Iako Božić od kraja 40-ih pa do konca 80-ih godina prošlog stoljeća u kalendarima nije bio označen crvenom prazničkom bojom, blagdansko se ozračje moglo itekako navonjati. Posebice kod puka vjernog, ali isto tako i nevjernog. U svih 40 formalno ‘ne-božićnih’ godina, Ditić iz betlehemske štalice uvijek je slao jednaku poruku, pa tko je htio mogao je i prihvatiti. Vjera tinja u srcima vjernika. Srce ipak nije jedino što nas usmjerava, već se znaju umiješati i štumci, praznovjerje, običaji, te ostale navade. Ništa od toga s Novorođenim u štalici nema puno zajedničkog, ali puku znači. Zbog prezentnog feštanja Božića znalo je u godinama socijalizma biti manjih prijepora. Neki kažu da su problemi bili veći i da su ih žestoko ofrižali. Svatko pamti svoje i zašto im ne povjerovati.
U ovom ćemo se Kamarinu, uz abecedno poredan pojmovnik, prisjetiti dana kada je Božić za radni narod bio službeno sasvim uobičajeni dan, po ničemu poseban 25. prosinac. Ali, ‘neš’ ti našeg čovika tako lako zahebat’, da je to običan datum. Uz koju zakonsku rupu i domišljatost pučanstva, blagdan se ipak proslavljao izvan granica zakonski preporučenog.
Abecedarij božićnog vremena krenuo bi ovako…
A- advent i adet. Glede naziva predbožićnog stađuna, advent je opstojao samo u jeziku službene crkve, filmova i pokojeg gastarbajtera. Narod je ovo razdoblje zvao došašćem. Po lokalnim običajima bez vjenčića i svjećica. Od početka pa do božićnog finala, većina je mislila samo na jedno; kako ostati vjeran onoj narodnoj -Bolje da umre selo nego adet! Adet, turcizam koji standardnim jezikom prevedeno znači običaj, nestao je iz leksika. Kad danas nekome kažeš -Adet je adet!, pogleda te podozrivo kao da je upravo otkrio da si militantni član neke islamske terorističke organizacije.
B- je slovo koje će, ne svojom krivnjom, rastegnuti kamarinski blagdanski pojmovnik u manji serijal. S njime započinje više pojmova bez koje je vrijeme oko Božića nezamislivo; bakalar, bor, burele, Badnjak…
Bakalar je u ovom periodu bio najakutalnija tema. Aktualnija i od evanđelja. Jedna je starija Makarka to objasnila ovako – Bože mi prosti evanđeje je na Badnjak uvik isto i znan napamet šta će pop čitat s oltara, a bakalar je svake godine drugčiji. Jedne se godine smekša posli dvi ure šta ga potopiš, a druge ostane tvrđi od stine da ga topiš i šest miseci. Ja s evanđejen neman iznenađenja, ali sa bakalaron iman!
Bakalar je tijekom duge tradicije blagovanja mijenjao predznak. Zvalo ga se sirotinjskom spizom, no sirotinja ga je tek uz velika odricanja ‘privodila’ do svojih bronzina. Tršćanski trgovci su nekvalitetnu robu namijenjenu za Dalmaciju nazivali ‘bakalar di lenjo’, što hoće reći drveni bakalar. No, preko tršćanske luke do našeg porta dolazili su i na iskrivljenoj veneto-talijanštini bakalari zvani ‘per bela đente’ iliti za fijeniji svijet s debljom buštom.
