Našim starima, sve redom vjernicima, korizma je istinski slovila kao razdoblje duhovnog čišćenja i pokore. –Duša je kao kuća, pokušavao je stari župnik što zornije objasniti korizmu jednoj vjernici na glasu raskalašenosti. – Kuću valja čistiti da duh ozdravi! Šporkica privuče infete i ukućani se razbole. Stoga i ti sestro trebaš dom svoje duše u korizmi posebno očistiti!

Metaforički upakiran duhovni savjet, berekinasta je vjernica ščeto-neto komentirala –Moja je kuća čista ko sunce! Moga bi makaruna s poda pojist! Kuća se čisti iz kantuna, a sredina se čisti sama! Meni je digo usrid kamare nered, ali zato mi kantuni sjaju! Recite vi to onoj Mari šta frega samo ono šta se vidi, a po kantunima joj se legu pantagane! Rekla je što je imala i odjedrila fregati pode i usput ako bude prilike štogod i zgriješiti. Svećenik je zaključio da u onome što mu je odbrusila ima puno istine.

Korizma se nažalost profanirala. Sve zahvaljujući plitkoj pomodnosti i jeftinoj instant duhovnosti. S ekrana nas zvijezde i zvjezdice estradnog neba obavještavaju o svojim ‘golemim’ korizmenim pokorama i zavjetima. Odriču se čokolade s cijelim lješnjacima, smanjuju aktivnost u teretanama na jednom tjedno, zaklinju se u doziranje koktela samo prigodno. To bi im valjda trebalo osigurati siguran put k svetosti.

Oglas

Sa svetošću se ne bi trebalo igrati, no zanimljivih crtica o izvrtanju ovog pojma bilo je i nekad.

Slijedi štorija o slučaju jedne ‘svetice’, za Makarsku vezanoj majčinim podrijetlom. Priča nas teleportira u župnu crkvu obližnjeg gradića prije dobrih osamdesetak godina. Bilo je to ovako…

-Vidi one male od Špira postolara, munila je pod rebra Antica Jurku, susjedu u crkvenom banku –Vidi kako pobožno moli! -Ne mrmja, nego se pravo unila u otajstva, složila se Jurka –Sigurno će bit koludrica! Bože mi prosti, žurno se prekrstila –Ja je već vidim na oltaru ko sveticu! Onda se iznenada odnekud prizentao bijeli golub, napravio đir pod svodom crkve i aterirao ravno na rame pobožne djevojčice. Mala ‘svetica’ se nije ni pomakla, već nastavila kao u transu moliti Zdrave Marije. –Ovo je mirakul! Znak da je Bog jubi! Posla je Duha Svetoga da je šenja ko sveticu!, ushićeno je kazala Antica, a prema žamoru u crkvi dalo se zaključiti da i ostatak stada Božjeg tumači događaj kao mirakul.

Glas se pronio, pa je već sutradan na vrata Špira postolara došla jedna od crkvenih šantoča. –Jel’ ti mala doma? –Je, eno materi pomaže lušijat robu. Šta će ti?, osorno je pokušao otpraviti. –Tila bi je vidit da mi pomogne u jednoj delikanoj stvari! Delikatna se situacija, kako je objasnila zbunjenoj Marti, sastojala u slijedećem; –Marta, svetice naša! Vidila sam jučer na svoje oči kako ti je Bog da znak sa golubicon. Ajde moli za me da mi ne zagori padišpanj šta ga spreman za svekrvin imendan. Jer ako opet zagori ko šta se uvik desi, stara će mi štringa krv ispit i učinit pakal od života! Marta je molila i padišpanj je ispao bolji nego iz Martinisove pašticerije. Glasine o Marti Čudotvornoj proširile su se diljem okolice. Potrebiti su pristizali, a fila pred Špirovom kućom bila je duža od reda za pričest o Uskrsu. Ingordoj materi to i nije bilo mrsko. Nije se dolazilo praznih ruku nego s bocama ulja, kofama jaja, pancetama, a u složenijem slučaju intervencije, došao bi i pršut.

Špiru je takav konfužjun davao u glavu, a Marta je pritisnuta ‘bogomoljnim’ zahtjevima postajala sve smantanija. Otac ju je poslao u velečasnog po savjet.–Reci ti meni šta kažeš na ovo šta se dešava?, upitao je blago don Andrija. –Ja nisam sveta!, rasplakala se –Ja sam samo molila krunicu i uletio je golub i sta mi na rame. Od straja se nisam mogla pomaknit i molila sam Gospu da ga se deliberam. Onda je svit razglasio da je to prst Božji! –Nije to bio prst Božji, nego prst meštra Stipana koji nije prominio razbijenu laštru na koru, pa je tica uletila! Naš svit voli mirakule i proglasio te sveticom.

Don Andro je na nedjeljnoj misi strogo zaprijetio puku da se kani ćorava posla–Doći će lažni proroci, pomutiti vam možđane i više nećete biti sluge Božje, već robovi Sotone!, grmio je s propovjedaonice. Narod se preplašio, te su posjeti Marti postali rijetki. Izostanak darova nije komodao mater. Kćer je dobro nabrecala –Bleko bez fundamenta! Jesmo li mogli i daje mastit brk! Sad gledaj ti i maniti ti ćaća šta ćete za užinu! Nema više mrsne spize! Opet ćete labat juve na pjuvaku! Tako je i bilo.

Neke klijente Marta ipak nije mogla odbiti. Kada je osjetila da joj dolazi partenca, šjora Lele, već dugo u bolesničkoj postelji, zaželjela je vidjeti Martu.

