Četvrtak, 28 ožujka, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Fjabe o nestašicama: "Da je izist dvi banane, pa...

KAMARIN MARINA SRZIĆA Fjabe o nestašicama: “Da je izist dvi banane, pa umrit”

‘Odlukom Saveznog izvršnog vijeća na čelu s drugaricom Milkom Planinc, pristupa se dugoročnom programu ekonomske stabilizacije radi savladavanja nastalih poteškoća u ekonomiji SFRJ. Ograničava se uvoz proizvoda opće potrošnje, uvode bonovi za kupnju benzina u količini od 40 litara mjesečno, pristupa principu vožnje par-nepar, određuje depozit koji će građani trebati uplaćivati pri prelasku granice.’ Tako bi nekako glasio članak s viješću koja je preko noći promijenila svakodnevnicu stanovništva od Vardara pa do Triglava prije nekih četrdesetak godina.

Ako mlađi pratitelji Kamarina ne razumiju o čemu to autor tipka po tastaturi, nešto zreliji će se sigurno sjetiti onoga što smo ranih 80-tih godina prošlog stoljeća skraćeno zvali ‘stabilizacija’. Zašto je spominjati baš sada, ovog ljeta Gospodnjeg 2022. i nije teško zaključiti. Iz dana u dan bombardirani smo crnim novitadama o ratovima, inflacijama, krešimentima, te mrnjau-akcijama domaćih lupeža, pa nam sve češće pada napamet gruba riječ – ‘mižerija’.

Stara veneto poslovica koju su nam preci često spominjali glasila je –Mižerija fa škandalo! U slobodnom prijevodu; prazni štumci i opustošeni takujini izazivaju skandale, nezadovoljstvo i dišperaciju. Nisu isključeni ni demonštracjuni, te žešće barufe. Ne znamo hoće li nam biti tako crno. Možda bude i crnje, a možda i ne! Ajmo do konačnog raspleta ublažiti škure slutnje s malo škercanih uspomena i fjaba iz vremena spomenute ‘stabilizacije’. Dakle bilo je ovako…

Tih je dana u pokojnoj socijalističkoj domovini krenula nestašica i svi su bili zabrinuti. Zabrinutost je rasla brže od fila pred butigama Primorja, Dalme, Razvitka i ostalih davno upokojenih trgovačkih kuća. Doduše gladi nije bilo, ali kako to već biva, iznenada je domaćem pučanstvu počelo nedostajati baš sve ono što u vremenima blagostanja niti nisu duperavali.

–Da mi je izist dvi banane! Izist, pa umrit!, šunjala je šjora Katica inače ljuta protivnica svega što nije raslo pod Biokovom. Sve do nestašice za tu je egzotičnu voćku tvrdila kako je –Živi otrov koji labaju samo šimije po Afriki, a beru ih crnci šta ne peru ruke, pa se od plisa dobije litajica! Ako je i pojela koju bananu u životu, prije blagovanja bi voćku obavezno obarila u vreloj vodi da se ne bi infetala. I baš sad kad ih nije bilo, banane su joj falile. Nenadano joj je proradila ‘žlizda-ingordača’ najčešći hormonalno-gulozanski poremećaj kod domaćeg življa. Hitro je poduzela sve koruptivne radnje po prodajnim mjestima Primorja ne bi li uhvatila koji primjerak ‘spize za Afrikance’. Kada se plijena konačno dočepala, toliko se nalabala da je završila na Hitnoj pomoći pod sumnjom upale žučne kesice. Bananu više nikad nije okusila.

Kumu je Zorku pak mučila druga stabilizacijska muka. Nedostatak deterdženta i benzine. Inače se grozila pranja bijankarije u makinji i upotrebi praška. Jedna je od posljednjih kuhala domaći sapun i lušijala lancune. No, kad je rečenih preparata nestalo, cmizdrila je kao da joj nedostaje kruha. –Jadna ti sam nemam doma nego pet saketa ‘Vakselizina’, šta ću kad nestane? Odat okolo plisnjava? I benzine mi fali. Eno u konobi jedna demejana i ni kapi više! –A šta će tebi benzine, pari da voziš kamion i tovariš salbun?, pitala je susjeda –Ma nije nego radi maća na tavajolima. S benzinom se najboje diže maćano!, zabrinuto je odgovorila. Dugo poslije stabilizacije, nakon što je vječno partila, nasljednici su joj na šufitu našli količine deterdžent-proizvoda dovoljne za pokretanje ovećeg vešeraj – pogona. Ostavila im je i kanistre benzina koje pod uzavrelim kupama šufita nekim čudom nisu sve užgale i pola kale ispalile u lagum.

