Advent; od lat. adventus-dolazak, liturgijsko je razdoblje koje označava početak crkvene godine i period pripreme za Božić.
Na spomen adventa, većini danas padaju napamet stolni aranžmani sa svijećama i adventska sniženja po šoping centrima. No kako se potvrdila ona narodna da; ‘Čovjek snuje, a Bog određuje’, zbog nemilih zbivanja u ‘koronaškom’ ljetu Gospodnjem 2020., sniženja ima, ali ima i obveznih maski, te redara zaduženih da nas zaustave na vratima, ako smo zbog proglašenih mjera predostrožnosti, ‘prekobrojni’. Premda se termin –advent, lokalno nekad rijetko upotrebljavao, a stilizirane smo adventske vjenčiće viđali samo u scenama američkih filmova, toplog ozračja u došašću, vremenu iščekivanja Božića, nije nedostajalo. Božić se već spominje u obliku ‘prvog Božića’ za Svisvete. Potom i 25. studenoga na dan svete Katarine u izreci; ‘Sveta Kate kokošica, misec dana do Božića!’.

Oglas

Malešnima je ovo razdoblje bilo i vrijeme drugačije vrste iščekivanja. Naravno ono darivanja. Do Badnjaka, dolaska Malog Isusa i darova pod borom pored ‘Betlema’, postojale su još dvije šanse za užicirati pokoji darak; Sveti Nikola i Sveta Luce. Djed Mraz je dugo godina pokušavao nadoknaditi sve zajedno u paketu i rijetko u tome uspijevao. Onda se iznenada pojavio ‘hibridni’ Djed Božićnjak, za kojeg je teško razumjeti što ili koga predstavlja, no to je još friška situacija, nezanimljiva za priču.

Sveti Nikola, bilježi u lokalnoj tradiciji darivanja, kraći kontinuitet od svete Luce. Vezan je za pomorce, pa tako i za sredine koja su od pomorstva živjele, no sveta ga je Luce po tradiciji i kontinuitetu,’šuperala’

Nikola u pratnji Krampusa, šiba i čizmica za poklone, dolazi tek utjecajem Austro-Ugarske. Luce je svakako starija ‘darovna djelatnica’ na našim prostorima. Sveopća je mižerija predmnijevala i skromne poklone, pa je u pravilu riječ u bajamima, jabuci, eventualnoj naranči, iznimno po kojem bombonu. Otud i ona stara talijanska: ‘Santa Lucia mamma mia, porta bombon in calza mia’. Kada ne bi bilo ni za takav darak, snalazilo se, ‘izvetavajući’ kako sveti Nikola -Nije moga doć, jer se zaglavio u fumaru ili je –Sveta Luce dobila plauritu, pa je morala ostat doma ležat!
Da ne bi i čitatelji Makarske danas ostali ‘kratkih rukava’, iz ‘adventskog saketića’, autor redaka vam u čizmicu svetoga Nikole i na pijat svete Luce, daruje dvije atipične priče iz svoje knjige ‘Kavalaric’, o ovo dvoje omiljenih svetaca u vrijeme došašća. Premda dame imaju prednost, ravnati ćemo se kalendarskim slijedom, pa evo prije štorije o ratnom svetom Nikoli.

‘Ratni Nikola’

‘Kada se negdje spomene ovaj dobri bradati svetac- darovatelj i njegov strašni pratitelj Krampus, meni na pamet ne padaju ni pokloni ni šibe nego Marijetina priča. Marijeta je bila potomak stare obrtničke obitelji makarskog podrijetla, davno izumrle u muškom koljenu. Već joj se djed iselio i nastanio u Splitu. Bezbrižno djetinjstvo prekinula joj je majčina smrt i dolazak maćehe u dom. Svojeglava po naravi, završivši građansku školu, krenula je zlim putem. Zatrudnjelu negdje pred rat s nekim mornarom koji je otplovio, otac ju je istjerao iz kuće. Dom joj je postao splitski Get, pa se počela baviti najstarijim zanatom. Povremeno bi dolazila u Makarsku, ali su rođaci zatvarali vrata shvativši čime se bavi. Početkom rata s boležljivim sinčićem u naručju, smjestila se u jednu makarsku konobu za jeftin fit i počela ordinirati s najvjernijom klijentelom; talijanskim vojnicima. Bila je mrzla noć pred Sv Nikolu 1942, kada je nošena refulima bure krenula obaviti posao s dežurnim podoficirom Aldom u talijansku komandu. Mislila je na sve poklone kojima je darivana u djetinjstvu i u grlu joj se stislo. Njen ju je mali i bolesni Toni čekao u konobi, primiren pričom o svetom Nikoli koji će ga ujutro iznenaditi s darom ostavljenim u postoli.

