Brzo otkrivanje friških informacija i kritičko osvrtanje na svakodnevnicu, odlike su dobrog novinara. Naši bi stari ovu definiciju iskazali živopisnije. Što se tiče spomenute brzine primijetili bi- Ko žuri vrat lomi!, a glede kritičkog osvrta komentirali –Šta govno više prpaš, više smrdi! U svakom slučaju na negdašnja piskarala gledalo se kao na muhe brekuje koje zuje oko makarske poslovične ‘zlatne vrčine’ i remete mir njenog sadržaja.

Ovo bi trebao biti uvod za sjećanje na pionire domaćih dopisničkih pera u glasilima iz doba Austrije i kraljevine. O novijim perima nećemo za sada ništa. Rano je. Neka to uradi netko za par desetljeća.

Prije nego što se prisjetimo pratitelja makarske svakodnevnice iz naftaline, još ćemo koju riječ o domaćem poimanju dva zlatna pravila novinarstva; brzini i kritici (čitaj-skandejanju).

Oni koji se nisu mogli podičiti naslijeđenim genom ‘skandejuna’, morali su peći zanat sami. Tako bi, uz savladavanje lekcija intrigavanja, stekli kvalifikacije diplomiranog ‘špiciskandala’. Kad su se pojavile novine, umjesto jezika lajona, krenula su se oštriti ubojita pera.

Što se tiče brzine, ona je na našem terenu bila odlika koja se cijenila. Pri tome se za vrhunske športske uspjehe nije puno bacilalo, osim u slučaju hitronogih strijelaca nogometnog miljenika ‘Zmaja’.

Mlikarice su dosizale zavidne brzinske rezultate natovarene gambelama mlijeka, preskačući na putu od Velikog Brda drače i kupine, vještinom i brzinom na kojoj bi im pozavidjeli i dobitnici medalja u preskakanju prepona s Olimpijskih igara.

Ni kod brzonogih kolega iz drugih branši rezultati nisu izostajali. Tako je Mare zvana Brza Pruga tolikom forcom trčala na vapor ne bi li ulovila kojeg furešta, da bi je i skandinavski skijaši, zadivljeni slalomskim spuštanjem s vrha Vrpolja, poželjeli u svojoj ekipi.

Brže su od ljudi hitale vijesti prenošene ćakulama od portuna do kantuna. No tu se ipak radilo o lokalnim novitadama. Valjalo je i znati što se događa dalje od Dubaca. Tu se pomalo zaostajalo.

U doba Austrije još uvijek najveći dio ‘medijskog’ prostora ispunjavaju telali, objavljujući nečiju smrt, povećanje poljarine i dnevnu ponudu mesa. U jednom dahu iz grla i inače smantanog telala Ante Dekavala, to je zvučalo ovako –Narode! Stara Malićinka od plaurite partila krešio kampatik za dva šolda na Macelu tripica koliko oćeš u Glavina lipe teletine daju cinije! Bez predaha i u jednom tiru, pa se ne bi znalo prodaje li se plaurita od pokojnice i je li umjesto šoldi za poljarinu u Porezni ured možeš donijeti tripice i teletinu.

Praksa listanja ‘foja’ krenula je po tinelima uglednijih Makarana, te u Casinu i Čitovnici. Zbog neslaganja stavova vrcaju ‘leturini’; antiki držači za novine. Običan puk to sve previše ne dira, osim ako nije riječ o kakvoj peceti spram konkretne osobe.

U novoj se kraljevini ozbiljno radi na ponudi tiska koji polako lista sve veći boj stanovnika. Novine se nude na šest mjesta i redovito bivaju rasprodane. Pretplatnici su kavane i panisoni, ali i bolji brijači. Iz druge ruke i s kojim danom zakašnjenja, nađu se i po konobama. Posebno su popularni Novo doba i Jadranski dnevnik, te Radničke novine. Makarski dopisnici pod pseudonimima; Labudan, Primorac i Makaranin, tajanstveno potpisuju članke s vrućim temama. Zbivanja iz makarskog sreza, prate pera Jakše Ravlića, braće Lachman, Luke Klarića…Čini se da je brijač Luka zvani Babauk, posebno omiljen, makar najrjeđe objavljuje. Članci braće Lachman, od kojih je Jando urednik revije Jadranska straža, intonirani su režimski, a erudit prof. Ravlić nalazi pravu mjeru reporterskog i živopisnog.

