‘Do Božića ni leda ni glada, od Božića i leda i glada!’, glasila je stara poslovica. Uz sve ostale narodne mudrosti vezane za Božić, ova je Makarane najviše brinula. Naravno da je duh Porođenja Ditićeva, hranio i grijao dušu, no spominjanje glada i leda slutio je zloslutno. Zato se i u doba najvećih mižerija, dovijalo različitim metodama priskrbiti obilatije pjatance za božićna blagovanja. Fudrati dobro štumak, i to ne bilo čime, bila je visoko rangirana ambicija blagdanskog vremena.
Zbog toga nam pretke svakako ne treba označavati ingordunima, a još manje lošim vjernicima kojima je pogleda k nebu zaklanjao pijat. U njihovom je trajanju u ovoj ‘dolini suza’, bilo toliko trpljenja, truda i iskonske vjere, da im zbog ono malo željenog gušta koji ulazi kroz usta, sigurno ne bi zamjerila ni četa svetaca iz katoličkog kalendara, a posebno Mali Isus.
-Nemoj se ti nevojnice jedna sutra mrsit! Sutra je Badnjak!, solila je pamet bogojubna gospodarica svoju ‘ženu od šervicja’ Maru. Vrteći usput na debelom kordunu zlatni križ veći od biskupovog, završila je strogu propovjedničku pištulu izrekom za plašenje vjeroučenika –Ko meso na Badnjak stavi u usta, neće ga spasit ni dobra dila pusta!
Mare nije imala na prsima zlatnoga križa, ali je imala na koletu puntapetom zakačenu latenu medaljicu s natpisom ‘Gesu Babmino’, pa je pokazala prstom na nju i odvratila gospodarici –I da jedem pancete, a ne bi ni da mi je zadnja želja, meni Mali Isus ne bi zamirio, jer je bio sirot ko i ja. Mrsit se neću, ali da ću se natuč bakalara oću! Štedim za njega od Uskrsa! A meni je bakalar šta je vama pečena tuka, a suva smokva i orasi šta su vama gulozarije! Mare bi još sigurno nadožuntala i onu kako –Grij ne ulazi u usta, nego izlazi iz usta!, ali nije uspjela, jer ju je bogojubna gospodarica, ljutita zbog razvoja dijaloga, otpravila doma.
Autor redaka ne pamti iz doba djetinjstva mižeriju, ili je nije kao razmaženo dijete primjećivao. No svakako pamti strku i konfužjun oko spize u vremenu oko Božića. Izdvojeno iz redaka libra ‘Kavalaric’, izgledalo je to nekako ovako…
‘Negdje pred Sv Lucu zavladala bi prava panika. ‘Sirena za uzbunu’ ne bi se oglasila radi Luce, nego zbog još nenabavljenog bakalara. Do Badnjaka bi bilo još pola mjeseca, a ovaj omiljeni proizvod dalekih sjevernih mora nije još bio pohranjen u kućnim zalihama i eto ti razloga za brigu. S bakalarom su se tih godina događale čudne stvari. Visio bi po butigama cijele godine, a onda bi naglo pred Badnjak misteriozno nestao. Ideološki nepodoban, ipak bi nekako stigao na stolove na pravi datum; na brujet ili na bjanko, već prema ukusima i običajima kuće. Znalo se dogoditi da se u radnjama Primorja (u „gornjoj ili donjoj samoposluzi“) dan ili dva neposredno pred Božić, u jednom trenutku bakalar povuče u skladište, pa onda ipak stavi u promet.
Ovim čudnim političko-naprednim-trgovačkim borbenim taktikama, znali smo doskočiti. Ili bi bakalar nabavili mjesecima prije, moleći Boga da u njega ne uđe crvić, ‘biž’ ili bi ga nabavljali putem šverc-komerca. Postojala je čitava logistika dopremanja robe iz Trsta. Razrađeni sistemi završili bi dopremljenim bakalarom, uz kojeg bi uvijek za žuntu naručili još nešto, karte ‘trieštine’, dolčevitu ili Carrera rebatinke. Trgovci u Trstu trljali bi ruke i posprdno komentirali kako su se riješili još jedne zalihe loše robe, spominjući ‘baccala di legno’ (drveni bakalar), a mi bi bili zadovoljni misleći kako smo dobro prošli.
