Šugarela, pic-klic, magare gre, došla majka s kolodvora… to je bio repertoar dječjih igara. –Koliko su njima maleni razvijali motoričke sposobnosti i širili spoznaje?, zapitao bi se nadobudni pedagog. Puk bi jednostavno rekao –Vaja pustit dite da se isprdeca, jer ako neće u mladosti bit će muke u starosti! I to je bila cijela mudrost.
I odrasli su bili skloni igrama. Slobodnog vremena nije bilo puno, no u svetu nedilju bi se mašklin, mriža, šplanja ili pero stavili u kantun. Buće, lamure i briškula, tri su opcije koje bi danas nazvali metodama relaksacije poslije napornog tjedna. Buće praćene beštimom, lamure skandalima, a kartanje varanjem, a sve nakon obavljene svete dužnosti na nedjeljnoj misi.
Ali kad bi možđanima karte i kocka opasnije zavladale, na inakanat su odlazile kuće, maslinade, dote neudanih kćeri i šparani šoldi za školovanje sinova. Ostali bi prazni pijati, a uža je familija mogla konstatirati –Adio Mare, šta smo papali, papali! Odsad na kazan ili u Bazanu! Ipak se uglavnom kartalo iz zabave, ‘na suvo’ i bez šoldi.
Kada se nakon pustih godina iz Zagreba vratila šjora Lenka, donijela je i nove navike. –Sto godina igrate na briškulu!, kudila je tri rodice udovice –Naučit ću vas jednu lipu igru! Zove se kanasta. Da nije uvik kupe-špade! Išlo je teško. Snalaženje s kartama drugačijim od tradicionalnih ‘napolitana’ i ‘trieština’, rezultiralo je obeshrabrujućim rezultatima. –Je li ovi momak na kartu šta mu piše u kantunu J, isto šta i naš fanat kupa?, pitala je rodica Bepe otkrivajući u najnapetijem momentu kartu iz ruke. –Lipa li je ova ženska!, naglo se očitovala rodica Tere, pokazujući pik-damu. –S veletom priko tešte i u crnoj monturi, pari naša časna, mogu li joj poklonit ovu kartu, bit će joj drago! Lenki je brzo dalo u glavu, pa je itnila sve karte u kantun kužine. S kanastom dakle, nije bilo blagoslova.
Za dugih zimskih večeri pokušavala ih je naučiti igrama mlina, dame, domina, ali nije išlo. Ili ne bi upamtile pravila ili bi u najuzbudljivijem trenutku, u samom finišu partije zakunjale.
Rodica Tere bila je sklona varanju. Tako je u hazardnom žaru jedne večeri sakrila u usta domino-pločicu koja joj je kvarila sigurnu pobjedu, no kako se zakašljala, inkriminirani je dokaz otišao naglo u probavni trakt. Tri je dana pila šalamar i ricinusom začinjala puru, sve dok se iza vrata kondota nije čulo pobjedonosno –Evo je! Pločica je izašla! Cijelo je kućanstvo konačno odahnulo, zapetljaj crijeva se izbjegao, a kao nus-produkt ostali su ranjeni hemoroidi. Lijepi primjerak antikog domina nestao je u škovacma, nakon što ga je žrtva speštala velikom macom, žešće nego što je tukla bakalar u dane pred Badnjak.
Što je bilo s intelektualnim odmjeravanja snaga? Danas popularnim Pub-kvizovima? Možda im se tradicija na ovim prostorima rodila upravo u konobama. Svi su elementi bili tu; ekipa skupljena oko banka sa žmulima i uvijek prisutni mudrac koji će postaviti neki upit od kojeg će prisutne zaboljeti glava. Doduše pitanja bi odlazila u drugom smjeru i za odgovor nije trebalo biti fan rocka ili hodajuća filmska enciklopedija.
