Četvrtak, 28 ožujka, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Čuvao vas sveti Klemento, dragi Makarani

KAMARIN MARINA SRZIĆA Čuvao vas sveti Klemento, dragi Makarani

Danas bi djetetu poput Anice stručnjaci dijagnosticirali neprilagođenost, slabu socijalnu komunikaciju, možda čak i autistični poremećaj. Makarani se nisu bavili medicinskim procjenama već su je bez puno mudrovanja nazvali ‘mala Klemina’. Zašto Klemina kad joj ni otac, ni dide, niti itko od predaka ne bijaše Kleme? Zbog čudnog, gotovo misterioznog razloga. Anicino duševno stanje krenulo bi začuđujuće nabolje, i to od jutra 21. do večeri 23. studenog svake godine njezina ne predugog života. Naravno riječ je upravo o danima tradicionalne proslave svetog Klementa, makarskog nebeskog odvitnika.

Kakav se to mirakul s Anicom dešavao u doba svetkovine našega patrona, nitko nije mogao otkriti. No, od trenutka kada bi se Klementova raka otvorila i relikvije bile izvađene na čašćenje pa do časa kada bi se svete moći opet zakveštale u niši na oltaru, curica bi se preobrazila. Ne samo da bi krenula govoriti poput normalno razvijenog djeteta i komunicirati s okolinom, već bi tvrde svjedoci nešto mudro i poručila. Predaja se oslanja na svjedočenjima onih kojih već odavno nema. Nije provjerljiva, te kao svaka od takvih lokalnih priča stoji na klimavim nogama vjerodostojnosti. No, vjerovalo se da tu ima nečega. Čega? Svakako, žive i gorljive vjere u Klementa makarskog. Dovoljno žive da čini čuda i opstane do naših dana.

Anica je umrla mlada, dan poslije svetog Klementa u vrijeme Drugog rata kada se crkvene funkcije nisu mogle obaviti prema tradiciji. Tako ‘Mala Klemina’ po prvi puta nije mogla promatrati ritual koji bi je preobrazio u lucidno biće. Svećenik je materi rekao –Ne tuguj! Klemu ove godine ni otvorismo ni zatvorismo kako Bog zapovida, ali je tvoja Anica zatvorila vrata ovog jada na zemlji i otvorila ona na nebu! Sad je ‘mala Klemina’ uz svoga Klemu! I mater bijaše utješena.

Uz današnji dan običajnog zatvaranja relikvija iza vrata s četiri ključa, evociramo u Kamarinu manje znane štorije vezane uz patrona. Manje sakralne, a više profane. Evo još jedne…

Kao gost Makaranina Josipa Jablanovića, svojevremenog bana i promicatelja monarhističke politike, grad je posjetio Jovan Cvijić. Riječ je o poznatom srpskom antropologu, negatoru hrvatskog nacionalnog korpusa i širitelju srpske dominacije na tobože naučno-antropološkoj osnovi. U pratnji domaćina, Cvijić posjećuje makarsku katedralu gdje ih prima tadašnji župnik don Niko Ribičić. Potaknut istraživačkom znatiželjom htio je vidjeti sačuvanu lubanju makarskog sveca. Župnik mu izlazi u susret, otvara raku, a Cvijić nakon dužeg razgledanja i mjerenja, zaključuje kako se radi o ostacima ženskog kostura. Šok župnika je golem i očajno moli da se takva vijest ne pročuje, jer bi vjerni puk pao u sumnju i doveo u pitanje kult. Zbunjeni velečasni vjerojatno je promislio –Ako sad neko prospe ćakulu da je Kleme žensko, a ne muško, Makarani će dignit graju da će se dimit do Vatikana!

Tko sumnja u istinitost ovog događaja, autor mu redaka nudi objašnjenje. Do njega je, pa tako i do Kamarina, priča dospjela prepričavanjem gđe Ksenije Vranković Franić, a njoj ju je pak prenio suprug, odvjetnik Ikica, nećak inž. Leonide Franića. Poznati je inženjer prisustvovao zgodi u katedrali. Kao i svako prenošenje priče i ovo je možda ‘infetano nadožuntavanjem’, no zanimljivo je za zabilježiti. Tko je Klement u stvari bio, nije ni važno. Neupitno je kako su mu kosti prebivale u rimskim katakombama, s ostacima brojnih, zbog svjedočenja vjere mučenih rimskih kršćana. Za štovanje i zaziv u ovozemaljskim nevoljama, to je i više nego dovoljno.

O prisutnosti našeg Kleme u svakodnevnici (sigurno se ne ljuti na ovakvom imenovanju od milja), bilježimo još jednu štorijicu iz životne prakse.

Tereža, žarka štovateljica Klementa, imala je kćer Evicu, pametnu, no pomalo berekinastu curu. Nakon završenog Ekonomskog tehnikuma, mater je isklečala ure i ure pred svečevim oltarom, moleći se da negdje nađe službu. Molba je uslišena, pa se Evica brzo našla u ulozi blagajnika jednog poduzeća. Problemi su počeli u prvoj godini službe. Manjak ustanovljen nakon inventure kase, bacio je sumnju na Evicu kao lupežicu. Tereža je, a šta bi drugo, nego opet zazvala Klemu u pomoć. Stvar se brzo izgladila. Navodno je otkrivena prava lopovica, čistačica iz ureda. Osim otkaza pred nesretnicom su bile godine otplaćivanja duga.

