Fascinacija Makarana živim slikama započinje prvim projekcijama pobožnih filmova u starom ‘filipinskom’ kazalištu. Nastavlja se prikazivanjem edukativnih uradaka u dvorani Sokolane, pa predstavama uz pratnju pijanina u Kinematografu ‘Eden’, te konačno 50- godišnjom praksom Kina Partizan. Počelo je prezentacijama na razapetim lancunima, a završilo na profesionalnim platnima. Iz kino-projektora su izlazili biblijski likovi i holivudske pin-up gerle, kraljevi i maršali, ali je ljubav spram čudesnog svijeta s filmske trake ostala postojana.
Branka, dijete makarskih korijena iz obitelji sa stalnim mijenjanjem adresa, mater je od malih nogu zarazila filmomanijom. Vukla ga je po kino-dvoranama svih mjesta u kojima su trenutno boravili. Nagledao se svega. Od ‘Prstena Nibelunga’ do ‘Vesele razvedenice’, od srcedraparajućih dramuleta do kolosalnih projekata s neviđenim efektima. Uzevši ga pod skrbništvo, praksu je nakon mamine nagle smrti preuzela teta Lide. Repertoar se nastavio s aktualnim hitovima poput ‘Dvorca u samoći’ i ‘Nevine grešnice’. Takve je uratke teta posebno preferirala –Neš’ ti filma, ako ne afanaš ili se barem dobro ne izreveš!, isticala je pravu svrhu sedme umjetnosti. Branko se tijekom predstava sve češće dosađivao. Dok je publikum uzdisao nad gorkim sudbinama heroina s ekrana, on je šuškao bombonima i jedva čekao kraj. No prvih petnaestak minuta, dok bi svi brontulali čekajući početak, Branko je napeto buljio u platno. U prazno platno? Ne, nego u ono što se nazivalo: žurnalom, slikopisnom promidžbom ili filmskim novostima. Taj kratki dio s vijestima iz svijeta postalo je jedino zbog čega je odlazio u kino. Što je bio zreliji fikciju je sve više prezirao. Zanimale su ga samo prikazi iz stvarnog života pohranjeni u kameri. Jednom riječju infišao je u dokumentarce, filmsku vrstu u nastajanju.
Za studija u Zagrebu upoznao je sebi slične, te dobio sitne angažmane oko snimanja. Onda mu se ukazala prilika dovesti kamere u rodni grad. Gospon Emil, šef odjela za propagandu, imao je snimiti svečanost dolaska bana Jablanovića u Makarsku. –Treba mi lokalno pučanstvo, obični ljudi, ali svečano odjeveni, dostojno gosta i neka se vidi kako se u vas živi solidno. –Ništa ne brinite, zagrijao se odmah novopečeni asistent Branko -Ja ću sve srediti! Poslao je teti Lidi pismo s uputama. Ona je stvar shvatila ozbiljno i improvizirala u svom portunu ‘agenciju’ za audicije. Nije sumnjao da će pod njenom komandom sve štimati. No zahebao se grdno! Štimalo jest, ali ne kako je htio gospon Emil, već kako je smislila Lide. Došavši parobrodom kao dio filmske ekipe u pratnji bana, Branku je već na punti Svetoga Petra bilo nešto sumnjivo. Uzeo je kanočal i motreći situaciju shvatio kako se sprema katastrofa. –Šta je ovo? Ugledao je pomodnu šjoru Palminu u vešti kakvu ne nose ni čistačice s Macela, pa barba Bepa koji ni na kondot nije odlazio bez kularine, u trlišu lučkog radnika. Konačno je okular kanočala dolutao i do tete Lide. Vazda stroga u biranju kvalitenih štofova, ketila je na mulu mašući kanavacom u nečemu što bi se moglo opisati kao jutena maža. –Možda me nije dobro razumila, pa mislila da snimamo maškare, promislio je očajnički.
