-Stari su im svega trudom stekli, a oni do zadnje banice rastekli!, govorilo bi se o rastrošnoj domaćoj familiji. –Mater joj je jadna gladovala i kupovala, a ona sve šprondala i cili svit proputovala!, ogovaralo bi se kakvu rasipnu kalašicu. -Da nisam imala materine dote, odala bi gola i vidila sramote!, s pijetetom bi se sjećala jedna Makarka svoje majke čiji je miraz spasio od prosjačkog štapa.
Sve nabrojeno temelji se na životnim iskustvima oko stjecanja i rastjecanja, gomilanja imovine, pa potom rasprodaje u vremenima mižerije. Shodno zloslutnim prilikama u kojima živimo, ona narodna mudrost: ‘Štedi bile pare, za crne dane’, opet postaje aktualna. Naravno ako imamo još iz čega štedjeti, jer kao što kaže druga poslovica: ‘Prazna vrića inpijo ne stoji, prazna bušta šolde ne broji!’ Zahvaljujući svecu zaštitniku Makarske rivijere, svetom Turizmu, bušte su se ove sezone solidno napunile, te kod dobrog broja stanovnika neće biti potrebe za rasprodaju u bescjenje. Oni drugi neka se snalaze kako znaju i umiju, kao što su to činili i do sada.
Mudro zbori iskusna gerijatrija –Lako je kad imaš čime kupit, a nemaš šta! Ajme ti ga majko kad imaš sve kupit, a nemaš čime! No nemojmo danas tako crno. Ajmo malo o domaćem poslovičnom trgovanju, pa potom o prvom ‘đamba šjelu’ u makarskom arealu, najavljenom u prošlom Kamarinu.
Od trgovanja je nekoć živjelo dvije trećine grada. Prodajom sitnarija, većini je dobit kapala tanko i mižerno. Uz svakodnevni ljuti boj s financima, poreznim provjerama, te akcijama redara, žandara i milicionara, već kako je trenutni režim diktirao, nekako se preživljavalo. Skromno, ali se deveralo. Kupovalo se i prodavalo svugdje i sve. Šverc-komerc cvjetao je na tobože tajnim, a opet svima znanim adresama. Drvarice, mlikarice i ledari, što uz asistenciju magaradi, a što na vlastitim škinama, raznoslili su teški teret od kuće do kuće.
Kupravende, kraljice verdure i ostalih darova majčice zemlje suvereno su vladale pijacom sve dok ih Čehoslovaci nisu ugrozili. Gotovo su izgurali poštene prodavače zelenja s pijace. Sa šarenim asortimanom dovučenim Škodama, Moskvičima i Trabantima, uspijevali bi produžiti koji dan kupanja u ‘Jaderskom moru’. Imalo je to za prodavače starosjedioce i dobrih strana. -Bolje zaradim kad afitam svoju tolu na pijaci onome Čeku Jiržiju, nego kad prodam blitvu iz vrtla! Dok ima Čeka, za me nema straja!, bila je zadovoljna pogodbom s bratskim slavenskim narodom stara Tučepka.
Doduše za podnajam prodajnog mjesta ne bi uvijek dobila šolde. -Pusti ti stat, ako nema dinara dobro je dobit i koji šugaman, tavaju i kanavacu! Ionako skupjan unuki za dotu! Darova mi je moj Jirži i jednu kadenu punu kankara, kažu da to puno vridi! Mislila je sigurno na jantare, a ne zloslutne kankare. Kako god bilo poslovanje je teklo uspješno.
Transparentna trgovina pod vedrim nebom, strogo je isključivala prodaju stvari iz kuće. Tako nešto se nije činilo javno. Bila bi to kapitulacija pred zlim jezicima i povod za naslađivanje javnog mnijenja. Obiteljsko srebro, zlatnina, porculan i umjetnički kvadri, mijenjali su vlasnika uz strogu konspiraciju. U gluhe ure, iza zaključanih vrata i blindiranih škura.