Ružicu, Zorkinu susjedu iz trećeg portuna, nisu morile ni banane ni deterdženti. Nju je mučio manjak čokolade. I to ne bilo koje, nego baš ‘Milke’. ‘Milka’ je nestala, upravo kad je u velikom stilu nastupila istoimena predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, drugarica Planinc. -Odnio vrag i taj SIV i kako vlada nama. PoSIVili od muke! Jesam li ja lipo govorila! Umra kum, umrlo kumstvo. Partio maršal, adio krediti! Šta smo papali, papali! Sad zube na škanciju! Držala je predavanje o aktualnoj ekonomskoj situaciji nevjesti Luci.

Ružici tijekom krize nije nedostajalo ni kondot-karte, ni kave, pa ni nedostatak letrike u dane restrikcijskog isključivanja. Slušala bi tranzistor na baterije, užgala staru petroljaču i bila zadovoljna. Ali čokolada! –Da mi je baštunić čikolate! Dala bi dotu svete Ane!, nervozno je kopala po kredenci. Nevjesta Luce se uspjela snaći i jednog dana došla s cijelim asortimanom slatkih proizvoda. Misleći kako će je razveseliti, zadovoljno je redala po stolu čokoladne brendove Zvečeva; ‘Bracu’ i ‘Seku’, Kanditove; ‘Dadu’ i ‘Gogu’, Krašev; ‘Runolist’ i ‘Životinjsko carstvo’. Nije manjkalo ni proizvoda Takova i Soko Štarka, a našao se i jedan bokun zamotan u ‘Nestle’ zlatni staniol. –Evo! Čikolate koliko ti duša oće! Ovo mi je sve prošvercala ona šefica iz samoposluge, šta joj je sin tudum, pa sam mu sredila u rodice meštrovice da ne padne godinu!

Ružica je zahvalno pogledala –Fala ti moja Luce, ali ja bi samo čikolatu Milku. Otkako je na vlasti ona Milka Planinc, ko da je vrag uša u me. Do sad sam mumala svaku čikolatu. Sad mi jedino Milka daje u glavu! Luce je gledala podozrivo, kao što se promatra teški ovisnik o drogi. –Ajde snać ćemo se nekako. Probaj za sad zaboravit! Da joj skrene misli Luce je upalila televizor. Špiker je upravo čitao vijesti – Predsjednica SIV-a drugarica Milka Planinc… Brzo je izgasila, jer joj je svekrva počela otežano disati. Onda je upalila radio. ‘Ti si Milko moja, moja…’, pjevala je na sav hitac Vera Svoboda. –Đavlija a ne moja, prostenjala je Ružica. Potom je zazvonilo na vratima. Luce je pošpitila kroz špijunku i ugledala šjoru Milku koja je umjesto pijanog muža skupljala TV pretplatu. –Ma bio je pošćer. Falio je vrata!, brzo je izmislila.

Čokoladna kriza se nastavljala. Luce se iz spize jednog jutra vratila cijela ozarena –Našla sam ricetu za čikolatu, dala mi je ona Njemica, šta se udala za malog Klemu! Odmah su počele čitat recept. –Za kilo čikolate najsličnijoj Milki, triba cukar, mliko, kakao i po kila originalne čikolate Milka! Nevjesta je jedva spriječila da je Ružica u naletu apstinencijskog ludila ne rani pizom od balance, te se uspjela neozlijeđena deportirati na kalu. Onda se ukazala zvijezda sjajnija od Danice. Iz Njemačke je impoštan paket od rodice gastarbajterice, krcat ‘Milkinim’ proizvodima. Ružica je od sumraka do rane zore jela i jela, te slatko zaspala. –Znaš šta sam sanjala?, izvijestila je ujutro Lucu. –Ono voće šta sliči na velike šišarice. Kako se zove? Ašanaš? Samo sam ga jedanput probala. Ima li ga za kupit? Luce je parila pomanitat, te naglo izgubila poštovanje prema svekrvi –Ima ti onome ku… u Beč! Maši se za guzicu! Skočila se i izašla vani da je prođe bijes.