Odabir osušenih stanovnika Sjevernog mora bila je prava mala ekspertiza koje se ne bi posramili ni forenzičari. Postojalo je više metoda provjere kakvoće proizvoda. -Uši moraju stat inpijo, uzgor. Triba ga dobro udrit po banku za vidit oće li izać koji crv. Ako ne puca kad ga lomiš pod repom nego se rasteže, ne vridi! Šta više smrdi to je boji! Ako ne smrdi, nije bakalar! To su samo neke od preporuka za nabavu kvalitetnog sadržaja teče za Badnjak. Način priprave fatalne ribe može se svesti na dvije verzije: bakalar na crveno ili na brujet, te onaj ‘na bjanko’. Omjer snaga običajno je bio bar 9 na prema 1 u korist onoga na brujet. Razlog je jednostavan. Od bakalara na crveno koji predmnijeva i obilnu količinu krumpira, može se napuniti više pijata. Onaj ‘na bjanko’ uključivao je isključivo začinjeni bakalar, dugo ‘žbativen’ na laganoj vatri. Od takve priprave broj pijata rapidno se smanjivao, te su ga blagovali uglavnom bolje ojaspreni. Ponekad i gulozani šupljih takujina koji su bili spremni na žrtvu prethodnog trajnijeg gladovanja radi konzumiranja omiljene delicije. Najmižerniji su duperavali ostatke ostataka. -Moja bi mater molila u kojoj bojoj kući da joj ostave koju košćicu, draču i kožu s bakalara, pa bi to u tisno uzavrila s mrvu konšerve, ubacila kumpira i svi bi prste lizali. Nigdi bakalara, a sve bi vonjalo po njemu. Natukli bi se i niko sritniji, pričao je jedan stari sugrađanin iz nekoć sirotinjske kuće.
Danas oni kvalitetniji bakalari nemaju prilike niti smrdjeti. Vonj im je zarobljen u vakumiranom pakovanju. Zato im smrdi cijena. Tolika je da nam ne treba neugodna vonja za afanat.
Idemo na drugo -b; badnjak i bor. Badnjak ovdje nije greškom napisan malim slovom, jer pretpostavlja panj, a ne Badnji dan. Unošenje panja, ‘badnjaka’ u kuću i paljenje na kominu, nekada je bilo glavno obilježje iščekivanja Božića. Gorjelo se uglavnom po selima oko grada, ali i u gradu, jer ni po kalama nije manjkalo komina. Božićna jelka, u lokalnom leksiku češće; bor, običaj je donesen dolaskom austrijskih činovnika u vrijeme Carevine. U gradu ga je prva promovirala supruga austro-ugarskog stražmeštra što je izazvalo atrakciju. Makarani dubljeg džepa prihvatili su novi modni božićni trend i nisu štedjeli na ukrasima borova. Uz početne ‘svilene bombone’ i ukrase kućne izrade, jelke počinju resiti i skupocjene ručno rađene staklene kuglice, burele, naručivane iz inozemstva preko trgovina Riboli, Albahari i Polacco. Kasniji najpopularniji ukras su ‘srne’ i ‘viline kose’. Od ove potonje su ruke iz nekog razloga svrbjele gore nego nakon porcije ‘srdela’ po dlanovima.
Slijedeći -B je ‘Betlem’, prizor jaslica iz Betlehema. U Svetog Marka takav prikaz nije bio uobičajen. Tamo se običajno svečano iznosila stilizirana lutka Ditića, ‘Gesu Bambina’. Fratri kao spomen na prvog postavljača jaslica, svetog Franu, njeguju ovaj običaj. Najviše pažnje izaziva Betlem izrađen s pomijom vještih rukau meštra Torkara. Po kućama su jaslice bile skromne, s gipsanim figuricama pituravanim na vjeronauku. S podloškom od vate ili mahovine, jaslice su zbog električnih svjećica sumnjive kvalitete nabavljene u šverc-komercu, znale zaplamcati zajedno s borom.
Oni koji nisu htjeli da im slučajni posjetitelj ateista i simpatizer Komiteta ugleda pod borom ‘betlem’, koristili su kartoline na otvaranje s betlehemskim prizorom koje bi stigle od rodbine iz nekih od Amerika. Takve kartoline su bile multi-praktične. Svirale bi pri otvaranju, te s druge strane imale sliku bliskog rođaka socijalističkog Djeda Mraza, kapitalističkog Santa Clausa, koji nije vonjao po tamjanu. Tako bi se pri nenadanoj vižiti primjerice komšije milicionera Stevana ili drugarice Stane Afežejovke, inozemna kartolina okrenula jednim potezom na ne-betlemsku stranu. Bidni Mali Isus, opet bi se i nakon gotovo dva tisućljeća morao sakrivati. Doduše to i nije bilo nužno. Jedino ako nisi bio ‘šete-bandijera’, jedan od onih kojima je barjak vijorio na svim vjetrovima. Opstanak takvih raca pokazao se na visini zadatka i u novim prilikama.