U tradicionalnom makarskom trgovanju stoljećima je sve uhodano štimalo. Sve dok kuma Jele iz već nam poznate ‘kuće mižerije’, na velikom platnu kina Partizan nije ugledala prizor koji joj je dao ideju kako se riješiti nagomilanih stvari i još ponešto zaraditi. S celuloidne vrpce prezentala se pred očima gledatelja do tada neviđena situacija. Bio je to ‘jumble sale’. Kušini s natpisom ‘I love USA’, bejzbol palice i ostale ‘amerikanade’, mijenjale su vlasnike u zamjenu za dolare. Netom je objavila ‘đamba šejl’ -ideju svojim susjedima, prihvatili su se organizacije.
Bilo je krajnje vrijeme isprazniti stanove pred najavljenu adaptaciju. Lokacija nije bila upitna. Dvor je bio idealno mjesto. Valjalo je nabaviti banke i letriku, jer se rasprodaja trebala održati predvečer. Iznijeli su iz konobe kavalete i letve, te ih prekrili rekamanim
lancunima. Meštar električar rastegao je od zida do zida parangal, prišvalda žarulje i priključio se na ulični vod. Fatureta mu je namirena s obilatom porcijom dropčića u Malog mornara. Tražio je rešto i tri kvarta vina. Bili su dobre ruke, pa su mu platili litru i
kvarat. –Ajde, lipo se počasti! Nije svaki dan đamb ašejl!, kavalirski je izvadio dvije crvene iz takujina šverc-susjed Iko. Stanari ‘kuće mižerije’ nisu sjedili skrštenih ruku. Lizioltarica Klemica prihvatila se reklame. Učinkovitije od ‘porta-voča’ događaj je razglasila na crkvenom šimatorju. –Stvari ćete iz kuće prodavat? Da svi vide? Krstile su se kolegice iz klupa Svetog Marka, gledajući je u čudu kao da su upravo doživjele viđenje uskrslog Lazara na vrhu kampanela.
Fijenija ekipa iz kavane Central, s kojom je šjora Lukre svaki dan pila kavu, bila je skandalizirana idejom rasprodaje –Šjora Lukre činite svetogrđe! Klet će vas stari iz groba! Sve one vaše vridne libre iznit prid grezi svit i dat ih na prodaju!, korila je vremešna gospojica Linda. Lukre joj nije ostala dužna –A je li kletu vas mama i pape s onoga svita šta ste imanje na korteđanta založili, pa vas je infloča i uteka!, začepila joj je gubicu riješivši se zauvijek maliciože kritizerke.
Ikini umirovljeni šverc- partneri su bili oduševljeni. Posebice nekadašnji suradnici s tura do Trsta. -Moga si i nama uvalit štogo robe na banke, šta nam stoji ima dvaes godina po šufitima! Rado bi im izašao u susret, ali ga je priječila lojalnost. Bila je to ipak samo
njihova privatna promocija! Izbor artikala za rasprodaju bio je posebno stresan. Sve što im se do tada činilo za škovace, odjednom je izgledalo nenadoknadivim. Iko je prebirao fasciklu punu prijava i presuda. Sve dokazi iz njegovog krijumčarskog dosjea, od kraljevine do nove Jugoslavije –Ovo je kad su me prvi put uvatili sa punom vrićom bakalara!, otirao je suze od ganuća. –Neka sve ide na prodaju! Ionako neće niko kupit!
Šjora Lukre se obavezala riješiti barem dijela knjiga pod kojima su pucale škancije. Nije se mogla odlučiti između enciklopedije Britanice i prvog izdanja Laroussea–To ti je kad imam sve šta vridi! Ali ko zna u nas šta su rariteti! Neće naš dvlji svit dat ni dinara za libre!
Kuma Jele je otvorila veliku valižu preko koje je jednom pala i slomila rebro. Zaklela se riješiti sadržaja, nebrojenih lepeza. Dobivala ih je na poklon od gospodara u kućama gdje je radila kao vrsna kuharica. –Sve ću dat na banak! Ostavit ću samo one najlipše
‘ala turka’ ventule!, čvrsto je odlučila.