Krenula bi pripetavanja susjeda o najispravnijem načinu priprave bakalara. Činilo se kako nijedna filozofska škola nije do koljena teorijama o: dužini točanja, koliko ga tuč drvenim batom, tribaju mu li uši stat ‘in pijo’, je li ga bolje ispilat šegacom ili potopit u cilo. Na kraju bi ga svatko opet pripremio po svome, krijući tajni dodatak ubačen u teču kad učini zadnji gogolj.’
Prijepori oko pripreme Badnjak-menija nisu naravno mimoišli ni fritule:
‘Tih su se godina stidljivo pojavili i prvi recepti fritula s jogurtom, što je izazvalo žestoke reakcije: -Pu! Pa će ona meni reć da su to fritule, linguzi se teško ustat rano i tuč kumpire! Sirote bi nadobudne domaćice sklone inovacijama posve kapitulirale kada bi koja stara iskusna stopanica probala te moderne fritule: -Ovo si mi dala, možeš cilu terinu priko mula! Rađe bi svoga mesa kila nego ovo!
Jer prema tvrdokornom običaju bez kumpira, rakije i suvica , to nije bilo to! Uspuhane i rumene majstorice fritula, sa zavezanim faculetom oko glave, da ne daj Bože ne bi uletila koja dlaka, frigale bi satima nad starom tavom. Svaka fritula koja ne bi imala savršen oblik kuglice i dobila one izdajničke rogove, smatrala se osobnim porazom, pa bi se sklonila sa strane za kućnu upotrebu. One savršene nosile su se susjedima, koji bi uzvraćali jednako krijući svoje fritule s rogovima.’
A te s preplanulim rogovima, nama su mulariji bile najslasnije.
Mesa na jelovniku toga dana čini se ni nije bilo, makar su se brojni upinjali ‘urbi et orbi’ obznaniti kako će se sladiti pohanim šnicelima, polpetama ili lešadom od govedine. Ne zato jer im se bakalar ogadio, dapače! Nego da bi dokazali svoj konačni i neupitni stav spram religioznog nazadnjaštva. Bakalar je naime u takvim glavama predstavljao ozbiljnog neprijatelja u borbi mračnih sila kontra svijetlih tekovina Marxa, Engelsa i Lenjina. Tih se 70-tih godina prošlog stoljeća rat kontra strašnog bakalara na domaćem terenu odvijao nekako ovako…
‘Posebno ‘svjesni’ na Badnjak bi se uputili u mesnice i s vrata, da ih svi čuju, vikali -Najbolji komad ruže, to mi je za danas, za sutra imam kupusa! Pa bi se tako uputili doma s komadom mesa koji bi im virio iz kove na posni dan. Doma bi meso burtali u Obodinov frižider i navečer ga špikali i točali za sutrašnju pašticadu. Nju je uvijek bilo lako pravdati pod izlikom da je mesa ostalo od jučer, od nemrsnog Badnjaka. A onda bi prionuli na bakalar, poslan od babe, stare matere, tete ili susjede od povjerenja. Ako bi vidio koju staricu na Badnjak kako nosi pomno zapakiran zavežljaj, kao da je riječ o nitroglicerinskoj bombi, znao si odmah da ide kod sina koji je na nekom dobrom položaju, pa nije zgodno da posti. No valja reći da je bilo i takvih koji nisu lizli oltare, ali nisu ni obadavali ‘drugarske kritike’. Od kritika im je bio važniji običaj. –Jer bolje da nestane sela nego adeta! A bakalar je bio baš slastan običaj, pa ko je onda mona da ga ne poštuje. Uostalom radi bakalara nitko nije glavu izgubio.
Kad zbrojiš sve stolove od Raca do Dugiša, na Badnji dan, teško da je koji bio bez bakalara. Toliko o zatucanom postu i ideološko naprednom mrsu!’
Tako bi ingordeca potaknuta opojnim vonjem bakalara, koji bi kalu obavio ranim jutrom, netom poslije mirisnih fritula pofriganih već zorom, ujedinio puk u tradicijsko-gastronomskom obilježavanju Badnjaka.
Naravno nije Božić samo spiza. Na stranici Makarske Danas, čekati će vas ovih dana i drugačije božićne priče.
Do tada samo još nešto… Jeste li već potopili bakalar i čini li vam se onaj vakumirani kojega ne triba tuč batom dok dušu ne ispusti, bolji od onog antikog, drvenog, ‘bakalara di lenjo’? I radite li još fritule s krumpirom koji se tuče barem pola radnog vremena i dobiju žulji na rukama ili ste i vi kapitulirali pred jogurt-verzijom?
Piše: Marino Srzić
