliku razgovarati s osnivačem. No prvo moramo dobro isplanirati sve potrebno za realizaciju takvog jednog projekta u koji bi bila uključena djeca roditelja/skrbnika koji nisu zaposleni. Nadam se da će takve nove stvari, uz otvaranje novog objekta, riješiti problem i pružiti djeci i roditeljima/skrbnicima alternative.
Kada ste došli, bilo je raznih komentara na račun činjenice da ste došli iz Zagreba, a u smislu da su se mogli izabrati lokalni kadrovi. Možete li nam sad reći o motivima dolaska i komentirati spekulacije o okolnostima Vaše dolaska?
-Moram priznati da je i meni zanimljiva činjenica da zainteresiranost za mjesto ravnatelja nije bila zanimljiva većem broju ljudi s ovog područja. Moja obitelj i ja smo godinama razmišljali o preseljenju na more, a ideja nam je postala sve bliža i jasnija nakon pojave covid-19 te potresa koji smo doživjeli 22.3.2020. u rano jutro u Zagrebu. Niz stvari u životu otvori nam neke nove poglede i promjeni poredak prioriteta.
-Natječaj za radno mjesto u Dječjem vrtiću “Biokovsko zvonce” bio je samo jedan od onih na koje sam se javila no odgovoru i pozivu na razgovor sam se najviše razveselila. Makarska je bio definitivno izbor broj 1 i to svima nama. Jednoglasno smo donijeli odluku i bili potpuno spremni na taj veliki korak. Zagreb, velegrad, pruža jednu određenu mogućnost življenja za kojom mi već duži niz godina nemamo potrebu. Kultura življenja se promijenila.
-Što se tiče spekulacija, to bih ostavila iza nas jer je odgovor na te spekulacije uostalom i javno dan.
Kako ste Vi iz Zagreba vidjeli promjenu ne samo mjesta stanovanja nego i dominantnog mentaliteta, kulture, navika? -Makarska pruža ono što nam je potrebno, a to je vrijeme kojega ovdje uvijek nađemo kako bismo bili jedni s drugima ili sami sa sobom, bez one gradske vreve, žurbe kojoj smo u Zagrebu bili svakodnevno izloženi. Ljepota prirode, mogućnost pronalaženja mira, srčanost ljudi s kojima dolazimo u kontakt učinila je naše preseljenje lakšim, ljepšim, ugodnijim.
Kako provodite slobodno vrijeme u Makarskoj i kako se Vaša obitelj snašla? Što Vam se sviđa, a što ne?
-Kao i svakom roditelju tako je i meni najvažnije znati da mi je dijete zadovoljno i dobro i nakon nešto viš od mjesec dana boravka ovdje i promjene škole, na pitanje; “Makarska ili Zagreb?” bez razmišljanja odgovara: “Makarska!” Ne zanosim se idejom da će tako biti uvijek i stalno no dobar početak sigurno je vjetar u leđa. Kako imamo psa i suprug i ja jako volimo šetati i tako provodimo dio slobodnog vremena, dio uživamo u ispijanju kave s pogledom na more, društvenim igrama, čitanju ili gledanju nekog dobrog programa (uglavnom dokumentarnih filmova). Iz Zagreba smo dovezli jedan puni auto samo naših biljaka koje obožavamo i u njima uživamo. Rekla bih da smo se svi dobro snašli i bez odgađanja Makarsku prihvatili kao svoj novi dom.
Čime se bavite inače u slobodno vrijeme, koji su Vam hobiji, interesi…?
-Obožavam šetati uz more, biti u prirodi, a kada smo svi na okupu za mene je najljepše moguće. Jako volim kuhati, slušati glazbu, čitati, igrati društvene igre, pisati, pjevati, učiti ono što me zanima, voditi razgovore s meni najbližima i volim nekada biti i mirna i sama “napuniti baterije”, a to je ovdje uz Biokovo, more, plavo nebo i biljke zaista lako.
Ivona Ćirak /foto Ozren Franić