U ovom trenutku stvaranja još jednog Kamarina, autor shvaća da se previše raspojasao po tipkovnici, te od obećanog abecedarija neće biti ništa. Nismo smo se makli od slova -B, a ostalo je malo prostora. Bit će vremena!
Normu količine slova u Kamarinu ispuniti ćemo jednom od božićnih fjaba.
Blagoslovi kuća krenuli bi već po Svetom Stipanu. Do koju godinu iza rata uz blagoslov nove vlasti blagosljivaju se i državne institucije. Praksa traje kratko, te se sve ostaje na domovima vjernika.
Stara Bepa, mater visoko rangiranog čovjeka Partije, gorke je suze ronile zbog sinove zabrane blagoslova doma. Uz sve njene afane, prijetnje i žarke molbe nije se dao. -Majko jel ti branim da iđeš u crkvu? Nisam! Jel te korim šta iđeš na ponoćku? Nisam! Ti ajde u crkvu, ali mi crkva neće u kuću!, bio je tvrdoglav drug Joze. Stara je bila od berekinaste race, pa se dosjetila kako ga nadmudriti. -Jozee!, zavapila je glasom umirućeg iz postelje u rano jutro 28. prosinca na blagdan Nevine dičice. -Jozeee! Gotovo je! Brižni se Joze skočio iz kreveta vidjeti što mu se događa s roditeljicom. -Vidi!, pokazala mu je faculet pun crvenih maća. -Vratila mi se tuberkuloza iz mladosti! Umirem! Cilu noć bacam krv! -Trčim odma po doktora Jurakovića!, već je hitao put Marinete. -Neću likara! Znam da je gotovo! Ovako mi je i baba skončala! Triba mi velečasni da mi da odrišenje! Joze je bio smjeran komunist, ali i smjeran sin. Nije bilo druge nego pohitati po ideološkog neprijatelja.
-Velečasni!, najprije ga je pokušao potiho dozvati, ali kako se rečeni nije javljao zarlaukao je tuta-forca ispod ponistre župne kuće- Mater umire! Župnik je ozbiljno shvatio situaciju pa su u zajedničkom šprintu odjurili do umiruće.
Dočekala ih je u najboljoj vešti u tinelu pred stolom s bićerinima i fritulama. -Faljen Isus!, sva ozarena ih je pozdravila. -Pa vi ste dobro, a Joze govori da vam triba dat odrišenje?, začudio se velečasni. -Ma prošlo me brzo! Sad sam opet zdrava ko cekin. Nego kad ste već tu, mogli ste i blagoslovit kuću! Joze je činio kuco. Samo je gledao u bocunić s višnjevačom, identično crvene boje kakve su blie one maće od ‘krvi’ na faculetiću. -Svaka ti čast majko kad si me ovako zahebala. Nije vako ni Tito Staljina! Kad si takva uncutica neka bude po tvome!, promislio je. Obred blagoslova uspješno je izvršen. -A sad nazdravimo za Božić!, natočila je Bepa bićerine. Joze je pio i nije nazdravljao, ali je nakon pete čašice zamantano uskliknuo-Živio drug Mali Isus! -Živio!, odzdravila je mater. -Živio!, zbunjeno je nazdravio i velečasni.
Božićno-silvestrovski repertoar moći ćete pratiti u Kamarinu do kraja blagdanskog vremena. Po dobrom starom običaju nema bez one: ‘U sve vrime godišta ostali smo bez išta! Fala Bogu nismo još imamo jednoga pivca i kokoš!’ Upamtite da ćete rečenu perad dogodine za Božić moći nabaviti samo u euro valuti. Providi nam Mali Isuse da izduramo u novim prilikama! Sritan vam Božić dragi pratitelji Kamarina!
Piše Marino Srzić/foto Privatni album