Bogojubna Klemica nije imala ništa nego svetih sličica s mladih misa i pun saket krunica. –Ostavit ću sebi samo ove lipe nove od plastike šta svitle! One stare s pravim madre-perla zrncima, dala je na prodaju. Ostale starežine; pijata, suvenira, inbotilja, pa čak i raskošne jakete od srebrne lisice iz Amerike, lako su se riješili. –Šta će mi ota pelica? Još da kogo misli da sam kurba kad je obučen!, bacila je Jele bundu na banak.
Okupilo se više svijeta nego za dolaska Titove štafete. Dovela ih je kuriožnost. Električne deke, EMO-Celje lonci, špiritjere i Vilerovi gobleni, planuli su u čas. Od onoga oko čega su se brinuli, ostalo je gotovo sve. Otišla je samo jedna Jelina ventula, tri Ikine češke
termosice i zalutali komplet knjiga Zagorke sa štanda šjore Lukre. Klemicin priručni oltar nitko nije ni obadao. Tako je bilo do samog kraja. Već su brojali šolde, čudeći se zaradi.Spremali su se naliti bićerine, Onda se sve promijenilo.
Na vratima se dvora pokazao šjor Klaudijo, Makaranin s adresom u Genovi. Tamo je imao staretinarnicu i uspješno trgovao raritetima. Šjora Lukre se u strahu da joj ne odu libri preznojila. Jele je shvatila da su joj omiljene ventule u opasnosti i zaklopila je valižu.
Iko je čak i surađivao s dotičnim i davno mu dobavljalo stare dokumente iz napuštenih kuća. Sad je sav svoj dosje s rijetkim taksenim markama, timbrima i ostalim kolekcionarskim poslasticama, strpao u džepove od jakete. Napravili su već dobar posao i nisu se htjeli riješiti preostalih uspomena.
Klemica je naivno zazvala. –Šjor Klaudijo, ajde kupite štogo u mene!Kupio je skoro sav svetački inventar.
Uspješno su ispraznili stanove spremne za adaptaciju, te odlučili počastiti večerom prijatelje. Pozvali su i velečasnog. –Jeste vidili šjora Lukre šta nam se događa! Sve prodajemo. Eno, don Antonio mi je javio da je u Italiji velika atrakcija oko jedne rijetke svete sličice. Obična od karte, ali ima neku grešku u tisku i vodeni žig štamparije koja je izgorila u ratu. Ostalo je samo par primjeraka. A bila je rađena za prvu misu današnjeg Svetog Oca. Godinama je traže. I sad je neki iz našeg kraja intra na tu sličicu i kupio je! U Vatikanu se govori o velikoj cifri za otkup.
Šjori Lukri je nešto palo na pamet i jedva je dočekala da gosti odu i ostane u četiri oka s Klemicom. –Brzo pokaži šta ti je ostalo od onih tvojih sličica! –Nije puno!, pohvalila se ponosno -Ali sam najdražu sakrila ispod traverse. Evo vidi!, pokazala je plastificirani uradak
kričavih boja s mnoštvo bucmastih anđela. –To je od priklani s mlade mise nećaka jedne moje s Lovreća. Prodala sam onu staru. Nešto je straga pisalo na latinski, a svetac je ima maču priko čela. Sigurno su se štampaduri oblejali. –To je bila greška u tisku. Raritet!, očajnički je promucala Lukre –Ne znam ja za tu svetu Raritetu. Meni neka je samo naš Klemento makarski! –Nisi ti kriva, slabim je glasom promucala šjora Lukre. -Kriva je rasprodaja!
Dragi pratitelji Kamarina, u aktualnoj rasprodaji svega, dobro otvorite oči! Pazite da vam u ruke nekog berekina ne ode i koji raritet. Najveći je raritet postalo poštenje. Ne prodajite ga za male šolde! Možda će mu u svijetloj budućnosti vrijednost opet krešiti!
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