Onoga što se kasnije događalo sjećao se samo u blicevima; gospon Emila kako viče –Štop sa snimanjem, gasi kameru! Dičnog bana gdje se prijeti –Za ovo će pasti glave Sreskog poglavarstva!, te tete kako ga afananog ventulaje na kornižu rive i nabraja –Branko moj, vrati se sebi, jadna ti sam šta sam učinila!Kad je skandal minuo, sve je objasnila –Jesam, ja sam sve smislila! Ebeno sralo oti ban. Tio je mudonja-kraljevac da se prizentamo u fijene monture, da bi parilo na filmu kako nam cvatu ruže! Tio je glasove! E neće!, izbiflala je žarom sindikalnog vođe. Složio se –Htjeli su Potemkinova sela! Lide metaforu nije razumjela, pa je odvratila –A ne! Njanci nijedan na rivi nije bio iz toga Pometinka! Di je to? Biće oko Zavetorja? Tute je bilo šta se tiče sela samo domaći svit; Veliko Brdo, Makar, Kotišna.
Slijedio je novi angažman. U organizaciji Škole narodnog zdravlja, snimao se poučni film o suzbijanju tuberkuloze, ‘sućije’. Bojao se da opet nešto ne krene po zlu. Mladi ga je režiser Stanko, hrabrio. –Kolega nemate razloga za brigu. Znam ja da su sela po Dalmatinskoj zagori u teškoj situaciji. Neće im trebati glumiti bijedu! Zamolio je prijatelja iz Imotskog neka javi župniku sela iz okolice da spremi narod za snimanje.
Najprije su se drndali u rasklimanom Fordu od čega su jednom članu ekipe proradili bubrežni kamenci, te je hospitaliziran u Karlovcu. Na cilju ih je dočekao neviđeni doček. Dvije curice u prvopričesnim opravama pozdravile su ih recitacijama, a na gumnu su se već vrtjeli janjci. Glavar sela im je odmah uvalio u ruke bukare s vinom, a za trpezom su se redali najbolji vlaški bokuni: pršut, sir iz mišine, kaštradina. Svi rumeni i jedri, pucali su od zdravlja. Muški u điletima s tokama od srebra, žene okićene ko Gospe Sinjska. –Ništa od posla moj Branko!, uzdahnuo je kolega Stanko. –Ovdje nemamo što snimati o bijedi i tuberkulozi, tu se treba doći najesti i ozdraviti na friškom zraku! –En vam vlašku taktiku! Pari Švicarska, a ne ljuta Zagora! Di vam je tubrekuloza i debulani svit? Fratar mu je objasnio. –Nisam mogao dozvoliti da vas svakako dočekaju. Ipak ste došli iz Zagreba. Ljudi se hoće pokazati! Nego odakle ste vi inače? –Iz Makarske! –E da, dolje ima turizma. Ja sam nedavno tako malo razmišljao… Zamislite da se ovdje razvije turizam! –Moj velečasni, a di vam je more? –Je, u pravu ste, fali more. Koje bi to budale došle na ljetovanje bez mora, razočarano je zaključio fratar. Koliko je falio znamo danas!
Napraviti dokumentarac s domaćim ljudima ostao je Brankov neostvareni san i u novoj državi. Teta Lide je opet djelovala. Nazvala je Puharića, trenutnog direktora televizije i izbiflala–Slušaj mali Kilin! Znaš me, znam te! Ajde pošaji reprotažno auto, jer će mi malome dat u glavu! Revanširat ću se! –Ma o čemu govorite, odgovorio je direktor –Smatrajte stvar riješenom! Za nedilju dana su vam kamere u kući! Sada je valjalo naći barem tri zanimljive sugovornice za reportažu o lokalnim običajima iz prošlosti. Jedna je naravno bila Lide, a preostale dvije su brzo pronađene. Na snimanje su pozvane Lukre i Marta. Imale su dobre preporuke. Dovoljno stare da pamte Franju Josipa i dovoljno lajave da ispune cijeli serijal, a ne samo jedan dokumentarac.
Na dan snimanja okupile su se u Lidinom tinelu već zorom. Gospodarica je dala upute. -Nisam ništa tri dana kuvala da ne bude nered. Ako ogladnite iščemo sengiče na ponistri da ne bude mrvica po tlevu, a ako kome dođe potriba, nema na kondot da ne zasmrdite. Eno vam vrčina ispod skala, pa se snađite! Od pustog uzbuđenja nitko nije morao na stranu.
