Zbirka pjesama „Mekoća“, autora Jure Divića , šesta je knjiga vrgorskog pisca proze i poezije, ujedno novinara i fotoreportera koji se publici s lirskim djelima obratio nakon puna tri desetljeća. “Mekoća” je ujedno treća zbirka poezije, no zapravo je riječ o izboru pjesama iz perioda od 16. do 56. godine života, kako nam je otkrio sam autor. Knjiga je objavljena u sklopu Biblioteke književnih djela Augustin Društva prijatelja vrgorske starine.
Divićevi počeci vezano za poeziju sežu u 1988. godinu kad je objavio zbirku poezije “Kiwi”, da bi 1993. bila tiskana i „Alergičan na jutro“. Kako navodi izdavač, u „Mekoći“ se nalazi 48 pjesama koje su nastajale proteklih desetljeća, posložene u tri ciklusa u sklopu kojih ipak djeluju kao koherentna i logična cjelina. Teme oko kojih se vrti cijela zbirka – ljubav i eros, vrlo su bliske Juri Diviću i on, kako u predgovoru ističe Antonija Galić, u zbirci raskrinkava sebe, svoje Ja određeno žudnjom, tjelesnošću i erosom.
– Poanta zbirke je da ponudi uvid u unutarnju ljudsku mekoću kroz ljubav i slične osjećaje. Dobar poznavatelj poezije uočiti će razliku između pjesama nastalih u mladenačkim danima kada je izraženija erotika i tjelesnost, dok u zreloj dobi prednost dajem mekoći. Erotičnost prepušta mjesto mekšim, ali i dubljim osjećajima koji proizlaze iz godina koje nose mudrost, mirnoću, ali istina, i manje energije, tumači autor.
U vremenima u kojima je čovjek postao proizvod, gubi li se na senzualnosti pa i erotičnosti jer je sve postalo eksplicitno, lišeno lirike i finog senzibiliteta koji je potreban i za gore navedeno, ali i za samu poeziju?
– U današnjim vremenima dogodio se obrat u procesu. Prije su, primjerice, osjećaji prethodili seksu, danas seks prethodi osjećajima. Definitivno živimo u materijalnom svijetu gdje je bitnije da momak ima 10 apartmana nego da je školovan i kvalitetan čovjek.
Što se tiče senzualnosti i erosa, danas je sve to potpuno otišlo u pornografiju. Kada je žena bila odjevena, mogao si nazirati erotičnost, a to bi zaintrigiralo i izazivalo radoznalost. Sada je ukinuta žudnja za onim što je ispod, i doslovno i preneseno, a samim time izgubila se i sama ljepota, tumači Divić.
Baš poput svega onog romantičnog o čemu na svoj neuvijen način piše i govori autor, a što nestaje (“Zubima se držimo za mudrost na obzoru, znamo da smo u prednosti al` su nas pojele godine”, Strani jezik), izgleda kao da nestaje i sama poezija.
Divić se s time ne slaže. – Problem je samo u tome što je poeziju daleko teže izdati nego prozu. S prozom sam uvijek u financijskom plusu, s poezijom je uvijek teže naći izdavača. Ovdje je bitno napomenuti kako sam u posljednjih 30 godina stvorio jedan tim ljudi s kojima surađujem i na koje mogu računati i koji pokrivaju skoro sve, od dizajna, lekture, pa do fotografije. No nedostajao je izdavač. S Društvom prijatelja vrgorske starine koji su i na moj nagovor ušli u izdavaštvo postavši u tome vrlo ozbiljni zatvorio sam cjelinu. Sad imam kompletan tim, kazuje Divić ističući kako je Društvo s njegovom zbirkom izdalo već četiri djela.
Da poezija nalazi svoj način da cvate, potvrđuje, kako napominje, jedan jako plodonosan “bazen pjesnika” na području Dalmacije. Kazat će kako u posljednje vrijeme imamo jako puno kvalitetnih mladih pjesnika.
Naslovnicu zbirke “Mekoća” oblikovao je, inače, Dražen Cvjetković, za fotografiju je bio zadužen Mate Divić, predgovor je napisala Antonija Galić, a knjiga je tiskana u Jafri iz Solina.
Kako je u predgovoru napisala Antonija Galić, pjesnik je promatrač koji će iskustvo trenutka života, u prvome redu erosa, dominantnoga u prvome i trećemu ciklusu, pozicionirati u trenutku, u zaustavljenoj zaokruženoj slici. Neodvojiv je u njegovu svijetu drski i samodopadni voajerizam i sebični egocentrizam u sprezi s pokušajima dekodiranja sustavno kaotičnoga društvenog diskursa, osobito u drugome ciklusu (Afrika, Choen, Davor Stampilovič ima ljubavnicu, Dan kada sam ukinuo Coca -colu). Ali i to je pokušaj prevladavanja zbilje, i to je, barem na verbalnoj razini, da parafraziramo „Radijus kretanja“, neprestano kretanje kao jedina mogućnost izlaska iz zaostataka. Ne želi pri tome pobjeći od pozicija verbalnoga voajera i ona je ponekad bitnija od motiva, doima se poput skretanja s teme, ali to je Divićev stil: javno raskrinkati i pozicionirat sebe, svoje ja određeno žudnjom, tjelesnošću i erosom, navela je, između ostalog, u predgovoru Galić.
Diviću je, valja podsjetiti, ovo šesta knjiga, od čega su tri zbirke kratkih priča. Posljednja zbirka “Tamo doli” bila je, kako navode u Društvu prijatelja vrgorske starine, istinska uspješnica, a i sam autor će se složiti kako ga se najviše percipira kao prozaista.
Njegov talent da promatra, uočava, oživljava i uz pomoć rečenica ili stihova pripovijeda, oslikava i provocira i osjećaje i misli, podjednako je međutim prisutan i u prozi i u poeziji.
Ivona Ćirak /foto privatni album
