Ajmo dragi pratitelji Kamarina provjeriti koliko ‘dobar nos’ imate, za navonjat koju ćemo sada štoriju načeti na stranici Makarske Danas. Zagonetka nije teška, pojam je vrlo životan i praktičan, a može nam život preobratiti nabolje ili fundat nagore. Dakle ovako…
Ako je riječ o primjercima iz kućne radinosti, držali su se na raznim, tobože pouzdanim mjestima. Između lancuna u armerunu ili ispod štramca. Bilo ih je i na neočekivanim lokacijama; iza kvadara svetih slika povrh bračnih postelja, pod kamenicama u konobama, pa čak i u fumarima.
U odvjetničkim uredima nalazili su se u osiguranim prostorima; tajnim škafetima, rolo-ormarima s jednim primjerkom ključa i željeznim kasama. Njihova sigurnost bila je odlučujuća za živuće srodnike i za naraštaje koji su dolazili. Rijetko su izlazili na svjetlo dana, a vrijednost im je mogla predodrediti prosjački štap ili komotnu doživotnu apanažu.
O čemu je riječ? Obiteljskom nakitu, umjetninama ili Fabergeovim jajima iz zbirke Romanovih, zalutalih nekim čudom u naše kale? O ničemu navedenom, nego o komadu papira. Mogao je biti najfinije kvalitete, ali i najgrezija škatrtoc-karta. Važan je bio potpis. Lijepo ispisan krasopis ili znak anafalbetskog križa, sasvim svejedno.
Naravno da ste već nakon manje od duzine ispisanih slova pogodili. Riječ je o oporukama, testamentima ili kako se u lokalnom izričaju znalo čuti ‘stastamentima’. Oporuka je, stoji u leksikonu: ‘Izjava posljednje volje, dana u zakonskoj formi, kojom ostavitelj raspolaže svojom imovinom za slučaj smrti.’
Škrta definicija za početak štorije o makarskim ‘stastamentima’. O njima bi se mogla ispisati biblioteka uzbudljivog štiva. Ipak ćemo ostati samo na serijalu, prisjećajući se nekih ‘stastamentskih’ dramuleta i komedija. Sve to skupa začinjeno berekinadama, iznjedrilo je fjabe koje tonu u zaborav.
Spram posljednje volje pokojnika treba imati ‘rišpeta’ i pristupiti s poštovanjem. Posebno ako je u pitanju izdašna imovina zavještana potrebitima. Nakon otvaranja oporuka Miličića, Raffanellija, Sitarića i drugih dobrotvora, gradska je sirotinja imala razloga za zdravicu. Ako ne šampanjom, jer taj gospodski ‘bibit’ nikad nisu okusili, onda barem bevandom.
U jednom od zapisa iz troškovnika Javne dobrotvornosti, stoji da od sredstava oporučno ostavljenih, siromah ima pravo svakodnevno na: ‘Komad kruha i zamašćene pure, petkom slanih srdela ili friške ribe, nedjeljom posnijeg, a blagdanima masnijeg mesa i slatkog rizenjaka, te sve zaliti čašom vina ili pak mlijekom ako je u pitanju nejačad.’ Čini se skromno, no i nije. Za uvjeriti se valja samo baciti oko na redove pred današnjim pučkim kuhinjama.
Premda ‘prazan štumak za libre ne mari’, red se sjetiti i oporučnih darovatelja vrijednih knjiških izdanja, koje su trajni smještaj u Gradskoj knjižnici dobile realiziranjem oporuka Kačića, Ivaniševića, Pavišića, Ivičevića, Pavlinovića, Kaera, Ravlića i ostalih bibliofila.
Pamte se i oporučne darovštine crkvi, gradskim društvima, ustanovama. Gradu i državi, darivali su se tereni, zgrade, konobe, lokali. Iza svih tih darovanih katastarskih čestica, gruntovnih uložaka i bankovnih računa, trebalo bi stajati čovjekoljublje i plemenita volja ostavitelja. No nije bilo uvijek tako.