–A ima i pravo, promislila je pokajnički Ružica -Bože mi prosti ko da sam zbabna u osmom miscu! Pao joj je pogled na omote od sinoć polabane čokolade. –Pu, pu…ne bi je više ni moletom takla! Sad će mi bit muke za otič na stranu za izvangat sve šta sam proždrla! Uzela je krpu od prašine i krenula žvelto luštravat mobilju sve usput pjevajući –Jubi Milko mene, mene, jubi Milko…! Ovisnička kriza je prošla.

Stabilizacija je unijela nemir diljem grada. Skandali su započinjali u redovima pred samoposlugama i širili se dalje. Najprije bi krenula najava dolaska artikla u neku od butiga. -Došla kava u Gornju samoposlugu, ajte ženee..!, telalio bi netko ranom zorom. Domaćice bi iskočile iz postelje, ogrnule se šlafrogom i već za par minuta bile pred butigom. Red bi vijugao do po kale, a nervoza titrala u ariji.-Ajde bona pusti me isprid, stara mi se mater zaželila čikare kave, zamolila bi molećivo neka, onu ispred sebe. –Ni čut! Al je malo koguma salokala stara gulozača, kuvaj joj Divku! Redovito bi nekome bi pri dugom čekanju ‘pa cukar’ pa bi afana Tu bi reagirale drugarice sa završenim kursom prve pomoći. Unesrećenu bi polegle i digle noge u ariju, a ona bi lapćala pokazujući svu raskoš ispod kotule. Iza kantuna bi se pojavila šefica butige. Stala bi u stavu soldata i objavila -Kava sutra, danas je doša samo papir za kondot! Nastalo bi komešanje. -Koja karta? Je li ‘Bristol’? Bez obzira koja da je bila, nastavili bi čekati, jer je svatko ionako imao doma par kila nepržene kave.

Tih je godina poslovanje švercera bilo u uzletu i sve što bi naručio mogao si dobiti. –Di ćete moje?, pitala bi dežurna izviđačica s prozora prolaznice. Odgovorile bi da su se uputile u švercerice, jer je upravo donijela iz Trsta najkvalitetnije uloške za ‘one dane’. -Pa šta će to vama?, začudila bi se znatiželjnica, znajući da obje imaju preko 80. -A nikad ne znaš!, odgovorile bi –Vrag ne spava!

Kad je nestalo benzina i uveden režim vožnje prema broju registracije, neki su to shvatili doslovno. Mande se nije dizala u parne dane s katrige niti do pijace. Ako bi je upitali je li možda bolesna odgovorila bi -Nije nego, sam ja rođena na svetog Antu, a to je 13, neparni numer. Danas ne smim odat kalom! Tako je usvojila režim ‘par-nepar’ prometovanja, a da volana u životu nije vidjela.

Tako bijaše nekoć s nestašicama. Kako će biti sutra ne znamo. Pada napamet ona stara mudrost –Bit će svega, al nećeš imat čime platit! Je li to bolje nego kad imaš čime platit, ali nemaš što?Pokušajmo se previše ne brinuti. Opustimo se. Pjevajmo. Ne više onu ‘Ti si Milko moja’, jer drugarica već odavno nije odgovorna za nastalu situaciju. Sad bi valjalo naći neki primjereniji song. Primjerice stari šlager ‘Andrija, super momak si ti!’. Doduše šef nam se zove Andrej, ali to je isto. Naučite riječi do jeseni da možemo zapjevati zborno. Čovjeka treba osokoliti. Neće mu biti lako burdižati našom barkom malom po valovima krize. Usput, je li se u onom starom hitu pjeva ‘ta tvoja barka mala, šta pušta na sve strane’? Sveti Klemente Makarski, budi na pomoći!

Piše MArino Srzić / foto privatni album

- Oglas -