Što bi naši preci odgovorili na upit iz grčke mitologije? Na pitanje –Tko je bila grčka božica ljubavi? Odgovorili bi vjerojatno sa –Zna se Lete Mornarska! Misleći pri tom na prpošnu sugrađanku koja je s mornarima razvijala izvjesne poslovne odnose. A to da je grčka, isto je moglo stat, jer je s jednim mornarom Grkom ‘uvatila zeca’. Ako bi ih i neki u konobu zalutali student, pokušao ispraviti –U krivu ste, to je Afrodita!, sigurno bi ga napali –Nema u nas te štrambe Anfrodinte! Lete je božica jubavi i svršila Mare zavit!
Na ostalim bi upitima svakako briljirali. Tu odgovor ne bi pronašao ni svemoćni Google. Na pitanje –Ko je ukra pršut iz konobe Mate Čimavice? ili –Ko je pape malog šta je Mare rodila devet miseci posli karnevala?, odgovor bi znali precizno, sa svim popratnim detaljima i navođenjem izvora podataka.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća popularni se kvizovi organiziraju i za najmlađu populaciju. Vremena učenja stihova uz babinu šotanu pred kominom i brojanje ovaca radi razumijevanja aritmetike, odavno su prošla i obrazovni sistem se solidno zalaufao. S pomlatkom je ipak bilo muke u svladavanju nastavnog programa. Posebno kad se radilo o sadržajima za napredne. Desetogodišnji Ante je bio napredan na više polja. Za pegulu se isticao kao posebno nadaren za povijest, ali i kao ministrant oko oltara. Tako ga je tokalo sudjelovati i na međuopćinskom kvizu ‘Putevima revolucije’ i na provjeri znanja ‘Dobri pastir’ iz katekizma. I jedno i drugo imalo se dogoditi istog dana. Prva manifestacija u OŠ ‘Vid Mihaljević’, ujutro, a druga u Splitskom sjemeništu, popodne.
–Sunce moje ministrantsko, brisala je suze krajem traverse ganuta baba –Da te vidi moj pokojni barba gvardijan! –Nećeš na ‘Dobrog pastira’, zainatila se mater -Još mi samo to fali! Učit ćeš ti meni o revoluciji i bit prvi! Ante se rasplakao, pa je intervenirao otac. –Ti ga majko uvati rešetat vjeronaukom, a ti ženo udri rafalno po revoluciji! Tri je dana Ante bubetao o bijegu Svete obitelji iz Egipta, te usporedo o prijelazu ranjenika preko Neretve.
Vratio se uplakan. Ne samo da nije pokazao znanje, nego je i izazvao skandal.
Jecajući je izvijestio –Najprije me drugarica pitala da nabrojim imena sedam sekretara SKOJ-a. Meni se u glavi sve izmišalo i počeo sam; sveti Petar zvan Šimun, Andrija, Matej carinik, Ivan, Filip, Bartolomej, onda sam ferma jer sam vidio da ih ima više od sedam i završio sa drug Mijo Oreški! Drugarica me povukla za bafe i rekla da će vas zvat u školu na razgovor. Onda kad smo došli u sjemenište don Marin mi je postavio pitanje o sedam svetih sakramenata, a ja sam opalio po ofenzivama; bitka na Sutjesci, na Neretvi, desant na Drvar… Velečasni se prikrstio i reka da je to čista provokacija i da će pozvat župnika na odgovornost! Baba i mater su ga počele kudit, što klerikalno, a što u duhu narodne borbe. Otac je presudio –Bleke! Od pustih ste ambicjuna išempjali dite! Reci ti meni Ante mali koja je bila najboja momčad Hajduka? –Đoni, Peruzović, Holcer, Oblak, Jerković, Šurjak… ispalio je ko iz hica i završio s trenerom Ivićem. –Bravo sokole!, pohvalio ga je pape –Evo ti šoldi i ajde kupit najveću čikolatu u Kraša, odsad ćeš ti meni samo na športske kvizeve, ništa ni popi ni partizanija!