Primjera otimačine zapakirane u celofan ‘dobrovoljnog darivanja’ bilo je onoliko, koliko i političkih prevrata. Na takve se, navodno legalne promjene vlasništva, nije čekalo do otvaranja ‘stastamenta’, već se stvar obavljala učinkovito još za života. Puk je poučen iskustvom naučio kako je bolje darovati, nego čekati da te nadležni opelješe, baš kao u slijedećem slučaju:
‘Obraćam se narodnoj vlasti u nadi da će razmotriti moj slučaj. Odlučio sam darovati gradskoj omladini svoju stojnu kuću za njene aktivnosti. Imam sreću da je moje stambeno pitanje riješeno, posebno u ovako teškim poslijeratnim prilikama. Moja pokojna supruga i ja nismo imali djece i uvijek nam je bila želja da nešto učinimo za mlade. Evo mi se pružila prilika. Naglašavam da je prizemlje kuće vrlo pogodno za aktivnosti poput stolnog tenisa, filatelije ili radio-amatera. Moguća je i upotreba sanitarnog čvora. Usput Vas molim da imate razumijevanja za molbu oko moje nekretnine na predjelu Bačvica u Splitu. Tamo je useljena jedna obitelj za koju pouzdano znam da ima vlastitu kuću na Šperunu, no tu su naselili neke rođake kako bi ispali beskućnicima. Inventar iz mog stana rasprodaje se na veliko, a usput me se optužuje za loše držanje u ratu. To Vam je razvidno iz lažnih objeda za koje čujem da ste pismeno dobili. Kao državni činovnik morao sam položiti zakletvu novom režimu, no imam svjedoka da sam s pokretom surađivao i davao novčanu pomoć za sanitetski materijal partizanima na Biokovu. Očekujem da ćete intervenirati oko moje imovine u Splitu, gdje bi se mogao iseliti, pa bi ponuđeni prostor u gradu bio oslobođen za makarsku mladost u trajno vlasništvo. Smrt fašizmu-Sloboda narodu!’
Ovakvih ‘iskrenih’ darovanja za omladinu, pionire, ratne invalide i druge, bilo je i u vidu ostalih nekretnina. Ako je bilo sreće, moglo se od bivše svojine dogovorenom trampom nešto i užicariti.Vratimo se pravim testamentima. Bilo da je riječ o oporučnom zavještanju rekamanih mudanata ili 10 000 kvadrata zemljišta, situacije su s oporukama bile jednako sklone zakulisnim igrama.
Debele fascikle čvrsto povezane uredskim trakama, da materijal ne bi pobjegao, sadržavale su golemu količinu testamenata čiji bi se sadržaj mogao preraditi u scenarij najuzbudljivije TV-sapunice.Oporuke od Hong Konga do Helsinkija izazivaju probleme, no Makarska može parirati kao posebno ekskluzivan primjer. Zato je biti javnom notarom ili odvjetnikom kod nas, obećavalo kurentan promet i stručno usavršavanje na primjerima iz maštovite oporučne prakse.
-Ako se želite ubaciti u grotlo pravnih zavrzlama i imati dobro uhodanu odvjetničko-bilježničku kancelariju, počnite karijeru u gradu pod Biokovom!, savjetovao je iskusni profesor obiteljskog prava, promovirane diplomante.
Čini se da su ga poslušali; bilježnik Žitko i Uglešić, advokati Vranković, Mrkušić, Franić, te ini. Sudeći po plodonosnoj karijeri s masnim profitom, nisu pogriješili.
U gradu je osim količine ulovljenih cipala, samo broja oporuka znalo biti više. Zašto? Stoga jer se nigdje kao kod nas ‘stastamenti’ nisu tako često priportavali, nestajali, falsficirali. Gorjeli su greškom ili namjerno u kominima, u njih su se umatale branče od očišćenih srdela, završavali su kao zaštita od prašine na vrhu kredenca. Nalazili bi se pri preinakama kuća između dva matuna ili nabodeni na ruzinave šuste pod štramcima.
