Pučka pravobraniteljica Lora Vidović u razgovoru za Hinu kaže da radikalizacija kojoj svjedočimo nije od jučer, odbacuje Vladine tvrdnje da arbitrarno bira teme te navodi da i dalje prima pritužbe na postupanje policije prema migrantima.

Pravobraniteljica ste od ožujka 2013., dobro poznajete probleme i frustracije hrvatskih građana i društva. Jeste li iz njih mogli iščitati radikalizaciju kakvoj sada svjedočimo i je li nešto upućivalo da bi nam se mogao dogoditi napad na Markovom trgu?

Oglas

Motive počinitelja ne znamo, pokazat će ih istraga, no ono što možemo vidjeti iz njegovih objava je da je bio okružen svojevrsnom atmosferom netrpeljivosti i mržnje, atmosferom koja u Hrvatskoj nije novost. Iz perspektive moga Ureda radikalizacija se nije prvi puta dogodila na Markovu trgu. Neki će analitičari reći da je s tim započelo od kad smo postali članicom Europske unije (srpanj 2013.), jer smo se do tada silno trudili pokazati u najboljem svijetlu i doseći tražene standarde. Kad pogledate unatrag, 2015. svjedočili smo postrojavanju SSS – slavonske sokolske garde u crnim košuljama pred Hrvatskim saborom, godinu poslije imali smo marš po Savskoj u kojem je sudjelovao i potpredsjednik Sabora i čiji su organizatori otišli predsjednici Vijeća za elektroničke medije dati šajkaču.

U 2017. sam javno apelirala upozoravajući na incidente koji šire netrpeljivost i mržnju, tražeći od nadležnih tijela konkretne akcije da se to promijeni. U Izvješću za prošlu godinu također smo naveli što se sve događalo, od srpskih sportaša u moru, preko napada na sezonske radnike na Braču, do trenera koji dječake potiče da viču „Za dom spremni“ nakon nogometne utakmice protiv dječaka iz Srbije na turniru u Barceloni. 2018. smo upozoravali na sve snažnije oblike revizionizma, u to vrijeme je na HRT-u svako jutro išla reklama za revizionističku knjigu o Jasenovcu. Grafiti koji veličaju NDH, nacističku Njemačku, koji šire netrpeljivost i mržnju naša su svakodnevnica. Ovo što se dogodilo na Markovom trgu, nije se trebalo ni smjelo dogoditi, ali uzroci tome posijani su puno ranije.

Gdje su po Vama glavni korijeni radikalizacije?

Jedan je sigurno nedostatak obrazovanja za ljudska prava, drugi je nedostatak argumentiranog i uvažavajućeg dijaloga u javnom prostoru. Tu je i nekonzistentno sankcioniranje i procesuiranje situacija koje predstavljaju govor mržnje i zločin iz mržnje, te cijeli javni diskurs skupljanja političkih bodova na zaoštrenoj retorici.

Koliko kulturi umjerenog dijaloga pridonosi aktualna javna polemika predsjednika države i Vlade?

Ne mogu to komentirati, jer je to stvar političkog govora i izlazi iz mog mandata. No, ono što je načelno važno reći je da bi političari trebali svoje poruke, aktivnosti, moć i utjecaj usmjeravati na konkretan sadržaj koji je bitan za demokraciju u Hrvatskoj, za slobodu, vladavinu prava i jednakost pred zakonom, za socijalne probleme građana.

Novi zakon o elektroničkim medijima, po pisanju medija, predviđa da će i za komentare ispod tekstova biti odgovorni mediji, a sve kako bi se spriječio govor mržnje. Je li to jedini način od kojeg treba poći u suzbijanje govora mržnje?

Sasvim sigurno nije jedini, ali je važan način. Mislim da je odgovornost medija jedna važna točka u cijelom problemu, a govor mržnje na internetu treba zakonski bolje urediti, pazeći pritom da se nađe ravnoteža sa slobodom govora. To nije lak zadatak, ali ovako kako jest je neodrživo. Odgovornost je važno postaviti i nemaju je samo mediji, imaju je i drugi, ali mediji se od nje ne mogu oprati. I naravno, to iziskuje troškove, koji su sastavni dio demokratskog društva.

Prozivali ste policiju da je nasilna prema migrantima, što je ona uporno odbacivala. S druge strane ovih ste dana dobili svojevrsnu zadovoljštinu jer je Vijeće Europe još jednom pozvalo hrvatsku Vladu da zaustavi nasilje nad migrantima. Zašto ne vjerujete policiji? Kakvo je sada stanje s migrantima?