Štampa se prati uz burne reakcije. Po kavanama lete tavaje i čikobernice. Po konobama pucaju bocuni po pijanim tikvama.

U Šarića dvoru najživopisnijem odredištu oriđinala, izvjesni je Toma, naciknuo čeljust pijanom sudrugu i to šjukom od pršuta! Sve zato jer je ovaj naglas pročitao članak iz Novog doba autora Klarića, u kojem se Tomina sestra spominjala u ulozi lupežice. Eto primjera promptne reakcije na pročitani tekst.

Makar je u frizerskom salonu Kulića atmosfera pristojnija, ni tamo ne nedostaje barufe. Doduše parfimirane barufe, jer je veletrgovac R. bacio na prisutnog maranguna D.S., veliku bocu kolonjske vode. Kolonjski napad se dogodio, nakon što je stolar na glas pročitao tekst anonimnog Labudana, u kojem je stajalo: ‘Bolje vam je obući inkvizicijsku španjolsku čizmu nego kupiti obuću izrađenu od kože veletrgovca R. Žuljevi vam ne ginu. Narod već i pjeva pjesmicu ‘O moj Bože, tvrde li su Rančićeve kože!’ Nakon ovakve uvrede, R. je tako pobjesnio, da je mirišljavi sadržaj razbijene akve-kolonje, mjesecima obavijao do tada smrdljivo okružje.
Redakcija je tužena, pa se ispostavilo da je riječ o napisu naručenom od konkurencije. Konkurenti su bili udruženi izrađivači opanaka s oputinom, kojima su R-ove postole, prepolovile prodaju po dernecima.

Skandejanja inicirana novinskim vijestima, događala su se i po kućama. –Majko ne samo da si izdajnik otadžbine, nego si nahebala i mogla bi završit u pržun!, upao je sin materi u kužinu. Jadnica je zakukala –Jadna ti sam šta sam učinila?! –Slušaj šta piše Ravlić u Jadranskom dnevniku, nastavio je tobože zabrinuti sin: ‘Pošto su u po našem primorju zaredale česte prodaje naše zemlje talijanskim optantima, upozoravaju se svi koji nastave s takvom rabotom da će se brzo iznaći način, kojih će ih do zatvora dotjerati!’ –A ti si rekla da si jučer prodala zemlju šjori Pini, koja optira za Italiju! Ti si izdajica!

Odmah je odletjela pod ponistru optantice i zaorjala –Vrati mi moju zemju! Evo ti šolde natrag! Nisam ja izdajica svoje domovine! Publika se okupila i neko je upitao sina –Pa šta joj je to mater prodala? Maslinadu ili vinograd? –Ništa od toga, pratite dalje!

–Vrag odnio i tebe i zemju!, izašla je Pina na ponistru –Evo ti tvoje zemje!, iskrenula je veliki pitar pun crnice. –Ma šta si joj to prodala? , zapitao je netko. –Zemju! Iz našega đardina! Najboju za zasadit đirane! Jesam li više izdajica, oću li u pržun?, upitala je sina. –Nećeš majko! Sad si pravi domoljub!, utješio je i pomislio –Vridi svaka para kad kupiš novine. U njima prije nađeš indeju za skandal, nego da dumaš taktiku cili dan!
Nekad se na vijesti izdaleka dugo čekalo. Novine su stvar ubrzale, no prema današnjim mjerilima neznatno.

-Vidila je Mande na trafiku naslov da će Njemci bombardovat cili svit kad oti Itler dođe na vlast!, objavila je Bare mužu vijest što joj je priopćila Mande. -Ne boj se! Neće on brzo na vlast, tješio je suprug –A i da oće, Nijemci su fino odgojen svit. Ako budu i bombordovali, neće od popodne kad ti činiš pižolet, nego u koju pristojnu uru!, otklonio joj je strepnje oko uznemiravanja u vrijeme popodnevnog počinka. No, do koji dan panika izazvana novim novinskim napisom, još se više rasplamsala. Muž je već izvanka čuo kuknjavu iz tinela. Bare i Mande su usklađeno nabrajale.

