Korizmenu tradiciju pjevanja pokorničkog psalma ‘Smiluj mi se Bože’, makarski vjernici poštuju i danas. Napjev je prošle nedjelje u katedrali otpjevan posljednji put u ovoj godini, običajno pred Cvjetnicu koja prethodi Velikom tjednu.

Kamarin nema ambiciju postati prilogom Glasa koncila, pa stoga ni čitalačka publika nesklona crkvenim bancima, nema razloga za ronjanje. Grijeh je općeljudska situacija i sklon mu je svatko pod kapom nebeskom bio katolik ili budista, filatelist ili makinjišta. Strofa iz spomenutog napjeva glasi: ‘Poškropi me izopom da se očistim, operi me da budem bjelji od snijega’. Izop, znakovitog narodnog imena miloduh, biljka je koja se od davnina upotrebljavala za vidanje rana, te pročišćavanje nečistog zraka u kući bolesnika. No, što je s čistoćom duše? Tu dezinfekcijska sredstva postaju nemoćna.

-Oslobodi me Bože šporkunice, a još više infišane čistunice! U šporkunice na ćunki maća stoji, u infišanice pri srcu zlo se roji! Takva bi bila jedna od lokalnih procjena suprotstavljenih pojmova; čistog i prljavog. U poslovici je riječ o dvjema vrstama šporkica; onih vezanih za osobnu i kućnu higijenu, te s druge bande, za mentalnu i karakternu.

Oglas

U današnjem Kamarinu nećemo o infišanim domaćicama i freganjima drvenih podova. Danas ćemo o šporkačunima.

Šporkačun je imenica muškog roda, preuzeta od tršćanskog –sporcaccione. Ženska bi verzija bila šporkačunka. Makar značenje predmnijeva nečistu osobu, šprokačun može biti parfimiran i najzamamnijim ‘muščom’, a nositi etiketu šporkačuna. One s vonjom ‘ala fonja’, u Makarskoj i okolici nazivali su plisovima. Plisovi pak, najčešće nisu bili šporkačuni, premda su bili šporkiji od najduperanije zagorene teče.

Otud i ona zagonetka od prije stotinjak godina. -Plisov je, a duša mu ko gariful vonja, nariketan je a smrdi ko kužna fonja! Ko je to? Odgovor se nalazio u imenima dvojice braće. Jedan je nepravedno razbaštinjen stanovao u konobi kuće bez ikakvih higijenskih uvjeta. Stoga i nije čudo da je smrdio. Drugi se zahvaljujući priportanoj oporuci, širio u ostatku kuće, uredan i namirisan. Teški vonj brata smrdljivca, ljudi su respektirali. Prevarenog su zato zvali Gariful, a prevaranta Vrčina. Javno je mnijenje tako označilo pravu prirodu šporkačuna.

Tako je sa šporkicom oko poštenja i časti. No, neke su druge ‘kvalitete’ bile još razvikanija karakteristika.

Krenimo najprije s ćakulama, prenošenim šoto-voće po kantunima grada prije mnogo godina.

Evo što je Klemica, pomoćna šalturica, u povjerenju priopćavala prije 70-tak godina poznanicama, pa su se informacije progresivno ‘povjerljivo’ širile, diljem grada i većeg dijela Primorja. Iz usta Marice J., Mirke T., Mare P., Tone S., te još nekih ‘informatorica’, masne je čakule čuo i davno zabilježio čuvar Kamarina.

Zaposlena u krojačkom salonu poteštatove sestre, Klemica je doznala više intimnih detalja o klijenticama, nego velečasni u špici korizmene ispovjedne sezone.
Makar o devijacijama spolne naravi nije saznala iz libara dr Freuda, polako je upotpunjavala saznanja o neobičnim motivima užitaka. Takvim ‘šporkačunskim indejama’, davala je i imena.

Šporkaluk šjore Laure bilo je lako detektirati. Takva se abnormalnost zove ekshibicionizam, no Klemica ju je okrstila s ‘kaživanjem guzice’. –Čim bi ušla u butigu, znala sam šta će bit, špjegavala je Klemica -Odma bi mi naredila -Donesi tu veštu bliže veltrini šta gleda na kalu, unutra je škuro. Slaba vam je letrika, pa ne vidim jel dobro skrojeno!