Sav svoj jad ispričala je talijanskom oficiru. Aldo je bio dobar čovjek. I sam je kući imao djecu čije je slike često vadio iz novčanika i pokazivao Marijeti. Bio je iz Barija, grada u kojem se svetac posebno častio. -Io sono San Nicolo di Bari!, tješio je Marijetu. Ogrnuo je preokrenuti vojnički šinjel, stavio na glavu karabinjersku kapu s vrhovima na gore, uzeo neki štap u ruku i postao pravi Sv Nikola. -Ja sam već ionako Krampus!, kazala je Marijeta i stavila na glavu crni plet, a u ruke šibu, pa su krenuli u zoru šestog prosinca 1942 godine put vlažne konobe u kojoj je mali Toni čekao darove. Oficirsko ‘sledovanje’ marmelade i jedan mali limeni vojnik donesen kao uspomena iz Barija, bili su pokloni koje je Toni dobio od Nikole, a Marijeta Krampus je u kantunu plakala od sreće. Dobri Aldo se vratio u Italiju, Marijeta u Splitu zaposlila kao čistačica, a Toni odrastao i otišao u svijet. Iz daleke je Australije za svakog Sv Nikolu slao dolare i čuvao onog limenog vojnika. Marijetu sam s kumom koja ju je poznavala posjetio pred smrt u staračkom domu na Lovretu. -Uvijek se moli Sv Nikoli za svog Tona i nekog Alda!, rekla nam je časna sestra. Molila se Marijeta još i Mariji Magdaleni, zaštitnici grešnica i spokojna je zauvijek zatvorila oči. Danas kada vidim one silne drečeće Santa Clause po šoping centrima, pomislim koliko su bijedna kopija preobučenog Alda-Nikole i Marijete-Krampusa. Vrteći po glavi davno odslušanu priču, uvijek zaključim kako je svijet ipak dobar i pri srcu mi bude toplo! Čuvao vas Sveti Nikola, a za Krampusa ne brinite!’
Eto jednog drugačijeg Nikole, no sjetimo se i svete Luce.

‘Sveta Luce s partijskom knjižicom’

‘Na jednom od brojeva ulice naše glavne kale, stanovala je, nazovimo je tako; drugarica Rose. Vrlo svjesna i na liniji partije, revnosno se mrsila na Badnjak frigajući šnicele, a Veliki petak joj nije prolazio bez nekog dobrog gulaša. Bila je i vatrena beštimadurka svih svetaca, no svetu Lucu nije nikada opsovala. Tko zna zašto, ali je bila u nju infišana. U tajnosti bi na Lucin dan posijala pšenicu i do Božića je redovito zalijevala, pobožno prateći kako raste. Te dane njena bi vrata bila zatvorena za posjetitelje. No jedno prosinačko jutro skoro nije razotkriveno da s religijom, kako se prije govorilo; ‘nije do kraja raskrstila’. –Roseee!, zvala je s kale jedna istomišljenica -Evo me s drugaricom iz Splita u tebe na kavu, za koji minut! A ta iz Splita bila je visoko rangirana u Komitetu, pa je njena vižita bila posebna čast. Rose se preznojila -Di vas đava nosi na dan moje Luce! Na televizoru u tinelu bila je svetičina slika tih dana, na mjestu inače rezerviranom za fotografiju druga Tita. Umjesto poslovičnih karanfila koje bi Rose pred maršalom mijenjala, sad je tu bila zelena pšenica povezana trobojnom tradicionalnom vrpcom. Valjalo se snaći. Akcija je tekla munjevito. Luce u škafet, a Tito iz škafeta .- Ajme nemam garifula za isprid Tita! Onda se sjetila, i jedan je falši cvit umetnula usred pšenice, vrpcu okrenula naopako da bude plavo-bijelo-crveno, redom  boja na državnoj zastavi, uzela crveni flomaster i nacrtala nasred fjoka petokraku. Na kavi, drugarice nisu ništa posumnjale. Tako je Rose sačuvala vlastitu bekinu, a u godinama koje su dolazile, još je konspirativnije častila svoju nebesku zaštitnicu.’

Neka nam Sveta Luce, nositeljica svjetlosti i zaštitnica vida  osvijetli sve ‘koronaške’ tmine i razbistri pogled u danima koji dolaze. I još nešto; jeste li posijali pšenicu?

Piše Marino Srzić