Pred Božić je Evica došla doma rukama punih fagota. –Evo majko ovo je za tebe za Božić, izvadila je krzneni kolet od kunice. -I ovaj lipi šal od najmekšeg kašmira, vadila je i dalje poklone. –A ovo ćeš, pružila joj je podeblju kovertu -Dat velečasnom za na oltar svetoga Klementa! Da ne bi njega i tvojih molitvi završila bi u pržunu! –Odakle ti šolde za sve to?, odmah je proradio crv sumnje iskusnoj materi. –Od viška! Dobili smo povišicu! Tereži nije trebalo dugo da bi shvatila u kojem grmu leži zec. Bez riječi ju je plesnila s jedne pa s druge stane. –Lupežice! Nevinu si ženu potvorila! Evica se priznajući rasplakal –Daj sve šolde za oltar da mi Kleme oprosti! –Klemi ne triba! Ja ču učinit šta bi i on!, odlučila je mater. Darove je prodala, a šolde iz kuverte predala krivo optuženoj čistačici. –Poduzeće će se škapulat i bez tih šoldi! Onoj su mučenici s troje dice bez ćaće potribniji!, zaključila je pomalo moralno izvrnutom odlukom. No, bila je sigurna kako joj sveti Klement s nebesa begenaje, opravdava i uzima za dobro.

Ovo je bio Klemin Kamarin. Moguće nedostojan svetosti patrona, ali životan i ‘makarskiji’ da ‘makarskiji’ ne može biti.
Na kraju budimo dostojni trenutka obilježavanja zaštitnika grada, pa ponovimo neke povijesne činjenice koji Makarani i oni koji će to tek postati, još nisu upamtili. Dakle povijesno stvari stoje ovako…

Makarska je ljeto Gospodnje 1725. dočekala s petstotinjak stanovnika i bez patrona. Biti bez službenoga sveca zaštitnika bila je boljka koja je žalostila narod, pa se sa zavišću gledalo na ostale dalmatinske gradove s pribavljenim relikvijama. Biskup Nikola Bijanković obraća se Svetoj Stolici moleći za dodjelu relikvija gradu i biskupiji, te od pape Benedikta XIII dobiva potvrdan odgovor. Ispraćeni molitvama puka i blagoslovom biskupa, najesen iste godine put Rima su se uputila dva makarska plemića, Jakov Kačić i Antun Ivanišević. Tamo im papa dodjeljuje kosti nepoznatog mučenika iz katakombi sv. Priscile, pa se zadovoljni vraćaju u Makarsku. U luci ih uz mnoštvo puka dočekuje bosonog biskup, te pred mnoštvo okupljenog naroda pozdravlja riječima: „Ave sancte Clemens , esto nobis propitius et clemens!“ (Zdravo Sveti Klemente Budi milosrdan i milostiv prema nama!) Otud mu i ime.

Štovanje mučenika Bijanković je širio među vjernicima, te ga proglasio glavnim zaštitnikom makarske biskupije, a blagdan mu odredio na 21.studenoga. Kako makarska katedrala još nije bila dovršena, relikvije su bile smještene u obiteljsku kapelicu Kačića sve do 1770 godine. Biskup Blašković tada daje izgraditi mramorni oltar s dvodijelnom rakom, u koju je smjestio svete moći, gdje se nalaze i danas. Crkveni su obredi na vrlo svečan način obilježavali sv Klementa. S vanjskim procesijama se nešto iza Drugog svjetskog rata prestalo, kao i s pohodima groblju. Broj misa također je bio znatno manji.

Najsvečaniji čin; otvaranje rake, pjevanje himne i davanje relikvija vjernicima na doticanje i ljubljenje, ostali su nepromijenjeni do danas. Privatna pobožnost puka sastoji se od blagoslova vode, krunica i osobnih predmeta, doticanja svečeve rake, a često i ostavljanja kakvog sitnog djela izvučenog iz odjeće; konca ili niti, u svečev grob. U posebno teškim vremenima i prilikama ponekad se znala otvarati raka i izvan proslave spomendana.

Svih se ovih događaja prisjećamo iz godine u pjevajući napjev ‘Sv Klementu mučeniku’ spjevanu od don Josipa Čobrnića na latinskom, a kasnije prevedenu na talijanski (msgr. Vjekoslav Cezar Pavišić) i hrvatski (Stjepan Ivičević). Ta svojevrsna himna makarskog puka od prve do zadnje kitice pravi je svjedok vremena u kojem je nastala. Kad je pročitate, uvidjeti ćete da je svevremena i nije izgubila na aktualnosti.
Broj molitvi upućenih k našem svecu u ovih gotovo 300 godina štovanja, veći je nego stina do Svetoga Jure. Sigurno je mnogima ‘dao ruke’ i pomogao u životnim zamkama. Dajmo i mi njemu ruke, štujući uspomenu i čineći dobro za jedinu nam Makarsku. Čuvao vas sveti Klemento dragi pratitelji Kamarina!
Piše Marino Srzić / foto privatni album

- Oglas -