-Dok je god pisme, špije se ne moraju bojat da će ostat bez kruva!, rekla je ničim izazvana Antica Jurki, ne bi li prekinula tišinu dugu već cijeli kvarat od ure. U šutnju su utonule zamantane marčanim suncem, krateći gluve popodnevne ure prikovane za šentadu na rivi. –Kako to?, začudila se Jurka –Pa nisu žbiri pivači da zarađuju kruv revuć po feštama i pirevima? –Ne revu, ali slušaju druge šta pivaju!, objasnila joj je prijateljica i nastavila –Evo šta bi ti sad učinila da na vas glas zaorjam Vilu Velebita, a da intra ona nevojnica Mare Muštra šta je poznata po špijanju još od Franje Josipa! Jurka je na tren razmislila i rekla -Ja bi joj kazala vako: Vidi moja Mare, opet je uvatija našu Anticu napad trentaune. Uvik kad joj tako dođe zaziva vile i planine! Trči po likara! Eto tako bi joj kazala! -Pa bi me proglasili imberlanom!, lecnula se Antica. -Boje imberlanom, nego u pržunu zakveštanom!, solomunski joj je odgovorila Jurka, svjesna da radi velebitske vile i sličnih domoljubnih mitoloških bića, u bratskoj zajednici jugoslavenskih naroda, možeš solidno nahebati.

Nepoćudni pjevani stihovi bili su pouzdan ‘korpus delikates’, kako je znala reći špija Mare Muštra, za prilipetat nekome timbar narodnog neprijatelja sa šovinističkim predznakom. Efektnijeg načina za izražavanje uzvišenih osjećaja od pjesme nije bilo. Uostalom ne postoje zaludu himne i koračnice. Od njih titra srce, ježi se koža i teku suze; što radosnice, što žalosnice. Od nacionalnog ponosa do poziva na borbu kontra nepravde, pjesme su najefikasniji okidač za pokretanje naroda. No, što kada im istekne ideološki rok trajanja? Kada stihovi više nisu politički moderni? Tada bi ih trebalo izbrisati iz memorije. Jednostavno ih zaboraviti!

Pjevanje pjesama u vremenima za koja nisu skladane, bile su trapule u šporkoj raboti špijanja, najefikasniji način za uvaljivanje naivaca u probleme.Potaknuti kapljicom, manitom glavom ili dišpetom, kršitelji zakona bi se lako ulovili na baketinu. Baš kao što grdelini ulovljeni na višč u oželandi, završe u kajbu, pa onda veršaju po želji gospodara.Indeks nepoćudnih nota mijenja se i obnavlja promjenama režima. Neki od inkriminiranih napjeva postaju uhu vlasti naglo omiljeni, dapače i državotvorni. Svjedoci tome smo bili početkom 90-ih godina.Premda je neprikladno pjevanje u friškijoj domaćoj povijesti česta pojava, o njoj nećemo, jer gotovo sve znamo. Vratimo se zato popisu glazbenih hitova unazad, u vremena koja su navodno zauvijek iza nas.

Oglas

Držanje pod kontrolom repertoara kojeg je narod šoto-voće pjevušio, nije bila jednostavna operacija. Za uhvatiti nekog Pegulića u inkrimiranom pjevuckanju, žbir Tužibabić, honorirano uho vlasti, morao je biti posebno lukav. Valja priznati da su metode bile učinkovite.O efikasnosti u borbi sa specijalcima, naoružanima ubojitom glazbenom municijom, svjedoče brojna privođenja u žandarske i milicijske stanice. Policijski su registri bili puni imena pjevača sklonih politički delikatnim taktovima. Takvi su stihovi zazivali stare poretke, prizivali nove ideologije, pozivali na rušenje režima ili bili žestoko nacionalno obojeni. Ovo je posljednje bio i najoštriji trn u oku vladajućih.

