Finili su Mare bali! Ispurgali smo sva svoja demokratska nagnuća, potrošili u ovom điru pravo na izbor ašešura i poteštata, vijećnika i poglavara i sad možemo pune četiri godine žugat na novoizabrane. Zamiritala nova vlast kritike ili ne, vladavina im neće proći bez grintanja. I neka! Uostalom zar to i nije bit demokracije koja je nastala upravo zbog brontulanja nezadovoljnih.

Tajni izbori predmnijevaju i tajnost očitovanja na glasačkom listiću. Diskreciju smo odgovorno poštovali, zaokružujući svoga kandidata iza paravana od kartona i osvrćući se okolo iz predostrožnosti da nas ‘kogo ne špija’.Bilo je i energičnijih pristupa, i to vremešnijeg dijela biračkog tijela, koji su izlazeći na izbore, naoružani bagulinama i šotobraco, pod ruku s unucima, usput zviždukali ovisno o opredijeljenu; ‘Bandijeru rošu’ ili ‘Ustani bane’. Premda novim biračima, ti stari napjevi gotovo ništa ne znače, u sjećanjima makarskog tvrdolinijaškog i pomalo dementnog zdruga, još su uvijek tvrdo zacementirani.

Zahvaljujući gostujućoj Koroni bilo je i alternativnijih verzija javnog očitovanja i to bez kršenja izborne šutnje.Šuška se kako su pobornici jedne opcije stavljali plave, a oni druge bande crvene ‘mužarjole’, korona-maske. Nek’ se zna! Tako možeš činit kuco za koga si, a po koluru maske se odmah vidi pred čijim ćeš imenom lapišom zaokružiti broj.Preci su nam bili daleko hrabriji. Na izbore se išlo s crvenim garifulom ili s medaljunom ‘Slava Radiću’ puntapetom zakačenim za kolet jakete ili s trobojnicom kraljevine zavezanom oko rukava.

Prezentnije nije moglo!
-Stavio si plavo-bilo- crveno, a šta ako te intra neko od naših pa ti pribije škine?, uhvatili su u đir glasača Matu s javno istaknutim obilježjem. -Ništa lakše! Samo rečem da mi je bleka od žene inbando prišila kurdelu i kad je okreneš već je crven-bili-plavi, to je barjak pravi!, praktično je objasnio, koristeći priliku manipuliranja kolurima bandire.

Stari su nam dakle znali biti i ‘šetebandijerama’. I to periodično. Baš kao i neki danas, u ritmu od svake četiri godine nakon pritumbavanja vlasti. I antiki nam se ples, kojeg tanca još samo folklorni ansambl zove ‘kvatro-paši’ (eto opet četiri!). Ima tu nešto od tradicije; em se balalo četiri po četiri koraka, em se minjalo bandire svako četiri godine. To bi bila nekakva ‘kvatro-paši’ demokracija!
Čast iznimkama, no opet će se naći poklonika takve navade i nakon ovog izbornoga đira. Tradicija je dugovječna.
Svi oni uvjereni kako tek u našim vremenima počinju perfidniji oblici nečasnih radnji zbog vlastitog probitka, ljuto se varaju. Neki bi preživjeli stogodišnjak kazao –Bilo je i prije berekinada, ali ne ovakvih ko danas! Takva se izjava može prepisati poslovičnoj priči o davnim danima kada je sve bilo poštenije. Niti je bilo poštenije niti manje šporko! O svemu svjedoče od škovaca spašeni fascikli iz advokatskih škafeta.

Velik broj tih predmeta odnosi se na prijepore ili mutne radnje oko makarskog ‘zlatnog teleta’, turizma. Većini spisa u zaglavlju nosi naslove; ‘tjeranje mehanstva’ i ‘redarstveni dobnik’. Pojmovi, kasnije posve izgubljeni i zamijenjeni novim terminima, u stvari su nekadašnji službeni nazivi za bavljenje ugostiteljskom djelatnošću i radno vrijeme lokala. U gradiću s niti 2000 stanovnika, djeluje više od tridesetak gostionica, točionica ili konoba s dozvolom točenja alkohola.

‘Dok svugdje iz knjiga djeca uče, u nas iz žmula potežu u krčmi i kod kuće.’ Glasili su stihovi pjesmice koju je pučka učiteljica sklepala za školsku priredbu, kritički se osvrnuvši na odgojno porazno stanje uslijed takve množine krčmi.