Onda sam se sitila kako joj je gušt da je gledaju u šotobragama i ređipetu oni muški vanka. Tamo bi ih se skupilo više nego na regrutaciju. Požalila sam se gospodarici, a ona je odvratila–Čini kuco! To je najboja mušterija i dok dobro plaća, ako oće učinit ćemo joj probu i na vrvu mula.


Za voajerizam, Klemica je imala naziv i inače poznat u praksi; čiribimba.

-Ima jedna stara jarčina šta je bacio oko na jednu koju ne smin imentovat. On uvik svrati prid probu i reče. –Pa mi je cukar, afanat ću, donesite mi odma jednu bilu kavu i koju galetinu za umočit. Onda ga mi stavimo iza paravana i polegnemo tobož debulanoga na jedan otoman. Stopro minut posli uđe njegova jaranica i po sto puta se priobuče i svuče, ko da je per la finta nezadovojna sa monturom. Za to vrime on čuča galetine i špiti je kroz rupu na paravanu. Moja gospodarica sve to pokriva, ali mu dobro naplati –Ako ćete častit gospoju s bluzom, onda vam to dođe ovliko!, uvik mu prizenta račun. –A šta je ova druga cifra?, pita je stari jarac –To vam je za zakrpit onu bužu na paravanu!, rekla je jedanput gazdarica, pa sad uvik muči i plati da ne pukne skandal.

Neke amoralne ‘tehnike’, što su nam preci duperavali, čine se danas posve nevinima. Neke opet, zauzimaju i dalje visoko mjesto na skali ‘kvalitete’ šporkarija.
Javni moral imao je za vratom kontrolu konzervativne sredine, crkve, pa i slova zakona. U jednom periodu strogo funkcionira Uredba protiv ‘psosti’ (svetogrđa) i psovki, pa dokazani beštimaduri bivaju strogo kažnjavani, što globom, što pržunom.

Zakon o psosti, najviše posla ima s beštmadurima iz redova lučkih nosača, piljarica i posjetitelja krčmi. Kupravende se najvještije izvlače, pravdajući se kako nikad ne psuju Boga. Omakne im se poštapalica –Bora ti! Psuju Iruda (Heroda), kojega i treba beštimati, jer je naredio biblijski pomor nevine dječice, tvrdi jedna od prodavačica verdure. Još izjavljuje kako je samo jednom opsovala sveca i to svetog Vicenca, čije su moći Podgorani, prema predaji oteli Makaranima. To je uradila u bijesu, jer joj je kolegica Podgorka sa susjednog banka otela dobru mušteriju. –Onda sam joj priznajem skresala Vicenca i kajem se! Inače kad imam štogo opsovat onda krešem; En’ ti gajde!, En ti gusle!, te nastavlja nabrajati objekte beštime; En ti… robiju, vlašku godinu, male Mare postočić, puntu od Osejave, zagvošku zobnicu, kurbu Italiju, te još čitav niz tematski ekscentričnih psovki. Čini se kako je sudac bio zabavljen maštovitošću, pa je sve kasnije prepričavao pri kavi u restauraciji Miloš Veliki, a prijestupnici je galantno oprostio globu.

Neviđena haranga na fra Božu Miloševića, vršena je preko prijava i objeda o njegovom navodnom verbalnom i ćudorednom šporkačunstvu. Riječ je o franjevcu koji se zalaže za ‘narodnu crkvu’. Optužuje svećenstvo za trgovanje i oponira Vatikanu. Između ostalog, župnik Biočić ga u propovijedi naziva ‘šporkačunom’. Kanonik Pavlinović tuži ga Vikarijatu za nedostojno ponašanje i smucanje po krčmama gdje se druži s nepoćudnim elementima, te harači i pjeva s mornarima. U tisku se navodi i o kojim je pjesmama riječ: ‘O velikom škandalu bruje Makarani ovih dana. Od usta do usta prepričava se ponašanje ‘veselog’, fra Bože, koji s najgorim prostacima po mehanama druguje. Kuharica u krčmi Petra Gojaka Pjerina, kune se kako je s nijekim kartašima pjevao čak i onu makarsku šporkačunsku pjesmu ‘Mare soldata’. Eto kako nam se redovnici vladaju, pa što bi onda htjeli od prostoga puka!’