Zavirimo li u pravne predmete branjenika ili u stari tisak, naići ćemo na mnoge primjere, gdje je pjesma radila, ako ne o glavi, a ono po domaći o bekini.Pjevanje je motiv mnogih narodnih poslovica. No katkad pučke mudrosti ne izriču cijelu istinu. Primjerice ‘Lako li je sitom zapjevati’ Naravno da je punog štumka lakše pojati, ali češće pjevaju gladni. I to anarhističke note, na koje reagiraju sablje i pendreci.

Zanimljivo je pismo čitatelja objavljeno u beogradskoj ‘Politici’ u žiži ekonomske krize 1930. godine. Autor je izvjesni gosp. Dimitrijević, veletrgovac kožama, na ljetnom odmoru i poslovnom dogovoru s domaćim kraljem koža gosp. Rančićem. Sve to navodi u podugačkom pismu, no najzanimljivije je slijedeće: ‘Šetah promedanom po obali kad začuh odjedared furtutmu iz jedne uličice. Tamo sam imao što za videti. Gomila žena staše pored bakalnice i arlaukaše: -Dole profiteri! Živeli radnici!, pa zapevaše pesmu ‘Naš barjak crveni’. To je čista komunistička agitacija! Jedna je alapača kamenom izlog razbila. Dotrkaše žandari i odvedoše je. Za par dan čuh u rano jutro neku pesmu u dvorištu domaćina. Kad tamo kroz prozor videh, baš onu ženu u haps odvedenu, kako pere nad lavorom čaršafe. Pritajih se da čujem što peva. Razabrah reči;  ‘Karađorđe crno Vlašče, završit ćeš kano pašče’. Odmah se uputih do žandarmerije, pa je oni na moje insistovanje opet uhapsiše. Kad ispričah gazdarici što se desilo, prokomentarisala je –To naša pralja Mara samo peva, ali zlo ne misli!  Gde to ide naša otadžbina kad se na nečasno ruganje spram Njegovog Veličanstva tako olako gleda! Nadam se da je još u apsu!’

Koliko je Mare bila u ‘apsu’, ne zna se. No poznato je kako brojne demonstracije u tom razdoblju, predvode upravo makarske žene. Gosn Dimitrijević je ‘otadžbinski’ i bez honorara, reagirao na pjesmu- rugalicu kralju. Stoga možda i nije špija nego rodoljub.No, pravi žbir, jedan iz garde lokalnih Tužibabića, infiltrirao se istih godina u grupe koje mrko gledaju na beogradsku ‘prestolnicu’. Režim donekle pomiruje hrvatske nacionaliste i komuniste. Dovoljno da se nađu na zajedničkom izletu na Biokovo. U ekipu se ubacuje i Tužibabić. U dobrom raspoloženju lijevi pjevaju ‘Padaj silo i nepravdo’, a desni ‘Glasna, jasna’. Pri tom se gledaju ispod oka, no sukoba nema, pa čak zajedno i skladno poje staru budnicu ‘Zora puca bit će dana’. Pri tom im se vizija zore i dana bitno razlikuje, ali to trenutno nije bitno. Vodeće kantadure, Tužibabić uredno prijavljuje, pa ih hapse.

Ovaj je žbir u nadolazećem ratu bio na meti i partizana i ustaša. Ni jedni ni drugi mu nisu zaboravili špijanje, od kojih je spomenuto, samo jedno u nizu. Ipak prolazi lišo zahvaljujući Talijanima. Poslije rata prilično bezbolno, uz kratki zatvorski staž, prolazi preodgoj nove vlasti. Izvjesno je da nastavlja sa starom rabotom, osluškujući i dalje tko što pjeva.  S jednom je pjesmom moglo uvijek doći do zabune. Od reakcionarne je mogla postati državotvornom, a od nacionalističke revolucionarnom, samo s izmjenom po kojeg imena u stihovima. Riječ je o koračnici ‘Marširala, marširala’. Sadržaj je, s malim intervencijama, multipraktičan za više režima. Nakon prvog dvostrukog –Marširala…, može slijediti; Jelačića, kralja Petra, Mačekova, poglavnika, druga Tita, a sve –garda! Već prema trenutnom stanju. Sa zviždukanjem melodije mogao si izluđivati kojeg Tužibabića. Jer ako bi te ovaj sumnjičavo upitao –Šta to zviždiš?, samo bi mu servirao ime trenutnog glavonje – Pa druga Tita garda! Neću, ne daj Bože, poglavnika garda! Makar zvuči kao vic, nije.