–Ne možeš je odbit! Ona mi se sama ponudila posudit šoldi kad nisam ima za platit fit od butige! Na kraju mi je dug i oprostila!, prvi put je Špiro inzistirao za Martin ‘svetački obrt u fušu’.

-Marta mala, obratila joj se slabim glasom šjora Lele –Ja znam da ti nisi svetica i da je naš neuki narod sve to izventa. Tila sam te vidit da se nešto svitujem, jer brzo ću na oni svit! Marta ju je pozorno slušala. –Znaš li ti šta o meni?, upitala je starica. –Znam da ste iz jedne poznate familje šta se davno odselila i da ste ostali zadnji od svoga roda. Onda ste se vratili i s dokumentima dokazali da je vaše po grada i zemje oko grada! –Jesam suvu smokvu iz fijene familje! Ja sam Iva s jutoga kamena. Iz samilosti su me uzeli sa sobom pravi naslidnici i služila sam im puste godine. Svi su umrli od španjolice. Onda sam učinila lažne dokumente priko jednoga inšepktora s kojim sam činila jubav i prominila ime. Tako sam uspila falšo dokazat da sam naslidnica. Da nije bilo tako još bi čuvala ovce! Ja sam jedna lažljivica i privarantica!, završila je Iva alias Lele ispovijed.

Marta je od iznenađenja ostala otvorenih pešanja. –Ali vi ste svakome činili dobro! Spasili ste moga ćaću da ga ne izbace iz butige. Plaćali ste svaku nedilju ručak potirbitima , školovali Antišu šta je lipo piva, a nije ima za školovat glas…, nabrajala je dobročinstva. –Jesam, ali sve je to začeto na laži! Da nisam lagala ne bi mogla nikome učinit dobra. Laž je grij! Zato sam te i zvala! Ti da si tila, mogla si napravit veliki posal i činit se falšom sveticom, a nisi! Ako mi daš odrišenje, odrišit će me i don Andro!

Martu je steglo u grlu, pa je poljubila u čelo i učinila znak križa. –Neću ti ništa darovat ni ostavit! Nije ovo ko u librima i ko u činematografo amerikanskim filmovima, ovo je život!, kazala je stara. -Uzmi samo oni molitvenik sa kantunala i pomoli se digo za moju dušu!, završila je predsmrtnu pištulu Lele. Poslije je došao don Andro, pričestio je, dao pomazanje, pa se spokojno uputila put rajskog portuna gdje joj je sveti Petar s pomijom pregledao pasoš s timbranim grijesima. Za nadati se da joj je vrata vječnosti širom otvorio.

Na Marti je još dugo ostao pečat ‘svetice’. Koliko je god pokušavala, nije ga se uspijevala riješiti. Netko bi joj još donio bolesno dijete i što je drugo mogla nego pomoliti se nad njim. Starčad se križala kad bi je vidjela putem. Petnaestak godina kasnije križali su se od čuda kako se nakon rata privoltala.

Parola –Religija je opijum za narod!, postala joj je životna smjernica. Zahvaljujući ‘partizanskoj diplomi’ dobila je mjesto šefa ureda za školstvo šire regije. U žaru stvaranja ‘novog čovjeka’, oslobođenog od stega nazadnjaštva, propisivala je po školskim kuhinjama marende s mašću na Veliki Petak i disciplinski kažnjavala meštrovice što bi baš na Božić dobile gripu. Potpisala je i opomenu pred otkaz nastavnici koja je zaboravila lančić s križem sakriti ispod koleta.

Sve je to vrijeme redovito pred spavanje molila iz Lelinog molitvenika litanije Svih Svetih. Nikada se pri tome nije zapitala je li izdala nešto ili nekoga. Sebe samu, Lelu, don Andriju, goluba, banke u crkvi na čijim je klecalima godinama luštravala koljena.

A onda je došla 1971. godina. Hrvatsko je proljeće ponijelo i Martu. Taman koji dan pred dramatičnu sjednicu u Karađorđevu na kojem se cvjetno proljeće privoltalo u tmurnu jesen, Marta je sjedila na hitnom sastanku Gradskog komiteta. Od dima ispušenih Opatija, Drina i Filtera 57, u prostoriji se više nije moglo disati i netko je otvorio prozor. Zamantani bijeli golub uletio je u sobu i sletio Marti na rame.

Podigla je ruku i zatražila riječ. –Drugovi, vraćam partijsku knjižicu i od danas više nisam član organizacije!, kazala je odlučno. –Zašto drugarice Marta?, začudio se predsjedavajući –Vaš status u redovima Partije nije upitan unatoč nastaloj situaciji! –Jedino šta nije upitno je ovi golub šta mi je sletio na rame!, kazala je spremno –Odgovornija sam njemu nego Partiji! Zdravo drugovi!, izašla je i nikada se više nije vratila.

Izgubila je službu i pasoš. Čim ga je uspjela dobiti natrag, odmaglila je preko granice. Smjestila se u samostan negdje u Njemačkoj, položila zavjete i do kraja života radila kao časna sestra kuharica. Posebno su na cijeni bili njeni kolači u formi golubica za koje su stalno pristizale narudžbe. Posebno pred Uskrs.

Zašto je današnja Kamarin obojen tako melodramatski, blago i skoro romantično, bez uobičajenih, katkad i grezih domaćih fjaba? Zato jer je vrijeme od korizme, te malo blagosti upravo sada dobro paše.

Blagost i pinka melodramatskog nam akutno nedostaje, za razliku od dramatskog kojeg je sve više pod tmurnim nebom današnjice. Ako vam je do korizmenih odluka stalo, ne upinjite se postati svetima. Radije ostanite malim grešnicima s dobrim namjerama. Prostora za čovjekoljublje je svakim danom sve više.

Piše Marino Srzić/foto : privatni album