Pravo ‘za tjeranje mehanstva’, dozvole koja je legalizirala ugostiteljsku aktivnost, fatalni je dokument do kojeg je u birokratskom režimu bilo teško doći. Papirologija zagorčava život tražitelja, pa pronalaze rupe u zakonu, traže veze, pozivaju se na siromaštvo i zasluge. Uz brojne upitnike i onaj je o karakteristikama molitelja s najpreciznijim detaljima: o moralu, neporočnom životu, nepripadanju nekoj prevratničkoj organizaciji, ćudoređu. Do u detalje se prebire po intimnim pitanjima, kao da je riječ o traženju ulaska u redovnički red, a ne o otvaranju krčme.

Molitelji se pokušavaju dodvoriti vlastima, uglavnom kukajući o tegobama. U jednoj od molbi stoji: ‘Haran sam visokom naslovu za dodijeljeno pravo tjeranja mehanstva, no takse su tako visoke, da isto neću moći praktikovati. Cifra odgovora novcu kojeg bi potrošio kupivši svakom od svoje devetoro djece Batine cipele i knjige za školu, ter ih još hranio. Stoga molim da snizite svotu kako bih mogao prehraniti obitelj, jer će inače svi u sirotište završit!’ Molbi je udovoljeno, pa su djeca dobila Batinu obuću za novu sezonu.

U pismu upućenom Sudskom poglavarstvu 1927. stranka se žali na globu zbog neposjedovanja potrebne dokumentacije. Tučepka Visković preuzima točenje vina nakon smrti svekrve. Tuži se na prevaru rođaka J.B.:’Ja sam dotičnome dala novac i sve papire za dozvolu, a on mi je vrativši se iz Makarske rekao da je sve sređeno, ali je dokumente putem izgubio.

Kao neuko žensko sve sam povjerovala. Tek kada je došla inšpekcija, shvatila sam da me himbeno prevario i moje novce potrošio, a dokumenta nije iskao. To sam mogla i predvidjeti jer sam doznala kako mu se već duže vrijeme u kući svaki dan jede meso. Molim da njega sprovedete, ter me oslobodite od globe, jer ćemo od gladi pomrijeti’ Iz drugog je dopisa razvidno da je oslobođena od kazne, a prevarant procesuiran.

Žalba još jedne pripadnice nježnijeg spola, svjedoči kako premda nepismene, žene znaju uspješno istjerati pravdu. Izvjesna se gostioničarka iz Živogošča žali: ‘G.B. je dobio gostioničarski list, pa sada može voditi posao tik do moje gostione i sve mi goste otima. Nije pravo da je dobio potvrdu, jer nema naobrazbu. Nemam ni ja naobrazbe, ali sam sirota udova sa pet sinova, ter mi se može oprostiti, a on ima same ćeri. Zar nije naš kralj rekao da je svaki rođeni sin još jedan sokol za obranu otadžbine, a kako će je obraniti kada će od gladi skapati!’ Jesu li sinovi branili otadžbinu nije poznato, no izgleda da je iznađeno solomunsko rješenje, pa su obadvije krčme opstale. Iza spomenutih dviju krčmarica nisu stale niti udruge niti politički aktivisti, ali su ih urođena sposobnost i životno iskustvo doveli do cilja.

Problemi oko ‘redarstvenog dobnika’, te rada nedjeljom i blagdanima, jednako je aktualna kao i danas. U predstavci s potpisima i pečatima firmi brojnih makarskih privrednika, zagovornika zabrane rada nedjeljom stoji: ‘Uslijed napornog fizičkog i duševnog rada, potrebito je da se nedjeljom saberemo i otpočinemo u miru kao sav civilizovani svijet. Tako ćemo u ponedjeljak moći početi s radom puni raspoloženja i svježine. To je praksa gotovo svih gradova u okružju osim kod nas.’ Ovom se apelu pridružuje i okružnica biskupa Bonefačića: ‘Zar se baš za svim nećudorednim moramo povoditi. Turizam je važan za napredak, ali nedjelju štuju i nevjerni, a kamoli to ne bi trebao naš narod vazda Bogu vjeran!’