Pomama za kvizovima, drmala je u to doba na veliko, a vrhunac je bila Kviskoteka. Jure momak domaćih korijena, profesor povijesti, dobio je posao u lokalnoj školi, pa se preselio trima starim tetama usidjelicama. Sve su bile osvjedočene morine i čimavice i nije mu bilo lako. Osim Boga na nebesima, rešpektirale su samo jedno, Kviskoteku i mega-popularnog Olivera Mlakara. –Nama ti oti kviz dođe ko misa, a Oliver ko velečasni za oltarom!, objašnjavale su nećaku svoju kvizomaniju.
Nedjeljom bi se Jure i njegove tri matrone, udobno smjestili, zaključali vrata da im niko ne bane, pa bi u miru zajedno s natjecateljima provjeravali znanje. Znali su sve u vezi s popularnom emisijom, od prvih taktova najave do odjavne špice. Kada bi se krenula vrtjeti zadnja slova na ekranu, teta Mande bi uzviknula –Sad će urednik Lazo! Teta Luce bi je hitro nadopunila –Goluža! Bilo je napeto. Jure je naravno sve znao, pa bi mu teta Antica spočitala –Umisto da odeš pokupit šolde, ti sidiš s nama!
Tete su odmjeravale snage. –Posljednja kraljica domaće krvi na današnjem teritoriju SR Hrvatske, bila je… ?, postavio je upit Oliver. Takmičari se još nisu dosjetili ispravnog odgovora; Katarina Kotromanić Kosača, a naše su edukane gledateljice već znale rješenje. –Krajica Marijola Karađorđević!, uzviknula je Mande –Bleko ona nije bila Rvatica, točan je odgovor Matija Glavina, krajica Hrvata!, slavodobitno je zaključila Luce. -Rekli su pokojna, a Matija je još živa, popodne je prošla kalom!, u svojstvu žirija ih je poklopila Antica. Jure je sav očajan slušao šta trabunjaju. –Izumitelj penicilina je?, upitao je Oliver. –Lino Barbieri, njegovi su prvi imali apoteku!, hitro je riješila nedoumicu Mande. –Začetnik ekspresionizma u slikarstvu je? –Ante Gojak Pjerinov, imamo i mi njegov kvadar, ko zna koliko vridi, uskliknula je Antica i podigla hitro sa zida sliku prezentirajući je svekolikom gledateljstvu. –Prvo organizirano slavljene Prvog maja, bilo je?, nastavio je voditelj Mlakar. –U Baškoj Vodi! Prvomajski uranak!, brzo je reagirala Luce žugajući –To svaki blekov zna, neš ti pitanja! Mogli bi i mi ove godine, pa svratit na dropčić u Krvavicu.
–Je li meni ovo potriba, mislio je Jure dišperano, a one su i dalje vrijedno skupljale bodove u kvizu odgovarajući kako je sveti Jerolim podrijetlom iz Velikog Brda, te da je Hemingway napisao svoje remek djelo ‘Starac i more’, nakon upoznavanja s ribarom Ćunom Paunovićem pri sindikalnom ljetovanju u Makarskoj. Tetama ‘natjecateljicama’ trebalo je jedno priznati. U igri ‘detekcije’ su briljirale. Voditelj bi predstavio tri osobe, skrivenog identiteta, odkojih je samo jedna bila ona za koju se predstavljala.
Čim bi čule priču, tri stare lije s bogatom životnom detektivskom praksom uvijek bi pogodile u sridu. Nije im mogla konkurirati ni famozna Agatha Christie. Koliko ih se god se upinjao nadmudriti, Jure nije uspijevao. Njegova široka naobrazba nije mogla parirati intuiciji starih berekinica.Tako je nekoć bilo s kvizovima. Kako vi, dragi pratitelji Kamarina stojite s detekcijom. Hoćete li uspjeti pogoditi do kada će se protegnuti sezona i koje će vam ocjene dati gosti na Booking.com-u? Koliko će krešiti struja i trajati kurba Korona?… Ne razbijajte glavu. Život je kviz i samo rijetki uspiju ćapati milijun. Važno je da duramo. Ili kako bi rekli stari ‘Fin ke dura, non paura!’ Dok dur-dur!
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