Nikakve zadovoljštine tu nema, ni približno. Zadovoljna bih bila da ovakvih pritužbi nema, ili da se temeljito, učinkovito i neovisno istraže. No, ja vjerujem hrvatskoj policiji jer ih velika većina, sasvim sigurno, u teškim okolnostima radi težak posao i nemaju podršku koja im je potrebna. Mnogi od njih nam se i obraćaju, recimo pritužbama oko svog radno-pravnog statusa. No, u situaciji u kojoj već dugi niz godina primamo vrlo slične, konzistentne i argumentirane pritužbe da neki policijski službenici postupaju prema iregularnim migrantima na način koji nije u skladu sa zakonskim okvirom i međunarodnim standardima, mislim da je takve pritužbe važno detaljno i argumentirano istražiti. Takva istraga mora biti nepristrana, učinkovita i neovisna, dakle ne može MUP istraživati MUP, to bi morao raditi DORH kao neovisna institucija. Stvar je u tome da nezakonita postupanja, ako ih ima, ne prođu nekažnjeno, da bi se zaštitili svi policajci koji časno i odgovorno rade svoj posao.

Ako se radi o pojedinačnim slučajevima, koji je interes policije da to štiti?

Ne znam je li riječ o pojedinačnim slučajevima, mogu samo reći da iz godine u godinu primamo veći broj ozbiljnih, konzistentnih i dokumentiranih pritužbi s podacima o imenima, lokacijama, liječničkim nalazima, opisima situacija, a da su odgovori MUP-a lakonski i neargumentirani.

Od koga ih dobivate?

Od samih migranata, ali i od nevladinih udruga i međunarodnih organizacija. Primjerice, prije nekoliko godina dobili smo vrlo ozbiljnu pritužbu na nasilje potkrepljenu lokacijom, vremenom, liječničkom dokumentacijom. Tada smo imali neograničen pristup svim podatcima pa smo otišli pogledati snimke termovizijskih kamera, tražeći da nam pokažu točno vrijeme kad se dogodio incident. Međutim, baš za to vrijeme snimke nije bilo, pa iako smo mogli vidjeti sate i sate prije i nakon toga, za tih pola sata snimka je bila obrisana. Rekli su nam da je to zbog nestanka struje. Složit ćete se da je takav argument neuvjerljiv. Radi takvog neuvjerljivog i lakonskog otklanjanja svake mogućnosti da se nešto dogodilo, Hrvatska je na zlu glasu, što je šteta.

Nakon Vaših reakcija, je li se broj takvih slučajeva smanjio?

Sasvim sigurno nije, ali točne podatke za ovu godinu imat ćemo za koji mjesec pa ćemo moći usporediti. Za sada se čini da je trend broja takvih predmeta stabilan.

Čitanjem Vaših Izvješća dobije se prilično sumorna slika hrvatskog društva, je li to zato što to ste “teme birali na pomalo arbitraran način“, odnosno neke podatke vrednovali izvan konteksta, kako Vam predbacuje Vlada?

Žao mi je što od Vlade nismo čuli koje su to teme koje ne bi trebale biti u Izvješću. Je li to pitanje diskriminatornog govora i govora mržnje u javnom prostoru, diskriminacije u radu i zapošljavanju ili zdravstvu, pitanje socijalne sigurnosti, jesu li to migranti? Nisu li to problemi koji muče Hrvatsku i njene građane? Metodološki, izvješće pripremamo iz cijelog niza izvora, ali ponajviše pritužbi građana, to nam je najvažniji izvor. Uz to, svim ministarstvima, agencijama, jedinicama lokalne samouprave, sveučilištima, nevladinim udrugama šaljemo dopise i molimo da nam dostave sve informacije koje smatraju da su važne za ljudska prava iz njihove perspektive. Tako osim što udovoljava svemu što zakon traži, moje izvješće daje sliku stanja ljudskih prava u Hrvatskoj i ono je s jedne strane ogledalo, a s druge strane poruka onima koji donose odluke, pa uključujući i kroz naše preporuke, što se može bolje.

Zbog čega Vam se građani ove godine najviše pritužuju?

Područja na koja se građani pritužuju godinama su ista: pravosuđe, zdravstvo, diskriminacija, radni i službenički odnosi, pitanje je samo koje će biti prvo, koje četvrto. Ove su godine pritužbe iz područja zdravstva i radnih i službeničkih odnosa apsolutno dominantne, a korona je dodatno produbila sve probleme koje smo i inače imali. Što se tiče zdravstva, uz sve probleme od ranije, poput listi čekanja, u kontekstu korone građani su nam pisali da im je izuzetno otežano doći do liječnika opće prakse, da pred ambulantom moraju čekati na suncu i kiši, da nemaju mogućnost pratnje, osobito osobe starije životne dobi kad idu u dnevnu bolnicu. Ovo je godina u kojoj se najbolje pokazalo kolika je važnost javnog zdravstva i koliko ga je važno osnažiti i ulagati u njega, a ne ga slabiti u korist privatnog sektora.