Druga opcija protestira zbog najave zatvaranja butigi o blagdanima ‘To su dani kada se najveći promet ostvaruje i garantuje stanovništvu da nekako preživi zimu. Zar da sada na Vidovdan ne smijemo prodavati robu kada je najveća prohodnost kupaca. Velika je to šteta koja će nas do ponora neimaštine dotjerati’ Zanimljivo je da se svi slažu jednom; ‘Brijačnice nedjeljom obavezno trebaju biti otvorene, a barbiri se imaju odmarati ponedjeljkom’.

Ostali dopisi vezani za radno vrijeme uvijek idu u istom pravcu; produljenu što duže u noć. Jedan molitelj piše: ‘Kako prekinuti u 10 sati pjesmu raspoloženih čeških gostiju? Svugdje u svijetu tek tada kreće štimung, a ja moram fajrunt najaviti. Što dulje gostiona radi to će veći porez općina i naplatiti. Našim se gostima Makarska osim zbog mora omiljela i kao mjesto nesputanog odmora i dobre zabave. Stoga tražim produljenje barem do ponoći.’
U četiri nastavka o slatkim i gorkim brigama oko makarskog ‘zlatnog teleta’, turizma, naišli smo na probleme u dlaku jednakim današnjima.’

Za žuntu’ još jedna fjaba…
Već od 20-tih godina prošlog stoljeća V.S. je afitavala fureštima kamare. Standard u njenoj kući, u mračnoj kalici, nije bio reprezentativan, pa joj je klijentela bila mršavog takujina. Uglavnom siromašna študentarija.


Onda joj je jednog ljeta na vrata upao elegantni austrijski par tražeći smještaj. Ona je bila Slovenka, pa su se nešto i razumjeli, te joj gazdarica pokušala objasniti kako to nije za njih. –Nema ingleškoga kondota, nego sve u vrčinu. U kamari nema ni sunca ni miseca i još jedan straga drži kapunjeru, pa će vas pivac budit prije Zdrave Marije, nastojala ih je odbiti. –Mi to baš tražimo!, kazala je gospođa –Da osjetimo pravi domaći duh! Taman im je htjela kazati kako je to jedna kršćanska kuća i da tute nema duhova, kad joj je gospodin uvalio par bankota u ruku, pa je učinila kuco.

Ostali su dugo, dobro platili, a onda je V. našla u kamari jednu škrinjicu s dokumentima. Doznala je adresu u Turistički ured i poslala im hitno natrag. Odužili su se velikim paketom s najboljom kavom, čikolatom i tri metra kvalitetnog štofa, ali i pismom redakciji splitskog dnevnika, kojeg je ponosna V. upravo sricala susjedi. –Eto sad ćeš čut kako me fale: ‘Bračni austrijski par ne može nahvaliti poštenje makarske stanodavke. Čim je našla njihove važne osobne dokumente, bankovne čekove, ter ostale vrijedne papire, hitno ih je poslala o vlastitom trošku. Mladom paru, vrlo uglednom u umjetničkim bečkim krugovima, Makarska će zauvijek biti voljena destinacija. Sreća im je pomućena jedino gubitkom skupocjenog zaručničkog prstena, za kojeg su bili uvjereni da je ostao u sobi, no čini se da je ipak ispao u moru.’

Susjeda je odslušala, podozrivo pogledala, pa kazala –Svaka čast! Jesi poštena! Nego vidim da si prominila škure, rušiš komin i stavjaš špaher, a čujen i da si naručila u Raosa novu mobilju! To si dobro zaradila za ovo lito? –Štedila, zaštedila, od usta odvajala!, prekinula je V.Kad je ostala sama, dva je puta provjerila krakun na vratima, pa izvadila iz ređipeta snop novčanica. –Onako mali prstenčić, pa da toliko vridi!, promislila je, te kazala samoj sebi. –Ispovidit se šta prije, ali nikako u Svetoga Marka, nego u Split u Svetoga Križa! Ko da taj prsten njoj triba, biće ih ima doma dva puna škafeta! A meni tribaju jaspre! Za napredak! Za turizam!

Dragi pratitelji Kamarina, sada kad su izbori iza nas, bacite se još žveltije na ulaganja u turističku sezonu. Naravno od onoga što ste uštedjeli, a još niste popapali. Valja nam naprijed! Za napredak! Za turizam!

Piše Marino Srzić /foto :privatna arhiva