–Šta je bilo, ali je kogo umra?, iznebušeno je upitao. –Niko nije, ali oće! Eno ga već u Gracu!, gorke je suze ronila Bare. –A moja se ćer nesritnica tamo udala. Muž invalid i još dvi stare zave na grbači! Ćeri mojaaa…!, na sav se glas razrevala Mande. –Vi ste se napile! Ko je doša?, išempja se muž. –Itler!, viknule su u glas. –Sad je Mande vidila na trafiku Špira Klarića da je u Gracu! –Ma to je Graz u Auštriju, a ne naš Gradac u Primorje! Tuke da li tuke!, laknulo je mužu. Bare je i dalje bila uznemirena –Pusti ti stat, ne zovu se zaludu isto! Kad je zapasa jedan Gradac, onda će i drugi, evo ga najdaje za tri godine i u nas!, proročki je rekla i nije pogriješila.

A onda su se kao izvor informacija u igru ubacili i prvi radio prijamnici. Stara je Jere pobožnica, svaki dan slušala Radio Vatikan, no kako se parlatalo samo na latinskom, ni riječi nije razumjela. Morila je sina da joj prevodi. –Šta govori Sveti Otac? Sinu je palo napamet kako izrežirati arlekinadu.

-Majko, moram ti ništo kazat, ali ne boj se, puno je lipo! najavio je novitadu Špiro.–Biće smo dobili parnicu s tetom Filon, pa će nam se vratit onaj vinograd! Za veću sriću ne znam! –Ima još nešto veće! Javio je Radio Vatikan! Našem župniku dolazi u vižite papa Pio XI. Velečasni je obeća da će ga dovest baš tebi u kuću, jer si najpobožnija žena u Makarsku!, svečanim je tonom objavio vijest. Problijedila je ko šterika.–Ma je li to istina? –Je, radio ne laže! Samo moraš imat gustu veletu priko lica, jer je tako red kad žensko dolazi prid papu. Ja ću te najavit kad on dođe u tinel. Rečeno, učinjeno. Veleta preko lica je bila tako gusta, da se kroz nju ne bi vidio slon da je kojim slučajem prošao kroz tinel, a kamoli prepoznalo čeljade.

–Sveti oče, ulazi moja majka!, priveo ju je Špiro k ‘papi’. Smjerno je klekla i čekala blagoslov. Govorio je dugo na ‘latinskom’, a ona je bidna samo odgovarala –Amen, amen…

Onda je Jere ‘Njegovu Svetost’ iznenada počela razumjeti, te pomislila –Sve razumin ko da govori po naški. To je Duh Sveti učinio mirakul! Pozorno je slušala što joj poručuje ‘sveti’ gost. -Jesi li ti Jere u lemozinu umisto šoldi ubacivala botune, samo da svit misli da si štogo dala? –Jesam, tila sam ušparat, a bilo me sramota ne ubacit ništa, postiđeno je priznala. –A jesi li časnoj sestri dala falšu ricetu za učinit slatko kad je dolazio biskup, pa je sve uzvanike uvatio proliv? –Jesam, kriva sam, jer nisam tila da učini nako dobro slatko ko moje!–A jesi li od pokojne matere Luke Tarantele, posudila 5000 dinara, pa se klela Luki kad je umrla, da ti je posudila samo 500, a ostatak potvorila? Jere se preznojila.

–Grišnija sam! Oprostite mi Sveti Oče, šta mi je činit za oprost grija i za dobit Vaš blagoslov! ‘Papa’ je napravio dramatičnu stanku, pa kazao –Ili ćeš dat izjavu za Radio Vatikan i javno se ispovidit da te cili svit čuje ili ćeš…Tu je zastao, dignuo joj veletu s glave i kazao –Ili ćeš vratit šolde, šta si mi potvorila od pokojne matere!

Oslobođena od guste velete, Jere je pred sobom ugledala lice nikog drugog doli Luke Tarantele!
-Jesmo li ti inbarkali!, grohotom su se u glas smijali Špiro i Luka. Jere je nasamarena činila kuco, izustivši samo –Ostajem virna Vatikanu, ali Radio Vatikan mi više neće ulist u kuću,te krenula izvadit ispod štramca 4500 dinara za isplatit dug. Eto, laže tko kaže da mediji ne pomažu u otkrivanju istine! Baš kao i portal Makarska danas s kojeg upravo čitate.

U nadi da vas Kamarin neće potaknuti da djelujete špiciskandalski, očekujte još štorija o detonatorima za iniciranje skandala. Ne daj sveti Kleme pravih detonatora! Onih od skandala ima i danas, pa valja dobro pazit za ne nagazit.

Piše Marino Srzić / foto: privatni album