Po 1945.-toj, vrlo se zorno prati tko što pjeva. Najpopularnije su borbene i revolucionarne pjesme. Po sletovima i skupovima, na izborima i majskim defileima, a sve uz onu krilaticu ‘pjesma nas je održala njojzi hvala’. Glede iste uzrečice referirao se i stari Toma Pegulić  –Je baš joj fala, lipo me održala. Održala mi je odvaljeni bubrig. A tako mi i triba kad sam se nalio i zakanta ‘Ustani bane’, a kraj mene sidio oni smrad Tužibabić.Osim poslovičnog bana i velebitske vile, na crnom indeksu se ne nalaze, ali su sumnjive, sasvim neutralne ‘U gori raste zelen bor’ i ‘S one strane Plive’. Iako u njima nema ni spomena hrvatskoga, a kamoli čega opasnijeg, slovile su kao domobranske, te ih nije bilo zgodno pjevati.

Ivku, jednu od Pegulićki, koja je završila na informativni razgovor, pravda njezin odvjetnik Franić. ‘Moja stranka ni na jedan način nije imala subverzivnih nakana pjevajući u blago alkoholiziranom stanju pjesmu ‘S one strane Plive’. Taj joj je napjev omiljen, jer je podsjeća na sestru udatu i preminulu u Jajcu. Drugarica Ivka je svoje zasluge u NOB-u dokazala, te je nositelj boračke penzije. Stoga je prijava neosnovana’ Tko zna što bi bilo da joj je sestra bila udana u Berlinu, pa da je zakantala omiljenu koračnicu vojnika Wermachta. Dobro je i prošla.

Raspojasana atmosfera na terasi makarskog hotela ‘Beograd’ (danas kao i pri prvom imenovanju ‘Miramarea’), dovela je do prijave. U dirli-dirli ritmu, tih kasnih 60-tih, orkestar je opleo po kolima, te je poslije užičkog, došlo na red i jedno eksplicitnije. ‘Igrale se delije, nasred zemlje Srbije’ odjekivalo je portom. Iziritiran nesnosnom bukom i pjevnim sadržajem, građanin F.V., našavši se s društvom u kavani na rivi, prijavljuje slučaj. Od šefa Stanice narodne milicije biva mu predloženo da prijavu povuče, jer su se to samo –Deca zaigrala! Ispod glasa mu napominje kako ne bi bilo zgodno da baš on prijavljuje, jer bi se moglo lako provjeriti ‘u koje tambure on udara’, a sigurno u neke opasne, s obzirom koju je uniformu jednom nosio. Drug V. u strahu prihvaća prijedlog i do daljnjeg čini kuco.

Ako procijenimo da je neki profesionalni Tužibabić mogao s karijerom početi u kraljevini, a nastaviti u SFRJ, sasvim je izgledno da je i dočekao novu hrvatsku državu. Upravo je takav, završio na jednoj fešti za stolom tik do onog kojeg je puste godine špijao. Specijalno za nepoćudne pjesme. Sada se počelo pjevati sve, a posebno domoljubne, preživjele tolike godine u naftalini.Pedeset godina nadgledani je predložio. – Mi ćemo onu našu ‘Nek se slože srca bratska, živila Hrvatska!’ Ja je pivam cili život šta na glas, šta ispod glasa, a ti si je mora naučit da bi me moga špijat! Ajmo u dva glasa! Skladno su zapjevali. Bio je to dobar duet, na tragu povijesne hrvatske pomirbe. Samo što je netko držao roge u džepu. Nije bitno tko, ali nažalost danas znamo da je tako.

Piše: Marino Srzić