Fra Božo je izbačen iz redova svećenstva. Potom djeluje kao aktivista za pokret ‘narodne crkve’, izdaje glasilo ‘Novi rod’, a na koncu emigrira u Ameriku.
Zanimljiva je prijavke gđe Marije X radi situacija koji se događaju u njenom prostoru, iznajmljenom gosp. Pepi, maseru iz Velikog Bečkereka. Vlasnica izjavljuje: –Ja sam rečenom mesaru, iznajmila svoj lokal. Već nekoliko dana pratim kako mu dolaze vižite. Mislila sam da privlači mušterije za friško meso. Ali jok! Baš za popodnevnog odmora, a što sam čula kroz fumar koji prolazi uza zid sobe, jedna je gospođica vikala –Jače, jače šjor Pepi, baš mi je po volji! Nisam se obazirala, jer je gospojica slobodna. Ali slično su se glasale i udate žene, a jučer kad je i jedan viđeni gospodin uzdišuć vikao –Pritisni me jače, ne žali!, nisam mogla ne prijaviti slučaj, jer se tu velike šporkarije događaju!’

Sudac B., objasnio je situaciju. –Draga šjora Marija, gospodin Pepi je maser! –To znam. Pa šta će mesar činit s gospođama i prosti mi Bože s tim gospodinom! Neće ih deškvargavat i rasicat, nisu ni goveđi mulam, ni teleći but! –Ali on je mAser, a ne mEsar! –A šta je to?, čula je šjora Marija tek sada razliku u samoglasniku. –Ljude masira da im olakša išijatiku i zdrica škine! –Pa šta mi nije onda reka da namišta noge i lebra, pa bi ga razumila!, odahnula je vlasnica, shvativši da uzdasi nisu motivirani šporkarijama, već bolnim zahvatima. Šjor Pepi je uspješno nastavio svoju masersku, a ne mesarsku praksu u lokalu gazdarice, koja je i sama koristila njegove stručne usluge zbog bolova u gnjatima.

Spomenuti sudac B., dao je zanimljiv obol poimanju ćudoređa, kada nije htio naplatiti globu za prijavljenu prostituciju. U objašnjenju stoji : ‘Kako je po uredbi u našoj državi ova poslovna aktivnost, službeno nazvana ‘trpećim obrtom’ za sada legalna, a izvid djelatnica zadovoljava sve higijenske uvjete, tako nema razloga za nikakvu sankciju’

Sudac je istog dana oglobio poznatu mljekaricu zbog navodno; ‘ruzinavih latenih gamela za transport, zbog koje bi mlijeko moglo biti štetno po zdravlje’. Uvrijeđena Mande odbila mu je isporučivati ubuduće svoj proizvod, pa je na ulici sudac upitao –Mande, kako nam više mliko ne donosiš, nema takvog u cilom Primorju! Dobro ga je nabrecala –Ja sam za svoje ruzinave sude globu platila, a onim kurbetinama niste kaznu odredili! Eto vam pa se sad u njih poslužite s mlikom uz kafu! Neće vam falit za pomust! Sise su im ko burače!

Stvari se sa šporkačunstvom našim svagdašnjim ni danas nisu promijenile. Osobne ekscentričnosti i odstupanja od standarda, rastežu se po društvenim mrežama, a prave šporkarije, koje nam polako, ali sigurno dolaze glave, kriju se s pomijom u mraku dobro zaključanih škafeta.

Jesmo li i sami šporkačuni čitajući o ovoj temi? Nismo! Samo smo radoznali za doznati pikantne priče o precima, koje se inače skrivaju poput buža od moljaca na kapotima koji su pamtili i bolje dane.

A da je Makarska šporkačunska ne treba se bojati. Ona nam je čista, čista… Čini se, nikad čišća! (Aprlilili je prošao!)

Piše: Marino Srzić / foto: privatni album