Slučajni bi nalaznik tada izrekao na račun srodnika –Pas mu ćunku, neću babu jer nam je ista! Znači da je oni vrtal na Požarima triba bit moj, a ne njezin. Ladrunica, podmetnila je krivi stastamenat!
No, uzalud! Tada je sve bilo gotovo, a vrtal davno obrađivan od težaka ‘rodice-ladrunice’ ili prodan za dobre šolde.
Nastavak serijala o našim ‘stastamentima’, donositi će štorije o stvarnim primjerima, kakvih se ni najvrsniji pravnik ne bi dosjetio. Dosjetila se zato berekinada naših predaka. Makar priča i dalje živi, ostati ćemo na antikim epizodama, jer bi spominjanje trenutno aktualnih, moglo i autora dovesti u nezavidan položaj. Uz načimanje novog serijala evo i jedne fjabe. Gorke, komične i greze u istom tiru, kako je to kad nas običaj.
Fili Pegulanom mater nije ostavila ništa. Ašestio je i privrča do zadnje ure. Trpio sve njene mušice i infišacije. Po neverama tražio po gradu slatkarije, koje bi stara gulozača poželjela. Sve je to radio jer mu je bila mater. Osim toga, 20 je godina odugovlačila s pisanjem oporuke. Kad je konačno partila, File je u odvjetničkom uredu spomenut samo kao ‘dobri sin’, a sestra mu je dobila sve što je stara posjedovala. Nije se parničio, sve je zaboravio. Ali kada bi se opio, svega bi se sjetio, a uglavnom je bio nalivene glave. –Di ćeš s tim kuvertama i spisima?, upitala ga je žena kad se jednom vratio induvinan iz Brejanske točione. –U kondot! –Pa šta će ti materina oporuka u kondotu! –Jer me začepilo! A kad imam štitikecu, dosta mi je pročitat materin stastamenat da me dobro promuti!, odgovorio joj je i krenuo obaviti rečenu aktivnost. Tako je majčina oporuka u njegovom slučaju postala uspješnim laksativom. Sestra je patila od iste bolećice , ali joj nijedan dekot nije pomagao. U međuvremenu joj je neugodno crijevno stanje, ublažavalo ubiranje šoldi od materinih naslijeđenih nekretnina.
Ako mislite da je prispodoba preveć neukusna i greza, onda štoriju o makarskim ‘stastamentima’ ni nemojte čitati!
Inače su ljudi od struke, oporuke dijelili na pravno korektne i one sumnjive, podložne preispitivanju zbog moguće ‘falsitade’.
Puk je takvu osnovnu podjelu maštovito proširio i nadožuntao. Prema procjeni pravno-nestručnog, no životno stručnog pučanstva, oporuke su se dijelile na: falše, podušene, prioportane, bez fundamenta i berekinaste.
Ovakvu klasifikaciju mogli su osmisliti jedino amateri.Za profesionalce s možđanima punim zakona iz kvintal teških libara, bila bi to neozbiljna rabota.
Iz notarskih i advokatskih rolo-ormara vaditi ćemo prašnjave pravne predmete načete moljcem vremena. Moljci su načeli samo papir, ali ne i aktualnost. Izbjegavati ćemo imena stvarnih aktera i upotrijebiti tekst iz titla kojim završavaju filmovi: ‘Ovo djelo je plod fikcije. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna’. –Privrni ti moj da ne zagori!, odgovorila bi na ovo neka iskusna kuma, no valja se ograditi. Vremena su delikatna.
Delikatnima ostaju i ‘stastamenti’. Kakvu će istinu predočiti fatalna karta-kanta, bio je misterij tajnovitiji od sfingine zagonetke. Iz takvog iskustva nastala je i ona narodna krilatica: ‘Od obećanog pusta arija, od zapisanog masna popudbina’. Nisu nam stari bili maniti, samo su redovito imali pegulu živjeti u manitim prilikama.
Piše Marino Srzić foto: privatni album
