Legendarni sarajevski novinar i zaljubljenik u Makarsku, te naš poštvani suradnik Pavle Pavlović, redovito nam se javi s kakvom zanimljivom crticom ili pričom vezanom za naš grad u kojem boravi nekoliko puta godišnje. Ova koju nam je poslao jučer poprilično je svježa, dogodila se samo par sati prije nego li je završila na karticama teksta koje vam slijede. U pitanju je Pavlovićevo iskustvo u zgradi Grada Makarske, koju inače u tekstu naziva “zgradom Općine Makarska”, a koju je posjetio jučer. Evo kako je opisao svojih 90-ak minuta tamo. Dodajmo i da je naslovna fotografija, naravno, montaža i naš loši fotošoping, ali ostale su snimljene jučer kada se sve i dogodilo
U ponedjeljak, 5. rujna, krenuo sam u zvanični posjet zgradi Općine Makarska. Spremao sam se kao da ću na Pantovčak. Nisam zaboravio kako su me proteklih godina tri puta vratili strogi portiri, recepcionari zato što nisam imao dovoljno duge hlače. Za ovu priliku dobro sam se odmjerio pred zrcalom i zadovoljan centimetrima bermuda sa primjetnom napetošću približavao sam se Bijeloj kući na obali Gradske luke nadajući se da ću građansku obvezu brzo obaviti.
Bilo je negdje oko 12.30 sati kada sam otvorio velika ulazna vrata. Umjesto strogih recepcionara dočekao me prazan hol. Zbunjeno sam se osvrnuo desno, lijevo. Pogledao gore, dole, nigdje nikoga. U toj nenadnoj slobodi osjećao sam se uplašeno. Jer, tko sam ja da bez kontrole stojim nasred prijemnog prostora?! Kako se to moglo dogoditi? Šta da sam neki lopov, tat, ne daj Bože, terorist. Mogao sam kao od šale uštetati ne sa kratkom, nego sa dugom cijevi.
Što sam duže čekao, da se netko pojavi i upita me za razlog što ovdje isprepadano cupkam s noge na nogu, činilo mi se da sam mogao ući i sa bazukom, ručnim lanserom raketa i da to nitko ne bi promjetio. Ipak, odlučio sam se pokucati na neka vrata. Pogledam s lijeve strane piše Porezni ured. Dok ulazim u prostor sa šalterima čujem glasove iz jedne sobe, opet, s lijeve strane. Kucam, otvaram, u malom uredu punačka žena i sitniji muškarac okrenut ulaznim vratima.
Oprostite, na recepciji nema nikoga već pola sata. Nisam ni završio muškarac se kao kiselo osmjehuje. Zar, nema nikog? Taj portir nije pod našom upravom.
Hvala, odlučujem se na prolazak kroz automatska ulazna vrata koja se svako malo otvaraju kada im prilazim. Penjem se na prvi kat. S desne strane dočekuje me sjajni natpis Ured grada. I upravo kada sam krenuo da još jednom pokucam nailazi naočita gospođa. Vi, trebate? Objašnjavam zbog čega sam ovdje. A, to vam je dolje, s lijeve strane od recepcije. Poslušno se spuštam prema prizemlju, pa na lijevo prema pisarnici. E, gospodine to vam nije ovdje. Mi smo vam županijska pisarnica, a vama treba općinska. Ponovo me upućuju na gornje katove. Ulazim u neku malu prostoriju, čini mi se broj 29, s dvije činovnice i jednim činovnikom. Oprostite, ali vaš predmet nije kod nas, mora da je dole na portirnici. Ali, dole nema nikoga, odvraćam. Samo malo, sad ću telefonirati. Dole su dole, telefon im je zauzet.Konačno smiren krećem s drugog sprata i zalutam do nekih vrata na kojima piše Blagajna. Uh, moram još dole. I dok silazim kontam kako mi je bilo lako doći do blagajne. Da sam kradljivac, gangster, sve bih obavio bez po muke.
I, evo me opet na početku. Hol se sada čini još prazniji. Niti tko ulazi, niti tko prolazi. Mogao sam iza staklenog zida uzeti što sam htio. A, mogao sam da sam terorista ili neki puknuti građanin kao ovi u Amerikama lijepo s s kratkom, dugom cijevi ili raketnim bacaćem pred vrata Ureda grada i sve u bijesu raznijeti. Možda bi zahvatio i prvog čovjeka općine.
Nakon gotovo 90 minuta vozanja od jednih do drugih vrata i totalne nebrige što se jedan neznanac, kao što sam, slobodno vrzma po neobezbijeđenom prostoru ukazuje se dama koja je svakog dana, kako mi kaže, oko 14 sati zadužena za čišćenje. E, nema vam sada nikoga, barba. Nego dođite vi sutra.Iznutra otvaram ulazna kapiju Bijele kuće neobavljenog posla, iskidanih živaca i izgubljenog vremena. I pitam se kako je malim, običnim ljudima Makarske kada s vremena na vrijeme moraju po nešto u zgradu Općine. Da li itko cijeni njihovo vrijeme, a znamo da pametni kazuju vrijeme je novac. Kome se oni mogu žaliti, protestirati.
Ja sam srećom ili nesrećom novinar mogu se,bar, ovim tekstom isprazniti. I još jednom upitati što bi bilo da sam terorista, lopov, kradljivac?! U jeku turističke sezone tako se odnositi u državnoj službi, iskazivati slabosti i nebudnost više je nego zabrinjavajuće.Nadam se da tako misli i gradonačelnik Paunović
Piše Pavle Pavlović/foto: privatni album/MD/ilustracija