TV ekipa je stigla u predvečerje. Dok su snimatelji razmještali aparaturu, a preznojeni Branko davao upute reporteru, tri su se gracije smjestile na otomanu i nervozno mijenjale pozicije. Pritom je Marta namještala jezikom dentijeru, Lukre rukama šumprešavala kotulu, a Lide ponavljala definiciju fotosinteze iz ‘Svijeta oko nas’. Dječju je enciklopediju danima proučavala da ne ispadne neobrazovana tuka tijekom snimanja.
Onda je počelo. Reporter je krenuo s pitanjima –Drugarice Lukre, kažite nam nešto o božićnim običajima iz vaše mladosti. Jeste li proslavljali svečano? Lukre se ukočila. Kao dio inventara sakristije stalno je bila bombardirana pričama o progonu crkve i klera. Nju nitko nije proganjao. Ipak je upit shvatila kao zamku –Ja vam o tome ne znam ništa, mi smo slavili Dan repuplike! Zaludu je snimanje prekinuto i objašnjeno joj kako ‘repuplike’ nije ni bilo u njenoj mladosti. Kad je kamera zazujala, opetovala je –Samo Dan dičje radosti, šta se prvo zvalo Šilvestrovo i za ne izgubit običaj bakalar na Badnji dan. Drugo ništa! Dišpetožo je odgovorila, ponosna kako će je don Srećko pohvaliti za konspirativno držanje.
Nastavili su s Martom. –Doznali smo da je u vašem stanu pronađena zanimljiva slika Bogorodice iz venecijanske škole? Iskejila se dentijerom i opalila –Taj kvadar nije bio iz škole! To je slika koju mi je mater dobila od jedne gospoje u koje je služila. Ništa to nije vridilo. Gospe uopće nije sličila na se! Ali vridio je kvadar! Teški, sa pozlatom. U njega sam stavila ogledalo. Sliku sam zamotala. Zadnji put sam je vidila na armerunu kad sam stivavala tegle za oravaču! Reporter je pokušao s gastronomskom baštinom –A što vam je majka stavljala kao začin hrani? –Ništa osim Vegete! Samo Vegeta! Da joj se kojim slučajem mater ustala iz kanpa, mislila bi kako je riječ o nekoj svetici, santa Vegeti.
Onda je počelo s Lidom –A što bi nam vi mogli reći o usmenoj baštini? Sjećate li se priča koje vam je pričala baka? –Kako ne!, sjetila se Lide lekcije iz ‘Svijeta oko nas’ –Najvolila bi mi pričat o fotosintezi!
-Režite! Ovaj prilog nije za prikazivanje! Mi smo trebali emisiju o lokalnoj baštini, a one reklamiraju Vegetu! Pokupili su stvari i otišli. Lide je s ponistre bukala za njima. –Sve ću vas reč malome Kilinome! Neka vam da šup-kartu!
Za mjesec dana je snimka emitirana. Prikazali su ih u samo jednom kadru, uz natpis ‘Druženje makarskih baka’. Dalje je emisija išla sa staricama iz Primorja koje su opušteno kazivale domaće legende i na kraju zapjevale ‘Cviće moje i ja bi te brala’. Lide se naljutila –Mi se zbigecale i učile, a one stavile faculete i zapivale ‘Cviće moje!’ Reć će svit da smo nazadni!
Komplicirano je bilo s makarskim dokumentarcima. Posebice u slučaju negdašnje pripadnice Ženske ustaške mladeži, a kasnije bračne drugarice druga na važnoj poziciji. Promidžbeni NDH slikopis zabilježio ju je kako ponosno stupa na nekom egzerciru u aktualnoj monturi. Bračni je par odahnuo doznavši kako je neželjeni materijal završio u Beogradu, duboko u škafetu pod naznakom ‘strogo pov.’.
Danas nam je dovoljno uključiti kameru na mobitelu i snimati neki svoj dokumentarac. Materijala je napretek. Onog s kriminalnim sadržajem i ostalom šporkicom ponajviše. Ipak snimajte! Možda upadne i koji lijepi, ljudski, topli kadar. Neka nam nasljednici znaju kako nije bilo baš sve hebeno…
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