Pretpostavljam da ste u medijima vidjeli pismo liječnice iz KB Dubrava o kaotičnom stanju u respiracijskom centru za covid-pacijente. Hoće li i kako će Vaš Ured postupiti?

Naravno, na osnovu tog potresnog pisma smo pokrenuli ispitni postupak i prvi korak je prikupljanje dodatnih informacija i očitovanja, a kad ga okončamo sigurno ćemo javnost informirati o detaljima.

U izvješćima ste upozoravali na težak položaj osoba u domovima za starije i nemoćne. U dva požara u domovima, osam je štićenika izgubilo život. Zabrinjavajući su podaci o obiteljskom nasilju nad starijim osobama.

Zaista bih voljela da je naše višegodišnje upozoravanje na stanje u institucionalnom smještaju za osobe starije životne dobi netko na vrijeme pročitao i reagirao. Nikada ne možemo sve spriječiti, ali možemo uspostaviti sustav koji će omogućiti da se neke teške situacije izbjegnu. Mislim da je ovo jedno od područja u kojima je situacija s koronom dramatično pogoršala prilike, pogotovo u obiteljskim domovima koji su i inače nedovoljno nadzirani.

Puno se bure u javnosti podignulo kad je koronavirus ušao u splitski Dom za starije i nemoćne, posebno se apostrofirala stranačka pripadnost njegova ravnatelja. I Vi ste pokrenuli ispitni postupak u tom slučaju, jeste li to radili i za sve druge domove?

Nama stranačka pripadnost nije nikakav kriterij, u tom smo slučaju postupali iz sasvim drugih razloga. Jedan je što je u kratkom roku zaraženo jako puno korisnika, drugi je što su objavljene informacije da su korisnici testirani tek 10 dana nakon što se kod njih pojavila temperatura, a treći što smo dobili pritužbe osobe čiji je otac umro u tom domu, a dobivala je kontradiktorne informacije o uzroku smrti. Naravno da to nije jedini dom za koji smo pokrenuli postupak, ima ih više, no nismo otvorili za svaki u koji je ušla korona. Najčešće smo ih otvarali zbog pritužbi ili na vlastitu inicijativu, odnosno kad su se pojavili neki eklatantni primjeri, poput požara u Dugom Ratu. Ove smo godine dobili puno primjedbi na domove i od korisnika i od članova obitelji, pogađalo ih je kad im zbog mjera zaštite od zaraze kontakti nisu bili mogući, čak i za umiruće korisnike. Dvije sestre su u nedostatku bilo kakve druge mogućnosti unajmile građevinsku dizalicu koja ih je dignula kako bi kroz prozor mogle vidjeti umirućeg oca. Zamislite!

Predsjednik Republike, koji je proteklih tjedana polemizirao s mnogima, hvalio je Vaš rad, za razliku od rada nekih drugih pravobraniteljica. Godi li Vam to?

Njegovu izjavu sam shvatila institucionalno. Pučki pravobranitelj je jedini pravobranitelj koji je predviđen Ustavom i koji ima zakonske pretpostavke za neovisan rad što se pokazalo jako važnim 2016. kada Sabor nije prihvatio moje izvješće, ali ja nisam bila smijenjena, a pravobraniteljica za djecu, koja je bila u usporedivoj situaciji je bila smijenjena. Ja ne moram brinuti hoće li se nekome moje izvješće svidjeti ili ne, u smislu političke volje, ja brinem o tome da sve u Izvješću bude napisano istinito, argumentirano, dobro objašnjeno. To mi je jako važno, pa zato mirno pripremam svako izvješće i ne motivira me strah.

Znači potpuno ste mirni dok čekate da Sabor raspravi Vaša izvješća za 2018. i 2019. godinu?

Zaista sam mirna, jer znam koji rad tijekom cijele godine stoji iza njegove pripreme, mirna sam jer znam da nas je motivirala briga za ljudska prava u Hrvatskoj i mirna sam zato jer mi je sasvim u redu čuti argumentirane i konstruktivne kritike na njega, dapače. Trudim se da izvješće svake godine bude sve bolje i nadam se konstruktivnoj saborskoj raspravi.

Razgovarala: Marija Udiljak/Hina
foto: screenshot